Fokus ROMI.HR

/
Print - KORAK NAPRIJED, DVA KORAKA NATRAG

ANALIZA PRIJEDLOGA ZAKONA O IZBORU VIJEĆA I PREDSTAVNIKA NACIONALNIH MANJINA

13. 2. 2019.
KORAK NAPRIJED, DVA KORAKA NATRAG

Pred zastupnicima Hrvatskog sabora bi se u četvrtak, 14. veljače, trebao naći prijedlog Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. Vladajuća većina, koju čine i svi zastupnici nacionalnih manjina, ovim prijedlogom radi korak naprijed i dva koraka natrag. Korak naprijed je pokušaj da se pitanje izbora vijeća i predstavnika detaljno uredi, ali dva koraka natrag su nedovoljno kvalitetan prijedlog Zakona i stav da se donese samo zakon o izborima, ali ne i cjeloviti zakon koji bi uredio i detaljnije razradio odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje se odnose na vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. To je minimum očekivanja nakon čak 16 godina od uspostave sustava vijeća, predstavnika i koordinacija nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Dobro je da je riječ o prvom od dva čitanja prijedloga Zakona, što daje mogućnost da se predloženi Zakon popravi.

Autor: David Dragoljub Orlović

Vlada je krajem prosinca prošle godine uputila u Hrvatski sabor prijedlog Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina i ovaj prijedlog (PZ 557) bi se sutra, kao 46. točka 11. sjednice Hrvatskog sabora, trebao naći na raspravi u prvom čitanju. Ustavom Republike Hrvatske (članak 83. stavak 2.) propisano je da organske zakone, kojima se razrađuje izborni sustav, Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika. Riječ je o novom Zakonu čija je intencija urediti izbore vijeća i predstavnika nacionalnih manjina uoči petog izbornog ciklusa koji bi se, zbog isteka četverogodišnjih mandata sadašnjih vijeća i predstavnika, trebali održati ove godine.

Nije jasno zašto je Vlada odnosno nadležno Ministarstvo uprave čekalo izbornu godinu, u kojoj bi se trebali održati izbori za vijeća i predstavnike, kako bi uputilo prijedlog izbornog zakona u procedure i time prekršilo dobar običaj i demokratski princip prema kojemu bi sudionici izbora trebali po ranije poznatim pravilima provoditi predizborne aktivnosti, što uključuje i potrebu da se izborni zakoni donose najkasnije u godini koja prethodi izbornoj godini.

Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina su institut manjinskog predstavništva koji je u Republiku Hrvatsku uveden, po uzoru na sličan model u Mađarskoj, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina koji je usvojen krajem 2002. godine. Ustavnim zakonom je propisano da se na izbore vijeća i predstavnika primjenjuju ''odredbe zakona kojim se uređuje izbor članova predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave''.

Do sada su, primjenom te odredbe, provedena od 2003. godine četiri izborna ciklusa za izbor vijeća i predstavnika nacionalnih manjina (2003., 2007., 2011. i 2015.) kao i dopunski izbori 2004. godine velikog broja neizabranih vijeća i predstavnika na prvim izborima 2003. godine zapamćenima i po djevojkama u škotskim kiltovima koje su, za potrebe 'promo' kampanje GONG-a za te izbore 'glumile' nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Svaki od pet izbornih procesa pratilo je dosta poteškoća, ali te poteškoće u najvećoj mjeri nisu bile posljedica nepostojanja posebnog zakona kojim bi se uredilo pitanje izbora vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, već brojnih drugih problema u i oko nacionalnih manjina.

Krajem 2012. godine stupio je na snagu novi Zakon o lokalnim izborima, a 2016. godine izmijenjen je i dopunjen. Tim Zakonom se na cjeloviti način uređuju lokalni izbori, odnosno izbori članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave i izbori općinskih načelnika, gradonačelnika i župana i njihovih zamjenika uključujući i zamjenike načelnika, gradonačelnika i župana iz redova pripadnika nacionalnih manjina koji svojom brojnošću u pojedinoj jedinici lokalne ili područne samouprave imaju na to pravo.

Nije jasno zašto se Zakonom o lokalnim izborima, a bile su prilike za to 2012. i ponovo 2016. godine, nisu uredila i pitanja bitna za provođenje izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, posebno što je već tada bilo vidljivo, na osnovu iskustava iz prethodno provedenih izbora, koje poteškoće prate izbore za vijeća i predstavnike i kojim odredbama se značajan dio tih poteškoća može otkloniti kroz izborni postupak. Umjesto toga je u Zakon o lokalnim izborima ugrađena odredba kako će se pitanje izbora vijeća i predstavnika urediti posebnim zakonom.

Polazeći od tog stava vladajuća većina, koju čine i svi zastupnici nacionalnih manjina, se odlučila za donošenje posebnog Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, a ne za donošenje Zakona o vijećima i predstavnicima kojim bi se detaljno uredio sustav vijeća i predstavnika uspostavljen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine.

Ali, iako govori samo o pitanjima vezanim za izbore vijeća i predstavnika, pred zastupnicima je iznimno obiman prijedlog Zakona koji se sastoji od čak 14 glava s 109 članaka, grupiranih po poglavljima i potpoglavljima s ukupno malo manje od 12.000 riječi.

Dobar dio članaka ima naslove, ali taj princip predlagatelj nije primijenio na cijeli tekst prijedloga Zakona pa i Odbor za zakonodavstvo Hrvatskog sabora, nakon što je razmotrio prijedlog Zakona napominje kako je ''potrebno doraditi samu strukturu (unutarnju podjelu) Prijedloga zakona jer svi članci ne moraju imati naslov, ali ako ga ima jedan onda ga trebaju imati svi''.

Prijedlog Zakona o izborima vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u tekstu koji je predložen, u prvom čitanju, Hrvatskom saboru sadrži veliki broj problematičnih prijedloga, kao i više odredbi za koje se s vrlo velikim stupnjem izvjesnosti može očekivati kako će biti otežavati, a u nekim slučajevima i onemogućiti da sustav vijeća i predstavnika kroz izlaznost na izbore dobije demokratsku legitimnost i postane funkcionalan predstavnički sustav nacionalnih manjina. U nastavku ću analizirati prijedlog Zakona i iznijeti argumente za prethodno iznesene stavove.

