Fokus ROMI.HR

/
Print - BOLJA BUDUĆNOST

RAZGOVOR S RAMIZOM MEMEDI

29. 12. 2017.
 BOLJA BUDUĆNOST
Ramiza Memedi
BOLJA BUDUĆNOST

Ramiza Memedi rođena je 1957. godine u gradu Peći na Kosovu. Već dva desetljeća aktivno radi na pitanjima položaja Roma, a naročito Romkinja u Republici Hrvatskoj. Od 1998. godine vodi žensku romsku Udrugu “Bolja budućnost’’. Često govori: “Žene čine više od polovice čovječanstva. Usprkos tome njih nema u javnom životu.” Razgovarali smo s gospođom Ramizom Memdi o njezinom djetinjstvu i odrastanju, o obitelji, obrazovanju i radu i o vremenu kada je došla u Hrvatsku. Najviše smo razgovarale o dva desetljeća njenog aktivizma i o tome kako vidi stanje i položaj Roma u Hrvatskoj.

Razgovarala: Sindirela Bobarić

Na početku bismo željeli razgovarati s vama o vašem djetinjstvu i odrastanju. Rođeni ste na Kosovu. Kako je izgledao život na Kosovu za Rome u vrijeme vašeg rođenja i odrastanja?

Rođena sam na Kosovu u gradu Peći, u obitelji koja je imala sedmero djece. Peć je grad u Metohiji, smješten na rubu ravnice ispod visokih planina. Otac je radio, a majka je bila domaćica. To je bila tradicionalna obitelj. Imali smo puno veću slobodu od našeg oca jer je bio liberalac, a mama je bila malo stroža.

Možete li se prisjetiti svog djetinjstva? Jeste li odrastali u brojnoj obitelji, čime su se vaši roditelji bavili, jesu li s vama živjeli djed i baka i drugi rođaci?

Živjeli smo u istom dvorištu, ali smo imali zasebne kuće, tata je imao svoju kuću a djed i baka su imali svoju. Bilo nas je sedmero djece, a otac je radio na željeznici tadašnje Jugoslavije. Rano se zaposlio, sa svojih 18 godina. Imali smo uvjete života koji su bili dovoljni za sve nas u to vrijeme.

Kosovo je u to vrijeme bila multinacionalna sredina. Jesu li škole bile integrirane? Jeste li živjeli u segregiranom romskom naselju? Na kojem jeziku ste imali nastavu? Koje su vam najdraže uspomene iz škole? Što ste željeli postati u životu? O čemu ste sanjali?

Da. Kosovo je bila multinacionalna sredina u to vrijeme i ja sam završila nastavu na srpsko-hrvatskom jeziku. Bilo je i albanskih odjeljenja, pa je zbog toga bilo malo ljubomore među djecom u školi tipa “zašto ti ideš na nastavu na srpsko-hrvatskom, a ne na albanskom jeziku?’’ Sanjala sam o mnogim stvarima, ali moj san je bio završiti srednju školu za medicinske sestre. Međutim moja sreća u nesreći za to razdoblje je bila ta da se, baš u vrijeme kada sam završila osnovnu školu, moj otac razbolio i morao je biti u bolnici. Stoga sam, kako u Peći nije bilo srednje škole za medicinske sestre nego gimnazija bila prinuđena upisati gimnaziju. Stoga nisam mogla ostvarila svoj tadašnji san. Kasnije sam shvatila da je i bolje da nisam jer sam saznala što bi sve morala učiti i raditi da sam upisala srednju školu za medicinske sestre.

Kakav je bio odnos vaših roditelja prema obrazovanju? Jeste li nastavili školovanje nakon završetka osnovne škole?

Jesu. Možda smo imali sreću jer je moj stric završio Filozofski fakultet i bio jedini čovjek koji je u toj sredini gdje smo živjeli bio fakultetski obrazovan. On je imao veliki utjecaj u obitelji, te nas je poticao i usmjerio sve na daljnje školovanje. A ja uvijek govorim kako je uzor bitan i mi smo imali svoj uzor u obitelji. Nismo imali problem što se tiče poticanja od strane obitelji, ali smo bili osuđeni od sredine u kojoj smo živjeli u to doba. Ponavljala su se pitanja tipa: “Zašto šalješ žensku djecu u školu?”, “Ona će se udati što će ti dijete biti učiteljica?” Najviše je na mog oca vršen pritisak od sredine u kojoj smo živjeli, ali nije se dao i govorio je da ga puste da on odgoji i obrazuje svoju djecu kako spada te da će, ako treba prodati i kuću kako bi im dao novce za školovanje. Njegova riječ je bila zakon u našoj kući. Da, nastavila sam školovanje, završila sam osnovnu školu, srednju jezičnu gimnaziju i upisala Ekonomski fakultet – smjer financijski savjetnik. Studentski život je bio jako zanimljiv, a ja volim društvo pa sam malo odužila i financije nisu bile dovoljne, pa sam se onda zaposlila i radila uz fakultet. Radila sam u proizvodnji, u smjenama. Onda mi je bilo malo teže završiti faks i zadnju godinu nisam uspjela završiti, a i zaljubila sam se u današnjeg muža tako da nisam završila zadnju godinu. Upisala sam i završila kasnije tečaj daktilografije. 

