Fokus ROMI.HR

/
Print - ‘GADJO DILO’: FILM TONYJA GATLIFA

ROMI NA FILMSKOM PLATNU

5. 7. 2017.
 ‘GADJO DILO’: FILM TONYJA GATLIFA
Foto/IMDb
‘GADJO DILO’: FILM TONYJA GATLIFA
Autorica: Bibijana Papo

Tony Gatlif, filmski redatelj, scenarist, glumac i producent, svojim filmovima koji prikazuju život Roma, nastalim od 1980-ih do danas, postigao je veliki uspjeh. Njegov film Gadjo dilo, premijerno prikazan prije 20 godina, istaknuo je neke važne teme kao što su odnos između Roma i neroma, predrasude i rasizam, ali je i ponovno otvorio rasprave o načinima filmskog portretiranja Roma.

Gadjo dilo (1997.), u doslovnom prijevodu s romskog "ludi nerom/stranac", dio je triptiha što ga još čine filmovi redatelja Tonyja Gatlifa Les Princes te Latcho drom. Tony Gatlif, francuski redatelj romskog podrijetla (rođen kao Michel Dahmani) rođen je 1948. godine u Alžiru. Alžir je napustio 1960-ih i od tada živi u Francuskoj. Godine 1981. snimio je film Corre Gitano, što  je bio njegov prvi film s romskom tematikom i njegov je fokus otad usmjeren na prikaz Roma u Europi. I njegovi ostali filmovi s romskom tematikom doživjeli su velik uspjeh: Les Princes (1983.), Latcho drom (1992.), Gadjo dilo (1997.), Je suis ne d'une cigogne, Vengo (2000.), Swing (2002.), Korkoro (2009.) i Geronimo (2014.).

Protagonist filma, mladi Parižanin Stéphan (Romain Duris), dolazi u rumunjsko selo naseljeno Romima radi pjevačice Nore Luca, čiji je obožavatelj bio njegov otac. Tamo upoznaje Izidora (Izidor Serban) i ostaje neko vrijeme kako bi pronašao Noru Lucu i upoznao se s romskim stanovnicima sela, njihovim načinom života, običajima i jezikom. Romska zajednica ga dobro prihvaća, a sa Sabinom (Rona Hartner) razvija ljubavnu vezu. Kada se Izidorov sin Adrian vrati iz zatvora i dođe u sukob s neromskim stanovnicima iz lokalne gostionice, život sela se radikalno mijenja te ono biva potpuno spaljeno, a Romi ostaju bez svega. Na kraju filma Stéphane uništi kasete na kojima je mjesecima snimao romsku glazbu i kulturu tijekom nekoliko mjeseci kada se zbližio s lokalnom romskom zajednicom, shativši da je takav njegov pristup pogrešan i površan. Budući da je prošao proces razumijevanja, prihvaćanja i  konačno, poštivanja Roma koje je upoznao i njihove kulture, odmaknuo se od uobičajenog ponašanja jednog turista koji Rome promatra kroz prizmu  egzotike.

STRANAC MEĐU ROMIMA

U fokusu filma Gadjo dilo su odnosi između romskog i neromskog stanovništva te predrasude i rasizam. Gatlif prikazuje nerome/Rumunje kao one koji su "negativci". Neromi su ksenofobni, kao npr. u sceni u kojoj Stephane prvi put dolazi sam u seosku gostionicu, a oni ga gledaju neprijateljski zato što su ga vidjeli s Romima.  Isto tako je i Stephan isprva prikazan kao sumnjiva i čudna osoba prema kojoj se Romi odnose s predrasudama, a zato su mu nadjenuli i ime "gadjo dilo". Kada je Stephan tek došao u selo, govorili su:

"Gadžo (nerom). ... Luđak... Što je s njim? Možda je ukrao nešto iz kuće moga brata. Ne idite tamo, možda je urekao kuću. Ili nam donio lošu sreću..."