IZBORI ZA VIJEĆA I PREDSTAVNIKE TREBAJU BITI ISTOVREMENO S LOKALNIM IZBORIMA

Prvi, veliki, problem s tekstom prijedloga novog Zakona počinje člankom 7. koji glasi: ''Izbori za članove vijeća i izbori za predstavnike nacionalnih manjina održavaju se istodobno, prve nedjelje u listopadu svake četvrte godine.''

Zašto je ovo veliki problem? Zato što se, ponovo, propušta prilika da se izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina vežu za lokalne izbore odnosno održavaju kada i lokalni izbori.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jasno je i nedvosmisleno i nazivom i sadržajem definirao vijeća i predstavnike kao tijela koja djeluju unutar jedinica lokalne i regionalne samouprave odnosno općina, gradova i županija. Potvrđuju to odredbe sadržane u većini članaka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji se odnose na vijeća i predstavnike.

Ustavni zakon (članak 23.) kaže: ''S ciljem unaprjeđivanja, očuvanja i zaštite položaja nacionalnih manjina u društvu pripadnici nacionalnih manjina biraju, na način i pod uvjetima propisanim ovim Ustavnim zakonom, svoje predstavnike radi sudjelovanja u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama samouprave.''

Ustavni zakon (članak 24.) utvrđuje uvjete za izbor vijeća i predstavnika u općinama gradovima i županijama i pored ostalog (stavak 6.) kaže: ''Za određivanje broja pripadnika nacionalne manjine radi provođenja odredbi ovoga članka mjerodavan je popis stanovništva korigiran (uvećan ili umanjen) za onaj broj birača koji su upisani ili brisani iz popisa birača koji se sastavlja radi izbora članova predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave.''

Ustavni zakon (članak 27. stavak 4.) kaže: ''Statut, financijski plan i završni račun vijeća nacionalnih manjina objavljuju se u službenom glasilu jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave za čije je područje osnovano.''

Ustavni zakon (članak 28. stavak 1.) kaže: ''Jedinice samouprave osiguravaju sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina, uključujući sredstva za obavljanje administrativnih poslova za njihove potrebe, a mogu osigurati i sredstva za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća nacionalne manjine.''

Ustavni zakon (članak 31.) utvrđuje prava vijeća i predstavnika i kaže:

''Vijeća nacionalnih manjina u jedinici samouprave imaju pravo:

– predlagati tijelima jedinice samouprave mjere za unaprjeđivanje položaja nacionalne manjine u državi ili na nekom njenom području, uključujući davanje prijedloga općih akata kojima se uređuju pitanja od značaja za nacionalnu manjinu tijelima koja ih donose;

–  isticati kandidate za dužnosti u tijelima državne uprave i tijelima jedinica samouprave;

–  biti obaviješteni o svakom pitanju o kome će raspravljati radna tijela predstavničkog tijela jedinice samouprave, a tiče se položaja nacionalne manjine;

–  davati mišljenja i prijedloge na programe radijskih i televizijskih postaja na lokalnoj i regionalnoj razini namijenjene nacionalnim manjinama ili na programe koji se odnose na manjinska pitanja.''

Ustavni zakon (članak 32. stavak 1.) utvrđuje obvezu jedinice lokalne odnosno područne samouprave da ''u pripremi prijedloga općih akata od vijeća nacionalnih manjina osnovanih za njeno područje zatražiti mišljenje i prijedloge o odredbama kojima se uređuju prava i slobode nacionalnih manjina.'', a u narednom stavku (2.) kaže: ''Ako vijeće nacionalne manjine smatra da je opći akt jedinice samouprave ili neka njegova odredba protivan Ustavu, ovomu Ustavnom zakonu ili posebnim zakonima kojima se uređuju prava i slobode nacionalnih manjina, dužna je o tome odmah obavijestiti ministarstvo nadležno za opću upravu. Obavijest o tome uputit će i poglavarstvu jedinice samouprave i Savjetu za nacionalne manjine.''

Kao što je vidljivo iz citiranih odredbi, u većini članaka III. poglavlja Ustavnog zakona o pravima nacionalnim manjina jasno i nedvosmisleno definiraju neposrednu vezu između vijeća i predstavnika nacionalnih manjina i jedinica lokalne ili područne samouprave za čije područje se biraju.

Ta veza je organska i potpuni smisao lokalna i područna vijeća imaju ukoliko djeluju u sinergiji s jedinicama lokalne i područne samouprave gdje su izabrani. Primjer Zagreba u uključivanju vijeća, predstavnika i Koordinacije nacionalnih manjina Grada Zagreba u gradsku samoupravu, ostvaren još u prvom mandatu vijeća i predstavnika prije više od desetljeća, pokazuje kako vijeća i predstavnici mogu uspješno obavljati svoju funkciju samo u vrlo bliskoj suradnji sa svojim općina, gradovima i županijama. Naravno, i u ovom slučaju za ljubav je potrebno dvoje.

A da bi nacionalne manjine ''sudjelovale u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama samouprave'', kako njihovu funkciju definira Ustavni zakona, temeljna pretpostavka je izbor vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na istim izborima na kojima se biraju i druga tijela lokalne i lokalne vlasti kako bi mandati vijeća i predstavnika počinjali i završavali kada i mandati lokalne samouprave, kako bi se njihovi programi uklapali u programe samouprava i kako bi ih i na taj način tijela samouprave, ali i građani vidjeli kao sastavni i specifični dio svojih općina, gradova i županija.