Jeste li se na Kosovu susreli s rasizmom prema Romima? Kakvo su iskustvo sa zapošljavanje i obrazovanjem imala vaša braća i sestre? Kako se on manifestirao? Možete li ispričati neko loše osobno iskustvo u školi.

Prema Romima se nažalost i tada ponašalo sa nekim prijezirom i manje su ih vrednovali. Romi su tada na Kosovu i Srbima i Albancima uvijek bili dobri za nadničare, kopanje, poljoprivredu i neke sezonske poslove, ali za neke ozbiljnije i bolje poslove nažalost nikada. Moja sestra je studirala engleski jezik na Fakultetu. Ja sam bila na Ekonomskom fakultetu, druga sestra je završila srednju medicinsku školu. Moj brat se školovao za automehaničara, a drugi je završio pedagošku školu. Kad pogledate nitko od nas se nije mogao zaposliti, osim sestre koja je završila srednju medicinsku školu, jer je ta struka bila tražena i tada. Sjećamo se kako je jedan čovjek tada tražio 5.000 dolara da bi rekao o njoj neku dobru riječ, ali nije garantirao siguran posao. Na kraju je odustala od pokušaja da nađe posao na Kosovi i nakon dvije godine otišla u Libiju zaposlivši se u svojoj struci.

U razredu gdje sam bila nisam doživljavala predrasude, dok su u drugim razredima djeca bila provokativna i vrijeđali. “Zašto sjediš sa Cigankom “, “Ciganko” i izbjegavali su sjest u klupu kraj nas dok se mi djeca nismo udružili, a onda kad smo bili u većim razredima se to malo smanjilo. Kasnije smo se ujedinili i dijelili zajedno ugrize jabuka i kiflica, držali smo se svi skupa i u osnovnoj i u srednjoj, a student imaju svoju priču (uz smijeh) ... znate.

Kako je izgledao vaš život nakon završetka obrazovanja? Čime ste se bavili?

Radila sam što stignem, pa sam morala raditi kao nadničar da bi zaradila za svoje potrebe malo s bratićima, kasnije sam imala za fakultet jer sam radila u tekstilnoj proizvodnji i to mi je bio prvi radni staž. Imala sam za stan, za knjige i nisam htjela opterećivati roditelje jer sam teško završavala i posljednju godinu fakulteta.

Kakva su tradicija i običaji dominirali u romskoj zajednici vezano za muško-ženske odnose? Jeste li mogli imati dečka prije udaje? Jesu postojala neka pravila kojih ste se morali držati kada je riječ o odnosu na suprotni spol prije udaje?

Tada je bilo strože jer nisi smjela imati dečka, s jedne strane si osuđen iz svoje sredine i roditelji i dijete uz komentare: “poslao si svoju kćer u školu, a ona ima dečka.” Javno nisi mogla imati dečka, ali skrivećki si mogla, uvijek se žensko snađe (uz smiješak). Da, kćer je morala ući u brak nevina. To je bio zakon svih zakona. Ako nije bila nevina morala bi proći dugu procedure ispitivanja. Ako bi lagala o tome vratili bi ju roditeljima i roditelji su bili dužni da im plate svadbu i čitavi trošak svadbe. Pa su uzimali čak i neku naknadu za kćer.

Kako ste upoznali supruga? S koliko godina ste se udali? Kako je izgledalo vaše vjenčanje?

Surpuga sam upoznala na Ekonomskom fakultetu. On je došao iz Makedonija, iz Tetova. Družili smo se kao prijatelji, kasnije je preraslo u ljubav. Sa 19 godina sam ga upoznala i hodali smo do moje 22. godine kada sam se i udala. Bilo je skromno. Jer ja sam otišla bez dozvole roditelja. Naravno, otac je bio protiv. Prvo i prvo nisam diplomirala i bio je u pravu, ali mladost ludost. Nisam razmišljala i otišla sam bez njihovog znanja i javila sam im se nedugo nakon vjenčanja. Svadba se održala sa članovima muževe familije. Bilo je jako lijepo, prihvaćena sam bila na početku jako dobro i njegov otac nas je ugostio i rekao da će nam on omogućiti daljnje financiranje za školovanje i studij, međutim kasnije se to usmjerilo dalje. 