U trenutku kad Stephane dolazi u selo prikazan je kao netko tko ne razumije Rome i njihov način života, a kako s vremenom upoznaje romsku zajednicu, jezik i običaje, on mijenja svoj način razmišljanja. To je vidljivo u posljednjoj sceni u kojoj Stephane uništava kasete na kojima je cijelo vrijeme boravka u romskom naselju snimao romsku glazbu i kulturu. Nakon što je uništene kasete zakopao u zemlju, otplesao je ples na isti način i uz istu glazbu koji je Izidor otplesao na prijateljevu grobu.

RASPRAVE O STEREOTIPIZACIJI

Gatlif je inzistirao na angažiranju glumaca Roma, korištenju romske glazbe, jezika, romskih mitova i autentičnih lokacija za snimanje filma, kao i na „romskoj“ kostimografiji koja podrazumijeva odjeću jarkih boja i uočljivi zlatni nakit. Francuski glumac Romain Duris i rumunjska glumica i pjevačica Rona Hartner, s kojima je Gatlif nastavio suradnju u filmu Je suis ne d'une cigogne, jedini su profesionalni glumci u filmu Gadjo dilo. Ostali glumci nemaju prethodnog glumačkog iskustva te su uglavnom romskog porijekla, poput Izidora Serbana, rumunjskog  Roma.

Kao redatelju bilo mu je važno da se na filmu prepozna ono što se smatra "pravim" romstvom te je od glavne glumice Rone Hartner, porijeklom Rumunjke, tražio da postane "prava" Romkinja tako što će provoditi više vremena s Romkinjama.[1] Mogli bismo reći da je to što je Hartner morala naučiti  romski jezik, običaje i ples te nositi na filmu odjeću jarkih boja bila stereotipizacija. No, dolazimo do središnjeg problema: s jedne strane postoje oni koji smatraju da se etničke grupe ne trebaju prikazivati pomoću generalizacija (to se tiče rasprava o autentičnosti i realističnosti u filmu), dok su s druge strane oni koji tvrde da takvi zahtjevi postaju nemogući. Ako uklonimo uobičajeno prikazivanje Roma kroz šarenu odjeću, glazbu i njihov marginalni položaj te ih umjesto toga prikažemo  u raznim ulogama (liječnici, odvjetnici...) koje će isključiti ovo ranije navedeno, kako ćemo onda na filmu moći razlikovati Rome od pripadnika drugih etniciteta i što uopće podrazumijeva identitet Roma? To pitanje problematizira Nikolina Dobreva u svojem članku pod naslovom "Constructing the Celluloid Gypsy: Tony Gatlif and Emir Kusturica's Gypsy films in the context of New Europe" i zaključuje kako na to zasad nema odgovora – važno je samo kritički preispitivati ne samo prikazivanje Roma, nego bilo koju vrstu etničkog prikazivanja na filmu.[2]

KRITIKA JEAN-MARIE LE PENA

Zanimljivo je razotkrivanje Gatlifovih političkih stavova u filmu Gadjo dilo: jedan se tiče položaja Roma u Francuskoj, a drugi se stav odnosi na francuskog političara Jean-Marie Le Pena. Kada konobar pita ima li puno Roma u Francuskoj, Izidor odgovara u Stéphanovo ime:

" U Francuskoj nitko Rome ne naziva kradljivcima. U Francuskoj nitko ne upire prstom u njih. Oni putuju gdje žele u njihovim putujućim kućama..."

Ipak, Francuska ne pokazuje jednako lice prema svim svojim građanima. Dio Roma u Francuskoj, francuskih državljana, živi putujućim načinom života, a administrativno se nazivaju, zajedno s pripadnicima drugih etničkih grupa koji žive istim načinom života, gens du voyage. To su ljudi koji ne žive životom većine francuskih građana, a zbog toga se moraju nositi s predrasudama, isključivanjem i diskriminirajućim praksama. Bivši francuski predsjednik Sarkozy je 2010. najavio stroge mjere protiv Roma migranata, kao i pripadnika gens du voyagea, a odnos Francuske prema njima ne odobravaju međunarodne institucije, poput Europskog suda za ljudska prava. [3]