I stoga je prijedlog da se izbori za vijeća i predstavnike održavaju prve nedjelje u listopadu, u vrijeme kada se ne održavaju ni jedni drugi izbori, višestruko loš za nacionalne manjine, ali i za jedinice lokalne i područne samouprave. Uz to što se radi o lošem prijedlogu, taj prijedlog ne poštuje jasnu i veliki broj puta ponavljanu intenciju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina da vijeća i predstavnici budu savjetodavna tijela jedinica lokalne i područne samouprave na čije odluke, kada se tiču nacionalnih manjina, bi trebali utjecati, uz čijih biračkih popisa se biraju, koje ih financiraju i osiguravaju im uvjete za rad, koje objavljuju njihove temeljne akte u svojim službenim glasilima i na brojne druge načine su povezane i upućene jedne prema drugima.

PRAKTIČNI PROBLEMI S IZBORIMA U LISTOPADU

Iako je vrlo jasna i vidljiva potreba da se izbori za vijeća i predstavnike održavaju kada i lokalni izbori to nije jedini razlog zbog kojeg prva nedjelja listopada nije ni dobar ni praktičan izbor kada je riječ o izborima za vijeća i predstavnike.

Ukoliko se izbori budu provodili prve nedjelje listopada pojaviti će se u praksi još nekoliko velikih problema.

Prvi problem je što izbori početkom listopada uz odredbu da od raspisivanja do provođenja mora proći najmanje 30, a najviše 45 dana znači da bi kolovoz bio mjesec kada bi Vlada raspisivala izbore za vijeća i predstavnike. Kako za ta vijeća nominalno kandidiraju udruge i grupe građana u praksi će se pojaviti problemi s provođenjem kandidacijskog procesa u kolovoz, u vrijeme godišnjih odmora.

Zanimljivo je da predlagači žele provoditi izbore za vijeća i predstavnike u listopadu, ali takav prijedlog kategorički odbijaju kada je dolazio od pojedinih turističkih područja koja su predlagala lokalne izbore nakon turističke sezone.

Zanimljivo je i da većina u Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina želi provesti izbore ovog listopada, ali predlažu da to važi samo ovaj put, a da se nakon toga izbori provode u svibnju. Kako provesti taj prijedlog koji bi za posljedicu imao produžavanje, a nakon toga smanjivanje izabranih vijeća za po pola godine ćemo, nadam se, čuti od predsjednika Odbora.

Drugi problem s izborima u listopadu je dovođenje novoizabranih vijeća u nepovoljnu poziciju kada je u pitanju donošenje proračuna jedinice samouprave za narednu godinu. Bilo je primjera kada pojedine samouprave nisu stizale uključiti prijedloge vijeća i predstavnika za financiranje u svoj proračun i u slučajevima kada bi ta vijeća bila izabrana i konstituirana prije ljeta.

Ukoliko izbori budu u listopadu, s rokom od 45 dana za sazivanje konstitutivnih sjednica, vijeća će se vjerojatno konstituirati u studenom i prosincu, a nakon toga slijedi i postupak upisa promjena u Registar vijeća koji, u okolnostima u kojima stotine vijeća traže upis promjena u isto vrijeme, vjerojatno neće završiti tako brzo. Nakon toga, novom vijeću bi trebalo ostaviti dovoljno vremena kako bi pripremilo, raspravilo i donijelo svoj program rada i financijski plan, a onda te planove dostavilo samoupravi na objavu, ali i na uključivanje u proračune jedinica lokalne ili područne samouprave.

Naravno, ovo je problem samo ukoliko predlagatelji žele da jedinice samouprave redovno i planski financiraju aktivnosti vijeća i predstavnika, a ako ne žele onda je vjerojatno ''prednost'' raspisivanje izbora u listopadu.

Zanimljivo je kako Ustavni zakon (članak 14. stavak 5.) kaže: ''Članovi vijeća nacionalnih manjina i predstavnici nacionalnih manjina biraju se neposredno tajnim glasovanjem za razdoblje od četiri godine, a na postupak izbora i druga pitanja u svezi s njihovim izborom shodno se primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje izbor članova predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave.'' Postavlja se pitanje, krši li se pojedinim odredbama ovog prijedloga Zakona Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji propisuje da se vijeća i predstavnici biraju primjenom Zakona o lokalnim izborima?! Što će se dogoditi ako netko ospori novi Zakon upravo po tom osnovu? U obrazloženju predlagač se uopće ne osvrće na to pitanje već samo citira prethodno navedenu odredbu Ustavnog zakona i odredbu iz Zakona o lokalnoj samoupravi iako je ta odredba suprotna odredbi iz Ustavnog zakona.

Postavlja se pitanje, ukoliko npr. zastupnici nacionalnih manjina podrže ovaj prijedlog Zakona čije odredbe su suprotne odredbama Ustavnog zakona koji je ''Ustavni zakon'' odnosno pravni akt višeg reda, možemo li u budućnosti očekivati da i u drugim zakonima koji su od važnosti za nacionalne manjine stoje odredbe koje su suprotne Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina? Takav presedan je već prihvaćen prilikom donošenja Zakona o lokalnim izborima.

KRIMINALCI SE MOGU KANDIDIRATI, ALI NE I POLICAJCI

U II. glavi prijedloga Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina utvrđuje se postupak kandidiranja i predlaže se (članak 9.) definicija ''udruge nacionalnih manjina'' pa se kaže kako su to: ''udruge koje su osnovane s ciljem zaštite nacionalnih manjina, odnosno udruge koje imaju za ciljanu skupinu nacionalnu manjinu čiji pripadnici biraju članove vijeća odnosno predstavnike nacionalnih manjina''. Zakon o udrugama ne pozna kategoriju ''udruge nacionalnih manjina'' pa ih se ovim Zakonom pokušava definirati.

Zakon ne predviđa mogućnost da političke stranke, pa ni one koje u svom imenu imaju odrednicu pojedine nacionalne manjine, mogu predlagati kandidate za vijeća i predstavnike. Bilo bi to smisleno, posebno iz perspektive odvajanja stranačke politike od vijeća kao nestranačkih predstavničkih tijela nacionalnih manjina, ukoliko bi predlagatelj istinski htio spriječiti da političke stranke aktivno sudjeluju u izborima za vijeća i predstavnike, ali to s ovim prijedlogom Zakona nije slučaj.