Da li vam se život značajno promijenio nakon udaje i ako jest, na koji način? Gdje ste živjeli?

Da, pokajala sam se čim sam se udala (uz smijeh). Nije to taj život na koji sam navikla kao kod roditelja (uz smijeh). Njegova obitelj u Makedoniji je bila tradicionalna i držala je do islamske vjere dosta. A ja nisam bila toliko ekstremna u vjeri. Očekivali su da ih služim, a ni to nije bilo nešto na što sam navikla kod svojih roditelja. Ustajati rano prije svih pa ih dvoriti (posluživati) kavom kad ustanu. Kasnije smo se muž i ja preselili u Maribor u Sloveniji i tamo sam rodila prvo dijete. Ja sam bila u drugom stanju pa nisam mogla baš raditi, moj život je bio puno bolji tada, a muž je radio.

Pređimo sada na dio vašeg života koji počinje dolaskom u Hrvatsku. Kada ste došli u Hrvatsku? Što vas je motiviralo na dolazak?

U Hrvatsku smo došli iz Slovenije (Maribor), i to u Zagreb 1984. godine jer smo smatrali da će nam biti bolje, a isti ili sličan jezik se govori. Muž se odmah zaposlio, bilo mu je bolje nego u Sloveniji, imao je rodbinu tu u Zagrebu i imali smo se s kim družiti. I odmah smo si našli stan kao podstanari.

Kakva su bila prva iskustva? Na koji način je tadašnja Hrvatska bila drugačija od Kosova gdje ste odrasli? Što vas je najviše iznenadilo? Što vam se najviše svidjelo, a što vam je smetalo?

Suprug je našao stan odmah tu u Kozari putevima. Vlasnici stana kojeg smo iznajmljivali su bili zaposleni. On je bio policajac u zatvoru Remetinec, a vlasnica je radila kao čistačica. Ali nas ona nije prihvatila jer smo Romi. To mi je bilo najveće iznenađenje, jer nisam naučila da me netko baš tako ne prihvati. Ja sam tip vrlo društven i komunikativan tip, ali bez obzira na pokušaje do nje nisam mogla doprijeti. Nije mi čak uzvraćala ni pozdrav “dobar dan”. I ja sam zamolila supruga da nam svakako nađe neki drugi stan, jer ja tu neću biti. Nisam mogla podnijeti da me netko krivo gleda. To mi je, zasigurno, bilo najveće iznenađenje i novost u životu, ta predrasuda. Ali sam zato odmah našla posao i nikoga nije previše zanimalo moje podrijetlo.

Jeste li se povezali s drugim romskim obiteljima kada ste došli? Kako su vas prihvatili? Kako je u to vrijeme izgledala romska zajednica ovdje?

Da, povezali smo slučajno s jednom familijom iz Kozari puteva s kojima se i dan danas čujemo. Tada je bila trgovina slobodna. Romi su živjeli od trgovine “od vrata do vrata”, od prodaje na tržnicama. Ali se nikad nisu previše izdvajali zbog toga Romi od ostalog stanovništva, jer je Hrvatska u to vrijeme bila dosta razvijena i dolazili su sa svih strana. Dolazili su i Poljaci i prodavali svoje proizvode za “sitniš”. Prodavali su na današnjem Kvaternikovom trgu ispred “NAMA-e” “šibice”, a ljudi su to masovno kupovali bez obzira na to što su oni od toga duplo zarađivali. Hrvatska je u to vrijeme bila dobrostojeća i nikoga nije zanimalo koliko to zaista košta. Romi su i radili, a neki su išli u školu. Kao i kod većinskog stanovništva. Oni Romi koji su bili zaposleni, su imali ozbiljniji i bolji posao, ali to su bili Romi koji su najčešće skrivali svoju nacionalnost, također od svakog Roma na Kosovu i u Hrvatskoj je zahtijevano fakultetsko obrazovanje za većinu poslova. Deklarirani Romi su najčešće bili trgovci o kojima sam ranije pričala.

U to vrijeme nije bilo razvijeno civilno društvo. Jesu li Romi ovdje imali neke svoje organizacije, KUD-ove ili nešto slično.