Francusku pored toga nastanjuju Romi koji su migrirali iz Rumunjske i drugih zemalja. U intervjuima iz 2001., Gatlif naglašava kako su Romi u Francuskoj bolje tretirani nego igdje drugdje na svijetu, pogotovo bolje nego u istočnoj Europi.[4]  Da je položaj Roma Francuskoj zabrinjavajuć, a ne izrazito dobar kao što je to Gatlif izjavio 2001., postalo je očigledno nakon protjerivanja Roma iz Francuske koje je započelo 2010. godine. Tada je pod vodstvom francuskog predsjednika Sarkozyja u Francuskoj srušeno nekoliko romskih naselja, kao dio "borbe protiv kriminala i urbanog nasilja". Sarkozyjeva praksa u lepenovskom tonu nastavila se i u Hollandeovom mandatu. U 2012. srušeno je još nekoliko romskih naselja, i još nekoliko tisuća Roma je deportirano u Rumunjsku i Bugarsku, a predrasude prema Romima se i dalje ohrabruju. Prema izvješćima organizacija civilnog društva, broj protjeranih Roma veći je tijekom Hollandeova nego Sarkozyjeva mandata. Ove je događaje osudio Europski parlament te je francuskoj vladi poručeno da repatrijacija Roma nije rješenje.[5] U jeku otvorene diskriminacije Roma, Tony Gatlif je javno progovorio o Sarkozyjevoj politici prema Romima u Francuskoj, uništavanju romskih naselja i njihovom iseljavanju, istodobno izražavajući zabrinutost radi posljedica koje ovakav događaj može izazvati. Ovi potezi Francuske prema njegovom mišljenju mogu dovesti do lančane reakcije unutar koje bi se i druge europske zemlje mogle slično ponijeti prema  Romima.[6]

Kontroverzni francuski političar Jean-Marie Le Pen spomenut je u sceni u kojoj Stéphane uči romski jezik, a Izidor francuski. Stéphan kaže Izidoru: "Le Pen is motherfucker", pritom misleći upravo na  osnivača Nacionalne fronte, francuske političke stranke desnog krila. Le Pen zagovara antisemitizam, ksenofobiju, poduzimanje oštrih mjera protiv pripadnika etničkih zajednica u Francuskoj, bio je osuđen šest puta i to za rasizam i poticanje rasne mržnje te poricanje Holokausta, zbog čega ga Gatlif stavlja u negativni kontekst. Na čelu Nacionalne fronte naslijedila ga je kći Marin Le Pen, koja je bila u predsjedničkoj utrci 2017. s Emmanuelom Macronom.  Prema svemu sudeći, Francuska bi trebala učiniti veliki zaokret vezano za politike uključivanja Roma, a ostaje pitanje hoće li tome težiti novi predsjednik Macron?

Zaključno, radi se o zapaženom filmu koji na zanimljiv način obrađuje temu predrasuda i rasizma s kojima se Romi suočavaju, i kojega vrijedi pogledati. Osvojio je nagrade na filmskim festivalima u Locarnu (1997.) i Thessalonikiju (1998.) za najbolji film, nagradu César  (1999.) za najbolju originalnu glazbu te dvije nominacije César za najbolju zvijezdu u usponu za glavnu glumicu (Rona Hartner) i za najbolju zvijezdu u usponu za glavnog glumca (Romain Duris), i, iako je po nekim pitanjima podijelio publiku u razmišljanjima, sve u svemu dobio solidne ocjene.

 

[1]    Gabor, Elena. "Gypsy Stereotypes and Ideology Levels in two European Feature Films" u: Intercultural Communication Studies XVI (2), 2007.: 283.

[2]    Dobreva, Nikolina. "Constructing the "Celluloid Gypsy": Tony Gatlif and Emir Kusturica's Gypsy films' in the context of New Europe" u: Romani studies 5, Vol.17, No.2. , 2007.: 148.

[3]    http://romi.hr/zanimljivosti/hrvatska/nezeljeni-francuski-romi

[4]    Dobreva,150.

[5]    http://www.bbc.co.uk/news/world-europe-11243923

[6]    Intervju s Gatlifom iz 2010. god. pod nazivom "Chain reaction fear over Roma expulsions" dostupan na http://www.euronews.com/2010/10/14/tony-gatlif-chain-reaction-fear-over-roma-expulsions

 
Povratak na Fokus