Političkim strankama je nominalno zabranjeno kandidiranje, ali ovaj Zakon ne zabranjuje predsjednicima istih tih političkih stranaka da, pojavljujući se u funkciji predsjednika udruga, potpisuju kandidature saborskih zastupnika, članova županijskih skupština, općinskih i gradskih vijećnika izabranih na listama svoje političke stranke kao i druge visoke dužnosnike stranke. Dosadašnja praksa to potvrđuje u velikom broju slučajeva, a ovaj prijedlog Zakona istinski nije u funkciji osiguravanja nestranačkog karaktera vijeća i predstavnika nacionalnih manjina već u funkciji očuvanja sadašnjeg stanja.

U prethodni kontekst dobro se uklapa i mogućnosti koju novi prijedlog Zakona pruža za koaliranja udruga odnosno kandidiranje zajedničke liste dvije ili više udruga. I iz omogućavanja predizbornih koalicija udruga je jasno da predlagatelj Zakona ne vjeruje u model u kojem predlagatelji kandidiraju ugledne pripadnike iz reda pripadnika svoje nacionalne manjine, koji bi se kao ugledni pojedinci birali ''imenom i prezimenom''. Jer da je tako, pitanje koaliranja udruga ne bi bio predmet ovog Zakona.

Ovaj prijedlog Zakona zabranjuje kandidiranje policajaca i vojnika kao općinskih načelnika, gradonačelnika i župana te ''zamjenika koji je izabran zajedno s njim''. Prijedlog članka 11. je višestruko neobičan. Prvo pitanje koje se postavlja je, zašto se zabranjuje kandidiranje zamjenika koji je izabran zajedno s županom ili gradonačelnik, ali ne i zamjenika koji je izabran odvojeno.

Zanimljivo je to u svijetlu činjenice kako se prema Zakonu o lokalnim izborima (članak 7. stavak 5.) izbori za zamjenike načelnika, gradonačelnika i župana iz reda pripadnika nacionalnih manjina održavaju nakon prestanka prethodnog mandata prethodnog zamjenika. Čini se da ova odredba zabranjuje kandidiranje nekog zamjenika načelnika općine, gradonačelnika ili župana ne zbog toga što obavlja dužnost zamjenika pa bi to bilo suprotno karakteru dužnosti člana vijeća ili predstavnika već to ovisi o tome kog datuma je biran na dužnost tj. je li biran u isto vrijeme kada i župan ili ne što začuđuje.

Zanimljivo je da Zakon o lokalnim izborima ne dopušta kandidiranje na lokalnoj ili područnoj razini ni službenicima i namještenicima u Oružanim snagama, ali ovaj prijedlog Zakona njihovo kandidiranje dopušta. Pitanje je zbog čega se kandidiranje zabranjuje policijskim službenicima, ali ne i službenicima i namještenicima u Oružanim snagama?

Neobično je kako je sucima dopušteno kandidiranje, iako oni čine značajan dio izbornih povjerenstava koja provode izbore, a istovremeno odlučuju i o žalbama na odluke izbornih povjerenstava. Načelno se postavlja pitanje, zbog čega bi policajcima ili vojnicima bilo zabranjeno da predstavljaju svoju nacionalnu manjinu, a istovremeno imamo zakone i akcijske planove kojima se traži zastupljenost nacionalnih manjina između ostalog i u policiji.

Nevjerojatno je kako ovaj prijedlog Zakona zabranjuje policajcima da budu predstavnici svoje manjine, ali to dopušta ubojicama, počiniteljima ratnih zločina, otmičarima, teroristima, špijunima, silovateljima, trgovcima ljudima i trgovcima ljudskim organima, počiniteljima zločina nad djecom, primateljima i davateljima mita, trgovateljima utjecajem i drugim počiniteljima kaznenih djela.

Nevjerojatno je to stoga što je npr. Zakon o lokalnim izborima, izborni zakon najbliži profilu ovog Zakona, svim tim i brojnim drugim kategorijama kaznenih djela navedenima u gotovo dvije stranice teksta, ne dopušta kandidiranje za tijela vlasti općina, gradova i županija, a Zakon o izborima vijeća i predstavnika nacionalnih manjina dopušta.

Što to nacionalne manjine dobivaju ako ih i počinitelji kaznenih djela mogu predstavljati? Ako je napravljen korak naprijed u ovom pitanju Zakonom o lokalnoj samoupravi zašto nas ovaj Zakon vraća dva koraka nazad? Komu trebaju osuđeni kriminalci u vijećima nacionalnih manjina, a komu tek na dužnosti jedinog predstavnika neke nacionalne manjine u općini, gradu ili županiji?

Vezano za podnošenje lista kandidata otvara se i načelno pitanje nisu li izbori vijeća i predstavnika, u kojima su i svi kandidati i svi birači pripadnici nacionalnih manjina, prilika da se u praksi primjeni Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i da se izbori provedu na jeziku pojedine manjine ili dvojezično?  

Poseban problem ovog prijedloga Zakona je izostanak odredbi o zastupljenosti žena, ali i bilo kakvih mjera kojima bi se osigurala zastupljenost mladih i kako bi se smanjilo

NI OVAJ ZAKON NE RJEŠAVA GLAVNI PROBLEM PREDSTAVNIKA

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je 2002. godine uspostavio sustav prema kojemu one manjine koje imaju manji broj pripadnika na nekom području, pod određenim uvjetima, biraju predstavnika kojemu je Ustavni zakon dao iste ovlasti kao i vijeću. Pri tom je, čini se, zaboravljeno kako jedna osoba nema isti kapacitet kao vijeće od 10, 15 ili 25 osoba, ali i kako ta jedna osoba može preminuti, odseliti se ili dati ostavku i time pojedina nacionalna manjina gubi svoje predstavničko tijelo. Najveći propust je učinjen kada je ''zaboravljeno'' predstavnicima nacionalnih manjine dati pravnu osobnost koju predstavnici nacionalnih manjina, vjerovali ili ne, još uvijek nemaju.