Nije bilo baš KUD-ova. Znam da je bilo KUD-ova i organizacija u Srbiji i u Prištini. Dok su u Hrvatskoj tek kasnije nešto započela romska kulturna umjetnička društva. Organizacije nisu bile toliko dostupne koliko kulturna umjetnička društva općenito. Prikazivala se naša narodna nošnja i naš tradicionalni ples.

Rat je većini ljudi vrlo traumatično iskustvo. Kakav je bio položaj Roma u Zagrebu u doba rata? Kako iskustvo odrastanja su imala vaša djeca?

Mi smo otišli za Njemačku 1991. godine. Prije toga smo ostali bez posla jer smo proglašeni, kako se tada govorilo, viškom radne snage. Moja sestra sa svoje dvoje djece je kad je svirala uzbuna išla u sklonište u susjedstvu, oni su imali podrum dolje, ali susjed ju je istjerao i rekao da ne može i nije dao nikakav razlog zašto se ona i dvoje djece ne mogu skloniti. Počele su mobilizacije. Sve je to jako loše utjecalo i na moju djecu. Kada sam vidjela sve to otišli smo za Njemačku. Povremeno bi se vraćali iz Njemačke, kada bi ulovili priliku, ali kuću bi nalazili u neredu. Susjedi su ulazili bez dozvole u kuću, provaljivali su. Uzimali su naše stvari. Kuća mi je bila katastrofa unutra. U ratu svaki čovjek pokaže kakav je.

Posebno smo željeli s vama razgovarati zbog vašeg bogatog iskustva kao jedne od najpoznatijih romskih aktivistica u Republici Hrvatskoj. Prije točno 19 godina, 20. prosinca 1998. godine osnovali ste Udrugu žena Romkinja u Hrvatskoj ‘’Bolja budućnost’’ i na čelu ste Udruge od osnivanja. Kako je došlo do osnivanja vaše Udruge? Tko je, uz vas, sudjelovao u osnivanju Udruge?

Godine 1997. sam radila u vrtiću kao asistent u romskoj udruzi “Unija Roma” i vodila sam predškolsku djecu i djecu vrtićke dobi. Tamo sam sto postotno upoznala romsku problematiku. Oni jesu imali ideju, ali nisu imali kadar i Grad ih nije htio financirati bez stručnog kadra, stoga smo ja i suprug sa završenom školom uspjeli s njima dobiti za Udrugu “Unija Roma” sustav financiranja. Ja nisam odrasla u romskom naselju i onda sam radeći taj posao naučila cijeli problematiku i od tamo sam ušla u sve to, jer ja sam tu dječicu sanjala one crne okice, naša djeca su umiljata, vidiš ih neke dotjerane, neke bose i u papučicama. Meni je bio cilj naučiti ih tko su i što su i da nauče hrvatski jezik kako treba, da možemo dalje. I onda smo se 1998. godine skupile ja i još neke cure, potencijalne članice iz Zagreba. Bilo nas je 11 u početku imali smo upravni i nadzorni odbor, sve su bile voljne i željne raditi, okušati se u svemu i bilo nam je baš lijepo. To mi je bio veliki poticaj.

Posebno je zanimljivo da ste vjerojatno prva ženska romska udruga u Hrvatskoj.  Što su bili vaši motivi za osnivanje Udruge i koje ste ciljeve imali koje ste željeli u to vrijeme postići kroz osnivanje i rad Udruge? Kako ste se odlučili na ime ‘’Bolja budućnost’’?

Osnovali smo Udrugu 1998. godine. Imali sam suradnju s neromskom ženskom Udrugom CESI i to me još više motiviralo. Tu smo opismenjavale žene u naseljima. Moj cilj općenito je uključiti djecu u škole. Na žene sam se više bazirala jer sam imala više kontakata s njima. One su mene motivirale, one su htjele raditi nešto zajedno i zato smo osnovale Udrugu, jer smo znale da smo dvostruko diskriminirane i kao žene i kao Romkinje. Htjele smo se izboriti za barem malo više prava u takvom svijetu bez obzira na državu i grad. Na ime “Bolja budućnost” smo se odlučili jer smo željeli ženama bolju budućnost. Jednom sam išla u jednu kuću na kavicu i jedno malo dijete od ljudi kojima sam došla je palo, a muž je bez imalo srama povukao svoju ženu za kosu. Stala sam i rekla “Halo? Što radiš? Otac djeteta je rekao: “Dijete je palo!” Ja sam uzvratila: “A gdje si ti?’’ On je od srama zašutio i onda mi je ta priča bila još jedan poticaj za organizaciju “Bolje budućnosti” i njen naziv.