Kada se Ustavni zakon mijenjao i dopunjavao uz vrlo aktivnu ulogu zastupnika nacionalnih manjina, nikome čini se nije bilo jako važno riješiti probleme pravne osobnosti i mandata predstavnika pa Ustavni zakon nije promijenjen kako bi se riješilo temeljni problem pravne osobnosti predstavnika kao i postupak zamjene predstavnika u slučaju prestanka njegovog ili njenog mandata. Izostanak rješavanja pitanja pravne osobnosti predstavnika već 16 godina je jedan od najjasnijih pokazatelja odnosa prema predstavničkim tijelima nacionalnih manjina.

Sada se, prijedlogom ovog izbornog Zakona, pokušava zakrpati jedna od dvije temeljne greške iz Ustavnog zakona i uvodi se mogućnost (članak 15.) da se uz predstavnike biraju i zamjenici predstavnika koji bi ih zamjenjivali u slučaju prestanka mandata. Naravno, predstavnici trebaju dobiti zamjenike, ali to rješava samo manji dio problema.

Problem pravne osobnosti predstavnika, najveći problem vezan za predstavnike iz Ustavnog zakona, se ni ne pokušava riješiti i sada ćemo stvar s pravnom osobnošću predstavnika nacionalnih manjina još dodatno usložiti jer smo do sada imali nevjerojatnu situaciju da predstavnici npr. za financijske obveze institucije predstavnika odgovaraju svojom imovinom, ali i obrnuto financijska sredstva dobivena za rad predstavnika mogu biti ovršena zbog privatnih dugova osobe koja je izabrana za predstavnika. Uvođenjem zamjenika predstavnika ovaj problem dobiva dodatne mogućnosti zapleta i pravnog i financijskog nereda. Postavlja se i načelno pitanje, može li ovaj Zakon uvoditi institut zamjenika predstavnika, ako Ustavni zakon izrijekom govori samo o predstavniku.

O ovom pitanju je prošli tjedan, razmatrajući ovaj prijedlog Zakona, raspravljao i matični Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora. Ili bar pretpostavljamo da je raspravljao jer u Izvješću odbora se ne spominju predstavnici nacionalnih manjina već ''predstavnici vijeća'', ali je vjerojatno kako se mislilo na predstavnike nacionalnih manjina jer ''predstavnici vijeća'' ne postoje.

I DALJE MOGUĆA KRNJA VIJEĆA

Prijedlog ovog Zakona napušta standarde i u pitanju potrebnog broja kandidata kako bi se kandidacijska lista prihvatila. Zakon o lokalnim izborima traži da se predloži onoliko kandidata koliko se bira, a prijedlog ovog Zakona (članak 14.) se zadovoljava da bude predložen broj članova za jedan veći od pola, što u praksi stvara mogućnost da se provedu izbori za vijeća koja, ako bilo u kom trenutku u četverogodišnjem mandatu izgube samo jednog člana vijeće, više ne mogu djelovati do kraja mandata. Kandidacijske liste bi trebale biti prihvaćene samo ako je predloženo onoliko kandidata koliko se bira kao i na drugim sličnim izborima, ili bar na onima kojima je cilj izabrati potpuna i funkcionalna predstavnička tijela.

Objava izbornih lista je, prijedlogom ovog Zakona, predviđena na oglasnoj ploči i na mrežnoj stranici jedinice koja izbore provodi, pa je i u ovom pitanju smanjen dostignuti standard dostupnosti informacija o kandidatima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina obzirom da su se do sada te liste objavljivale i u tisku. I u ovom slučaju Zakon o lokalnoj samoupravi daje viši standard informiranja birača objavom kandidacijskih lista i u tisku. Posebno je ovo pitanje značajno za one birače koji nemaju pristup ili nemaju potrebna znanja za pronalazak informacija na internetu, a kada je riječ o biračima nacionalnih manjina među njima je natprosječan broj takvih osoba. U tom kontekstu treba spomenuti i činjenicu da većina pripadnika nacionalnih manjina živi u manjim mjestima u nerazvijenim dijelovima zemlje.

Odustajanje od prihvaćene kandidature (članak 24.) omogućen je, ovim prijedlogom Zakona, kandidatu za predstavnika nacionalne manjine kojeg je predložila udruga nacionalne manjine, uz pisanu suglasnost udruge. Istovremeno zamjenik kandidata za predstavnika nema pravo odustati od prihvaćene kandidature. Također, odustajanje jednog ili više kandidata s liste za članove vijeća nije dopušten nakon isteka roka za kandidiranje. Ovakav prijedlog je konfuzan, nedosljedan i suprotan principu ravnopravnosti kandidata na izborima.

NEMA VIŠE IZBORNE ŠUTNJE

Očito je ovaj prijedlog Zakona bio zgodan alat za početak procesa ukidanja izborne šutnje 24 sata prije održavanja izbora. Zanimljiv je to iskorak koji će, pored ostalog, donijeti rasterećenje izbornih tijela u postupcima odlučivanja o brojnim prigovorima sudionika izbornog procesa.

U ovom prijedlogu Zakona izostavljena je i obveza tiskovinama i drugim sredstvima javnog informiranja nacionalnih manjina koja se većinski financiraju iz državnog proračuna, proračuna jedinica lokalne i područne samouprave odnosno drugih javnih izvora kao i lokalnim i nacionalnim medijima da sudionicima izbora za vijeća i predstavnike osiguraju jednake uvjete predizbornog nadmetanja odnosno ravnopravan položaj i omoguće građanima, pripadnicima nacionalnih manjina da dobiju informaciju o svim kandidacijskim listama i njihovim predizbornim programima. Mediji, a posebno manjinski mediji, bi ovim Zakonom trebali biti obvezani na objektivno, nepristrano i uravnoteženo informiranje o izbornoj promidžbi kakvo je propisano u izbornim zakonima za druga tijela u našoj zemlji.

TROŠKOVI IZBORNE PROMIDŽBE OVISE O TOME TKO JE PREDLOŽIO KANDIDATE

Troškovi izborne promidžbe (članak 29.) su prijedlogom ovog Zakona dovedeni u kategoriju apsurda. Predlagatelji ovim prijedlogom odustaju od principa da se pitanje troškova izborne promidžbe uredi posebnim zakonom, kako je to navedeno u Zakonu o lokalnim izborima već predlažu poseban model pokrivanja troškova izborne promidžbe koji uspostavlja i do apsurda dovodi razliku u položaju između kandidata za članove vijeća i predstavnike koje predlažu udruge i onih koje predlažu pripadnici nacionalnih manjina odnosno nezavisne liste.

Vjerovali ili ne, ako kandidate za vijeća ili predstavnika predloži udruga onda će ta udruga ostvariti pravo na naknadu troškova izborne promidžbe sukladno izbornom rezultatu, ali ako kandidate predlože pripadnici nacionalne manjine – birači onda predlagači nemaju pravo na naknadu troškova izborne promidžbe već ''pravo na naknadu troškova izborne promidžbe ostvarit će vijeće odnosno predstavnik nacionalne manjine koji je izabran''.

Kada bi se ovako apsurdan model primijenio na izbore za Hrvatski sabor, troškove izborne promidžbe za izabrane zastupnike s lista grupa građana ostvario bi – Hrvatski sabor. Takva odredba ne samo da je apsurdna već krši princip ravnopravnosti sudionika u izborima, a davanjem ovog prava vijećima i predstavnicima odnosno tijelima koja nisu imala troškova u izborima, jer su ta tijela rezultat izbora, cijeli prijedlog Zakona dovodi u kategoriju ''vjerovali ili ne''.

Uz navedeno, treba ovdje upozoriti na, još najmanje četiri, problematična elementa ovog članka. Prvi je, kako nema odredbe koji bi pravo na naknadu troškova izborne promidžbe povezao s dokazivanjem stvarno ostvarenih troškova promidžbe, pa se primjenom ovog Zakona doslovno ni jedna kuna ne mora potrošiti u izbornoj promidžbu kako bi se dobila naknada za te, nepostojeće, troškove.

Drugi problem je izostanak obveze, kakvu imamo u drugim izbornim zakonima, da uz prijedloge kandidacijskih lista i kandidatura podnositelji dostave podatke o posebnom računu za financiranje izborne promidžbe, kako bi se osigurala transparentnost financiranja izbornog procesa za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. U svjetlu aktualnih rasprava o potrebi da se sustavno nadzire financiranje i referendumskih inicijativa začuđuje izostanak volje predlagatelja ovog Zakona za osiguranjem bar minimalnog nivoa transparentnosti izbornog procesa za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina.

Treći problem je odredba kako će Vlada odrediti visinu naknade tih troškova promidžbe, a financijska sredstva za to osiguravaju se u proračunu jedinice na čijem području se izbori provode, što otvara cijeli niz novih pitanja od toga temeljem čega će Vlada procijeniti koliki su bili stvarni troškovi izborne promidžbe, pa do mogućnosti pojedinih samouprava da financiraju troškove kako se ne bi dogodilo da novac za programske aktivnosti manjina završi kao novac za izborne troškove pobjednika na izborima za manjinska vijeća.

Četvrti problem je izostanak odredbe o najvećem dopuštenom iznosu sredstava za pojedini izborni proces, također jedan od principa koji postoji u izbornim zakonima za druga tijela za koje se provode opći izbori u Republici Hrvatskoj, i koji bi trebalo uključiti i u ovaj Zakon prije drugog čitanja.

IZBORNA TIJELA ZA MANJINSKE IZBORE BEZ PREDSTAVNIKA MANJINA

Prijedlogom je utvrđeno tko ne može biti član izbornog povjerenstva, ali nema ni jedne odredbe kojom bi Zakon o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina omogućio da bar dio članova ovih povjerenstava, osobito na lokalnoj i regionalnoj razini, budu pripadnici nacionalnih manjina. Onih istih nacionalnih manjina koje na tim izborima biraju svoja predstavnička tijela.

Koji je razlog za ovakav model? Drži li predlagatelj kako nacionalne manjine trebaju biti samo objekt ovog izbornog procesa, ili se vjeruje kako nema osoba s stručnim i općim kvalifikacijama potrebnim za imenovanje u izborna povjerenstva među pripadnicima nacionalnih manjina ili o tom pitanju skupina koja je pripremala prijedlog Zakona uopće nije ni razmišljala.

Dalje, u poglavlju III. iste IV. glave članak 43. uređuje pitanje sastava biračkih odbora i određuje tko ne može biti članom biračkog odbora, ali ponovo nema ni riječi o pravu pripadnika nacionalnih manjina da u biračkim odborima koji provode izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, i na kojima pravo glasa imaju samo pripadnici nacionalnih manjina upisani u biračke popise, članovi biračkih odbora budu pripadnici nacionalnih manjina koji ispunjavaju opće i posebne uvjete za članstvo u biračkim odborima.

I ovdje se postavlja pitanje, s još više razloga, zašto prijedlog Zakona zanemaruje pravo pripadnika nacionalnih manjina da pod istim uvjetima aktivno sudjeluju u provođenju izbornog procesa. Ima li Hrvatski sabor povjerenja u pripadnike nacionalnih manjina, koji su uzorni građani u sličnom omjeru kao i pripadnici većinskog naroda, u dovoljnoj mjeri da ovim Zakonom propiše kako svi članovi, izuzimajući predsjednika i zamjenika ili bar većina članova biračkih odbora trebaju biti pripadnici nacionalne manjine čiji izborni proces ti birački odbori provode. I pri tom treba osigurati iste principe ravnopravne zastupljenosti većine i manjine unutar same pojedine nacionalne manjine kao što izborni zakoni za druga tijela u Hrvatskoj osiguravaju poziciji i opoziciji.

NEDOVOLJAN BROJ UDALJENIH BIRAČKIH MJESTA I DALJE

U ovom prijedlogu Zakona o izborima vijeća i predstavnika nacionalnih manjina predlagatelj je propustio urediti većinu najvažnijih pitanja specifičnih za provođenje izbora za pripadnike nacionalnih manjina. Najveći problem u sva četiri dosadašnja izborna ciklusa, prema izjavama najvećeg broja birača nacionalnih manjina, bio je iznimno mali broj biračkih mjesta što je direktno uticalo na iznimno mali izlazak na izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina.