Koje su bile prve aktivnosti UŽRH ‘’Bolja budućnost’’ krajem prošlog i početkom ovog stoljeća?

Prva je bila zaštita ženskog zdravlja i preventivnost i zdravlja i higijene općenito. Tu smo počeli. Nisam smjela direktno ući s tom pričom u romskom naselje s edukacijama o svemu tome, a bila je i nastava na temu nasilja. Liječnica ih je učila svemu kako se zaštiti prilikom odnosa, savjetovali su ih da ne dopuštaju ništa na silu, niti na zlostavljanje. Neki muškarci iz naselja bi se raspitivali i pričali protiv takvih edukacija, jer nisu željeli da žene nauče i da shvate svoja prava i mogućnosti izbora, ali nisu nam mogli ništa, nismo stajali. Radili smo na području cijele Hrvatske s tim predavanjima i bilo je stvarno optimistično raspoloženje. Imali smo i podršku fondacije iz Švedske za taj program i bio je poprilično uspješan odaziv Roma. I ekipa iz Švedske je bila jako zadovoljna s povratnim informacijama.

Romskim zajednicama, a i romskim civilnim društvom dominiraju muškarci. Kakva je reakcija na osnivanje ‘’ženske udruge’’ dolazila od njih?

Kad razgovaraš s tim Romima dok s tobom razgovaraju su jako fini i govore: ”Super je to sve”. Ali čim okreneš leđa govore: “Šta će ona pričati s našim ženama i učiti ih šta da rade!” Sve to me nije zaustavljalo i sve sam riješavala s velikim osmjehom. Muškarcu najteže pada kada je žena obrazovanija od njega.

U Hrvatskoj je tada djelovao veliki broj ženskih organizacija civilnog društva. Kako su vas one prihvatile? Jeste li dobili pomoć od njih i koliko je to bilo važno za osnaživanje Udruge ‘Bolja budućnost’’?

Bilo ih je dosta, jer su se za vrijeme rata dosta razvile mnoge neromske ženske udruge. Nismo dobili veliku pomoć od njih. Ali sam prvu suradnju imala sa neromskom udrugom CESI. Od njih smo dobili mnogo donacija. Jasmina Papa je bila njihov zaposlenik, ranije je volontirala na području Amerike, ona je dosta pomogla Udruzi “Bolja budućnost”. Prva odskočna daska i prva donacija za dalje nam je bila od njih. Sve ostale “pomoći” su bile kroz financiranje, da osnaže nas Romkinje i nitko nije baš pretjerano htio volontirati.

Devetnaest godina je dug vremenski period. Možete li nam reći koju su najznačajniji projekti koje je Udruga ‘’Bolja budućnost’’ provela?
Jedan projekt je bio osnaživanje i afirmacija mladih Roma. Obrazovanje je bitno. I ako želiš nešto postići, moraš raditi s mladima. Stariju generaciju ne možeš promijeniti, ali mlade možeš. Valjda će im od tih silnih predavanja i ostati nešto i u glavi. Jednom mi je jedan dečko koji je imao otprilike 16-17 godina na predavanju rekao: “Što će žena? Pa ženu uzimam za kuću, što mi onda treba ići na edukacije, ako mi nije nevina kad se oženim ja ju napuštam”. Odvratila sam mu: “Je l' ti slušaš sebe što pričaš? Imaš 16-17 godina. Ti moraš biti sa ženom ravnopravan i dati joj slobodu kretanja.” Odgovorio mi je na to: “Pa što će mi se ona šetati uokolo bez mog znanja, ja sam tu da šetam vani uokolo”. Tri sata sam izgubila s njim i cijelom grupom objašnjavajući mu i na kraju sam mu rekla: “Kako sada možeš ovako pričati sa mnom? Zar ne bi mogao tako i sa svojom budućom ženom? U čemu je razlika?” I onda je shvatio i zašutio. Uspjeli smo doprijeti do njih i zbog toga mi je ovaj projekt bio jako značajan, stvarno smo se jako trudili. A i Romkinje su počele prijavljivati svoje muževe za nasilje policiji. Bilo mi je jako drago vidjele su se promjene.

Uz to što ste predsjednica Udruge ‘’Bolja budućnost’’, vi ste već duži niz godina romska aktivistica uključena u razne procese unutar romske zajednice u Republici Hrvatskoj. Kako ocjenjujete današnji položaj pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj?