Pitanje broja odnosno blizine biračkih mjesta manjinskim biračima je jedan od najvažnijih argumenata za provođenje ovih izbora istovremeno s drugim općim izborima, a Ustavni zakon jasno u nizu članaka govori kako su vijeća i predstavnici dio sustava lokalne i područne samouprave te da bi se trebali održavati istovremeno kada i lokalni izbori.

Na primjeru Zagreba, koji nije primjer najvećih poteškoća s brojem i lokacijom biračkih mjesta, može se pokazati kvalitativna razlika u ovom pitanju. Ukoliko uzmemo za primjer neku nacionalnu manjinu srednje brojnosti onda ona u Zagrebu ima jedno jedino izborno mjesto ili eventualno dva i svi građani, pripadnici te nacionalne manjine moraju doći na to mjesto ukoliko žele ostvariti svoje pravo glasa. Ukoliko bi izbori za vijeća i predstavnike bili istovremeno s lokalnim ili drugim izborima tim istim građanima bilo bi na raspolaganju više od 600 biračkih mjesta u Zagrebu. Još veći problem je u dijelovima zemlje u kojima manjine žive u većem broju, a riječ je najčešće o ruralnom području s vrlo ograničenim javnim prijevozom posebno nedjeljom kada se izbori provode.

Zanimljivo je, kako u članku 52. stavak 4. prijedloga Zakona predlagatelji odustaju od stava kako je dovoljno da se kandidacijske liste objave na internetu i oglasnoj ploči i predlažu: ''Objava biračkih mjesta obavlja se u obliku oglasa (plakata) na mjestima uobičajenog oglašavanja u jedinicama i mjestima većeg okupljanja građana.'' Iz nekog razloga liste kandidata ne treba objavljivati u tisku, a lokacije biračkih mjesta treba plakatirati što je još ''analognije'' od objave u tisku.

IZBORNI MODEL OSTAJE ISTI – ''ŠALABAHTER DEMOKRACIJA''

Već četiri izborna ciklusa izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina se provode na isti način. Manjinski izbori se provode po modelu koji većinu birača dovodi u situaciju da između više desetaka, pa ponekad i više od 100 kandidata bira 10 ili 15 kandidata u svojoj općini ili gradu i još 25 kandidata za svoju županiju.

Model je to koji je trebao omogućiti da se na što demokratskiji način pojedinačno, ''imenom i prezimenom'' bira svaki član vijeća. Ali, kao i mnoge druge ideje, i ova je u praksi u najvećoj mjeri pretvorena u svoju suprotnost odnosno postala žrtva manipulacija.

Analiza rezultata izbora jasno pokazuje kako, iako birač individualno zaokružuje svakog kandidata pojedinačno, u vrlo značajnom broju slučajeva, cijele ili gotovo cijele liste kandidata samo jedne udruge koja je kandidirala bivaju izabrane, a niti jedan kandidat druge ili drugih udruga ne pređe izborni prag.

Kao posljedica ''šalabahter demokracije'' odnosno kumulativnog efekta ciljanog zaokruživanja iste manje grupe osoba na velikim listama često kao rezultat imamo legalna, ali ne i legitimna vijeća pojedine nacionalne manjine. Vijeća u kojima nema ni jedne osobe koja je bila kandidirana na listi neke druge udruge osim one koja je pobijedila.

I tako se ovaj izborni model pretvorio u izborni sustav koji legalno omogućava da lista koja bi dobila 51% u slučaju sudjelovanja u izborima dvije kandidacijske liste ili čak i puno manje ako u izborima sudjeluje tri ili više lista, dobiva čak i 100% odnosno sva mjesta u vijeću.

Takav model je, prije svega, ruganje demokraciji, a omogućuje potpuni monopol jedne udruge nad vijećem i onemogućavanje drugih udruga da bar u maloj mjeri sudjeluje u procesima od interesa za sve pripadnike pojedine nacionalne manjine.

Drži li netko u Hrvatskom saboru da bi izbori, kao čiji rezultat bi u ovom Saboru sjedila samo jedna politička stranka, bili prihvatljivi?! Naravno da ne, i stoga svaka demokratska država uspostavlja izborni model koji omogućuje odgovarajuću zastupljenost svih dijelova društva odnosno biračkog tijela jer sama definicija predstavničkog tijela polazi od potrebe da to tijelo predstavlja razne dijelove društva odnosno zajednice.

Ovaj prijedlog Zakona u potpunosti ignorira elementarne principe demokracije i nudi model koji nije demokratski i koji ne omogućuje da u vijećima nacionalnih manjina budu zastupljeni razni dijelovi svake manjinske zajednice. Nakon četiri izborna ciklusa nitko ne može tvrditi suprotno, jer izborni rezultati pokazuju da brojna manjinska vijeća svojim sastavom ne odražavaju pluralizam zajednica koje bi trebali predstavljati. I to se događa ne samo u manjim mjestima već i u Zagrebu i drugim većim gradovima.

BEZ PROMJENE IZBORNOG MODELA NEMA NI VEĆE IZLAZNOSTI KOJA BI NAPOKON OSIGURALA LEGITIMITET IZABRANIH VIJEĆA I PREDSTAVNIKA

Prihvaćenost izbornog modela možemo izmjeriti i kroz odaziv birača na takve izbore. Prosječni odaziv birača u postocima u općinama, gradovima i županijama na manjinskim izborima bio je 2003. godine 13,29 %, 2007. godine 10,55 %, 2011. godine 11,23 %, a 2015. godine 13,48 %. Riječ je o iznimno malom odazivu što iz ciklusa u ciklus izbora dovodi u pitanje legitimnost izabranih predstavnika manjina, pa vijeća i predstavnici iz izbornog ciklusa u ciklus sve teže dokazuju legitimnost svog izbora i svog predstavničkog mandata, a primjer neuspjeha su i izbori na kojima je kandidirano samo onoliko kandidata koliko se bira što onemogućuje biračima da biraju. Ako se izborni model ne promjeni slični podaci nas čekaju i nakon izbora za koje donosimo ovaj Zakon.