Gledajući romsku zajednicu prije i sada postoji velika razlika. Ali razlika u tome da je obrazovni sustav poboljšan, ali zapošljavanje i ne baš. Romska zajednica se osvijestila i zna da je obrazovanje potrebno za bolje zapošljavanje, znajući da neće kao ostatak većinske zajednice moći odmah naći adekvatan posao. Za Rome su napravljeni najčešće javni radovi kroz Hrvatski zavod za zapošljavanje preko kojih mogu dobiti poslove na par mjeseci ili godinu dana. Za ostale poslove ili rad u javnom sektoru ih često odbacuju zbog različitih razloga bez obzira na obrazovanje. Nisam previse zadovoljna. Donijete su strategije kao zbog Roma. Ali to nije zbog Roma zapravo. Te mjere govore kako će se kroz njihovo provođenje poboljšati položaj Roma, ali se nažalost nije ništa poboljšalo. Jedno vrijeme se davalo nešto, dok Hrvatska nije ušla u Europsku uniju sve je bilo o.k. Nažalost, iste te projekte država i dan danas vuče. A onda o čemu pričamo? Romi u Hrvatskoj kao civilni sektor nisu jako vidljivi “vani” i u medijima, uvijek ih netko drugi prezentira. Kažu: “imaju socijalnu pomoć, uključeni su tu i tu”, ali ne živimo do socijalnog ljudi? I priča o nama sasvim deseta vrsta ljudi koji nemaju pojma o Romima i njihovim potrebama i problematici? Hvala Bogu, imamo obrazovane mlade i trebaju ih pustiti da djeluju i govore u naše ime. Za nemogućnost zapošljavanja kažu: “Pa dobro hajde, Romi su i ovako navikli da ne rade”. Loše.

Koliko se položaj Roma promijenio u poslijednjih 19 godina koliko ste aktivni? U kojim područjima su ostvarene najveće, a u kojima su ostvarene najmanje promjene?

Obrazovanje se promijenilo na bolje, ali i integracija i segregacija se povećala. Međutim postoje i “umjetna segregacija”. Romsko dijete završi osmi razred osnove škole, a ne zna ni tablicu množenja.

Bili ste članicom Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba u prvom mandatu. U međuvremenu su izabrana još tri saziva Vijeća. U kojoj mjeri je Vijeće opravdalo ulaganja koja su u njega uložena? U kojoj mjeri je romsko Vijeće postalo istinsko predstavničko tijelo pripadnika romske nacionalne manjine u Zagrebu?

Nažalost ne. Da taj novac što prima Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba ulože u udruge, daleko većih rezultata bi bilo, da Vijeće kao Vijeće tako radi. Bila sam u Vijeću u prvom sazivu. Tada nisu imali sredstava kao sada. Tad se počinjalo. Bez puno novaca je više i bolje funkcioniralo nego sada kada imaju 800.000 kuna godišnje. Pitanje je gdje završavaju ti novci?

Kako ocjenjujete ukupan rad romskih vijeća i predstavnika u Republici Hrvatskoj u poslijednjih petnaestak godina tj. u četiri izborna mandata?

Nula je ocjena njihovog rada. Nula bodova je rezultat. Oni nemaju neku veliku moć da odlučuju već su savjetodavno tijelo. To im je neko malo opravdanje, jer ako ne možeš o nečemu samostalno odlučiti, onda i nisi neko važno političko tijelo. Ali opet, oni direktno birani na izborima od svih Roma i direktni su partneri općinama, gradovima i županijama i mogli bi, kada bi radili, postići dosta.

Romi su jedna od rijetkih nacionalnih manjina koje žive u Republici Hrvatskoj i imaju pravo na osnivanje Nacionalne koordinacije vijeća i predstavnika, a da kao rezultat tog prava nemaju uspješnu i funkcionalnu Nacionalnu koordinaciju koja bi zagovarala prava Roma u Republici Hrvatskoj. Zašto je tomu tako?

Koliko god su krive institucije krivi su i sami Romi. Zato što se Romi moraju sami međusobno slagati i donijeti odluku kako će se što napraviti. Ne mogu same lokalne institucije odlučivati umjesto nas. Vijeće trebaju početi funkcionirati i zagovarati interese Roma i dogovarati se. Romska zajednica je jako nejedinstvena. Vlada korupcija. Svi mi ponekad želimo moć. Svi želimo moć, pa tako i Romi, a ona ih kvari.

Prije deset godina, 2007. godine po prvi put je jedan Rom izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Riječ je o vašem suprugu Nazifu Memediju. Kako sada, s vremenske distance, gledate na njegov četverogodišnji mandat u Hrvatskom saboru?

On je bio prvi Rom u Hrvatskom Saboru. Tada se dosta radilo, i ispunjavali su se zatraženi uvjeti i mjere je državi tada bilo u interesu da radi na položaju Roma. Njegove zahtjeve su tada više prihvaćali nego što ih sada prihvaćaju, zato što su trebali ući u Europsku uniju, pa su htjeli provesti sve zahtjeve.

Od 2011. godine Rome i 11 drugih nacionalnih manjina zastupa Veljko Kajtazi. Kako ocjenjujete njegov rad u dosadašnjem mandatu?

Nemam nikakvu suradnju s Veljkom Kajtazijem. Što se tiče ocjenjivanja, mogu samo reći da ono što čujem preko medija, baš i ne mogu ocijeniti.

Vlada Republike Hrvatske je 2013. godine usvojila Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma do 2020. godine. Na kraju smo pete godine njenog provođenja. Kako ocjenjujete uspješnost tijela vlasti i posebno Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u njenom provođenju? Pripadate li onima koji traže reviziju Nacionalne strategije jer sadašnji dokument nije dovoljno dobar?

Da, revizija se mora napraviti. Još nije donesen novi Akcijski plan. Nažalost, već tri godine smo bez Povjerenstva ... Sve je to žalosno i mimo zakona. Ured za ljudska prava krši zakon. bili su članovi povjerenstva. Prije neki dan sam dobila odluku o razrješenju dosadašnjeg Povjerenstva. Tri godine nisu na zvali na ni jednu sjednicu Povjerenstva. O čemu pričamo? Kažu kako Povjerenstvo nije funkcioniralo. Pa kako će funkcionirati ako nas ne pozivaju na sastanke? Ako se mijenjala Vlada Povjerenstvo se ne mora mijenjati.

Koji djelovi Nacionalne strategije trebaju sveobuhvatnu reviziju? Mislite li da je realistično donijeti Nacionalnu strategiju bez da su nadležna tijela prethodno prikupila tzv. bazne podatke pa je sada angažiran CMS da ih prikupi? Kako komentirate činjenice da se dio Roma na dosadašnjim popisima nije izjasnio pripadnicima romske nacionalne manjine?

Treba provesti reviziju kompletne Strategije. Bili smo na sastancima za donošenje Akcijskog plana. Radili smo na tome. Žalosno je što smo izgubili tamo tih par dana. Bili su predavački koji su bili plaćeni da vode te radionice i da napišu s nama te nove mjere, da nas usmjere, međutim mi smo tamo poslužili samo kao marionete, više ni ne znamo što je unijeto i donijeto na kraju niti smo to vidjeli. Mi smo dali prijedloge. Ne znamo što su napravili s tim našim prijedlozima.
Žalosno, Nacionalna strategija za uključivanje Roma od 2013. do 2020. godine, a sada ulazimo u 2018. godinu. Kažu dok se obrade podaci? Postavljam pitanje Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske zašto nije usvojen Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije? Što će sada biti? O istim tim baznim podacima govorili smo puno puta, a sada te bazne podatke donosi Centar za mirovne studije (CMS)? A jesu li to realni podaci? Po meni nisu jer je mnogo njih odselilo iz Hrvatske. Otišli su u Europu za boljim životom. Broj Roma je prepolovljen skoro na 50%.

Toga ima svuda i u Hrvatskoj, ali i u svijetu da zbog svoje nesigurnosti ne pristaju na deklaraciju da su Romi. S obzirom na to da su najugroženija manjina trebali bi se izjašnjavati o svojoj nacionalnoj pripadnosi. Ali Romi se iz straha zbog Drugog svjetskog rata ne žele izjašnjavati Romima, jer su ih za vrijeme Drugog svjetskog rata tako pronalazili, pa je nekima taj strah usađen pod kožu.

Bili ste, pored ostalog, članica Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma. Nedavno je nakon dvije godine imenovan novi sastav Povjerenstva. Koliko vidimo u njemu Romkinje nisu zastupljene na ravnopravan način, a i njegovi članovi iz reda Roma su birani samo iz jedne političke opcije. Koje je vaše mišljenje o Povjerenstvu, njegovom sastavu i načinu imenovanja, rezultatima njegovog rada i njegovoj vidljivosti u javnosti? Ima li Povjerenstvo mogućnost osigurati provođenje Nacionalne strategije?

Bila sam u Povjerenstvu četiri mandata. Od Nacionalnih programa preko Dekade i Strategije. Znam kako funkcionira Povjerenstvo. Pogotovo u zadnje vrijeme mi se zgadilo to tijelo. Jedina sam bila koja je zahtijevala pomoć Romima na aktualnim problemima. Još su mi se smijali i govorili: "Memedi moli da se plati sahrana Romima". Zanemarivali su moje prijedloge. Za kulturne manifestacije se dodjeljivalo maksimalno 10.000 kuna, a za čovjeka kojemu je dijete izgorjelo u kući iz Međimurja dali su bili 2.000 kuna? To je realnost. Rekla sam: ‘’Gdje vam je humanist ljudi moji?’’ A na kraju su dali još dodatnih 3.000 kn, što je sveukupno bilo 5.000 kn s čim nisu mogli normalno prekriti niti pola troškova.
Romkinje nisu zastupljene u Povjerenstvu na ravnopravan način. Evo i ja sam primjer. Nije se nikad ni gledalo na to.

Vlada Republike Hrvatske je krajem kolovoza, na prijedlog i u suradnji s zastupnicima nacionalnih manjina, donijela Operativne planove za nacionalne manjine uključujući Operativni plan za romsku nacionalnu manjinu. U tom planu predviđeno je samo 5 mjera i 9 aktivnosti za provođenje tih 5 mjera. Kako ocjenjujete taj dokument i mislite li da će on relativizirati napore na provođenju Nacionalne strategije.

Nažalost ne ocjenjujem ga s dobrom ocjenom. Priča s Operativnim planom je ista kao i s Nacionalnom strategijom. Operativni program je donesen na odluku saborskog zastupnika Roma da sa svoje pozicije može lako raditi s tim. Mislim da taj Operativni program za Rome zaista neće puno pomoći romskoj zajednici.

Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije istekao je još krajem 2015. godine, i već dvije godine novi nije usvojen o čemu ste i sami javno govorili. Kako je moguće da dvije godine nema temeljnog provedbenog plana za Nacionalnu strategiju? Provodi li se Nacionalna strategija zadnje dvije godine?

Ne, Nacionalna strategija za Rome se ne provodi. Ja kažem da Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina plaća osobe koji će sakupiti Rome da daju svoje prijedloge samo zato da ima materijala da nešto radi. Žao mi je što smo izgubili vrijeme i uloženi trud sudjelujući na sastancima Nacionalne platforme.

Imate dosta informacija o stanju i položaju romske nacionalne manjine u drugim zemljama u regiji. U Makedoniji smo imali Roma ministra. Kako ocjenjujete položaj Roma u tim zemljama? Da li je bolji ili gori nego u Hrvatskoj?

Ja sam 2005. godine bila delegat u Vijeću Europe u ime Roma. Romi su u Makedoniji imali svog zastupnika u parlamentu, daleko prije nego Romi u Hrvatskoj. Romi su u Makedoniji bili uključeni u institucije od općine preko gradova do države. Gradonačelnika su imali i imaju u općini Štuka. To je najveće romsko naselje u Makedoniji. Romi su bili i jesu uključeni u vlasti do nivoa ministra. Tako da je za Rome bolje u Makedoniji.

Zabrinjava li vas porast netolerancije pa i povremeni šovinistički i rasistički ispadi u Hrvatskoj usmjereni prema manjinama odnosno Romima. Što bi Vlada trebala učiniti po tom pitanju?

Nažalost, da. Ne znam što čeka mog unuka kad bude krenuo i završio svoju školu. Zato vi mladi trebate raditi. Treba sankcija, ali treba i edukacija. Mi živimo ovdje i mi smo građani ove zemlje. Mi nemamo kud jer smo tu rođeni. Nas nema tko štititi osim Hrvatske.

Udruga koju dugi niz godina vodite zove se Bolja budućnost. Nadate li se vi osobno boljoj budućnosti Roma u Republici Hrvatskoj, i ako da na čemu temeljite svoja očekivanja?

Ja sam vječni optimist. Temelj za svako ostvarivanje ljudskih prava je obrazovanje i stanovanje. Što bi značilo da je sve jedno s drugim jako vezano i to je naš začarani krug. Nadam se boljoj budućnosti, dolaze nam nove mlade organizacije i generacije mladih. To me jako veseli.

Želite li još nešto prokomentirati o čemu nismo razgovarali, a čini vam se važnim?

Željela bi uputiti poruku svima:

Bez obzira tko smo i što smo, prihvatite nas sve različite kao ljude, nemojte nas gledati kao nešto loše, svi smo mi od krvi i mesa, a ako sam drugačiji ne znači da smo manje vrijedni. Priđi, upoznaj me i pruži mi šansu.

 
Povratak na Fokus