Rješenje je uvođenje modela izbornih lista prema kojemu bi s liste kandidata svake pojedine udruge ili grupe građana u vijeće ulazilo onoliko kandidata koliko je razmjerno glasova dobila pojedina lista.

Također, članovi vijeća i predstavnici nacionalnih manjina biraju se većinskim izbornim sustavom na način da cijelo područje jedinice čini jednu izbornu jedinicu. Kao posljedica ovog principa u kombinaciji s, prethodno opisanim, izbornim modelom posebno u slučaju manjinskih vijeća na razini županije zna se dogoditi da pojedina naselja na području županije budu nadzastupljena, a pojedina budu podzastupljena ili čak ostanu bez i jednog člana vijeća sa svog područja.

NEMA IZBORNE ŠUTNJE, ALI

Prijedlog ovog Zakona donosi i ukidanje tzv. izborne šutnje, ali u članku 58. stavak 2. navodi:  ''Birački odbor provjerit će je li sav promidžbeni materijal vezan uz izbornu promidžbu uklonjen s biračkog mjesta i iz njegove neposredne blizine (u krugu od oko 50 metara), a u protivnom će isti ukloniti.'' U praksi to znači da se ipak u potpunosti ne odustaje od izborne šutnje, jer je ipak zabranjena izborna promidžba na biračkom mjestu i u njegovoj okolini na dan izbora.

BEZ OBVEZE ISTICANJA DRŽAVNIH I MANJINSKIH SIMBOLA

Vezano za uređenje biračkog mjesta prijedlog Zakona dopušta, ali ne propisuje, isticanje znamenja i simbola Republike Hrvatske, uobičajeno za svake izbore, ali ni znamenja i simbola nacionalnih manjina čiji pripadnici biraju svoja predstavnička tijela. Ako izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina nisu prigoda za isticanje manjinskih znamenja i simbola i provođenje u praksi prava koja su nacionalnim manjinama osigurana u Republici Hrvatskoj onda teško da možemo naći bolju prigodu.

Prijedlog Zakona predviđa i obvezu biračkog odbora da omogući sudjelovanje u izbornom procesu i biračima koji su zbog ''teže bolesti, tjelesnog oštećenja ili nemoći'' nisu u mogućnosti pristupiti na biračko mjesto, ali će dislociranost te mali broj biračkih odbora i njihovih članova u praksi znatno otežati provođenje ove odredbe.

U postupak provedbe izbora za vijeće i predstavnike, u slučaju odlučivanja o ponavljanju izbora na pojedinom biračkom mjestu, uvodi se provjera je li višak glasačkih listića mogao utjecati na rezultat izbora. Ovo je iskorak u pravom smjeru i ova odredba nas odmiče od mogućnosti ponavljanja izbora i produžavanja izbornog procesa zbog jednog ili nekoliko listića čiji broj je premali kako bi utjecao na rezultat izbora.

MANJE NOVCA ZA IZBORE VIŠE ZA RAD VIJEĆA

Sredstva za pokriće troškova izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina predstavljaju značajnu stavku i njihovom trošenju potrebno je pristupiti s pažnjom i uz nastojanje da se ti troškovi smanje. Provođenje izbora istovremeno s lokalnim ili drugim izborima značajno bi smanjili ukupne troškove provođenja izbora čak i uz posebne biračke odbore za provođenje izbora za vijeća i predstavnike manjina. Izmjenama nekih tehničkih elemenata provođenja izbornog procesa također bi došlo do značajnih ušteda.

PROMATRANJE IZBORA BEZ VEĆIH PROMJENA

Odredbe o promatranju izbora nisu se mijenjale u odnosu na dosadašnju praksu odnosno praksu u provođenju drugih izbora u Republici Hrvatskoj. Vezano za prava promatrača iz članka 83. stavak 1. bilo bi dobro, zbog otklanjanja mogućih nejasnoća u tumačenju odredbi, izmijeniti riječi u točki 2. ''tražiti presliku'' u ''dobiti presliku'' i u točki 5. riječi ''zahtijevati potvrdu'' u ''dobiti potvrdu''.

Postavlja se i pitanje u kojoj mjeri je ograničeni pa i onemogućeni u praćenju izbornog procesa promatrači izbora ukoliko, temeljem prijedloga točke 6. stavka 1., nemaju pravo uvida u izvadak popisa birača koji je temeljni dokument za ostvarivanje prava glasa svakog  birača.

GDPR NAŠ SVAGDAŠNJI

Prijedlog Zakona donosi odredbe zaštite osobnih podataka u skladu s GDPR-om. Bilo bi zanimljivo od predlagatelja dobiti tumačenje članka 86. koji kaže: ''Osobni podaci obrađuju se zakonito i pošteno.'' Kako se definira ''pošteno'' obrađivanje osobnih podataka?

POJAŠNJENJA MANDATA ČLANOVA VIJEĆA I PREDSTAVNIKA POJASNITI

Podnošenje ostavke člana vijeća ili predstavnika do sada nije bilo jasno uređeno pitanje. Prijedlogom Zakona je postupak podnošenja ostavke detaljno propisan, ali postoji nekoliko nejasnoća. Podnosi li se ostavka člana vijeća na članstvo samom vijeću i dostavlja predsjedniku vijeća ili se ''podnosi'' predsjedniku kako je navedena u članku 104. stavak 2. Druga nejasnoća odnosi se na to što znači ''nadležna služba u jedinici u kojoj je predstavnik izabran''. Tko to utvrđuje i kojim dokumentom nije jasno iz ovog prijedloga, a bez dostave ''nadležnoj službi'' ostavka ''ne proizvodi pravni učinak''.

Također se postavlja vrlo važno pitanje transparentnosti mandata vezano za zamjenjivanje člana vijeća ili predstavnika nacionalne manjine odnosno obavještavanja javnosti da je mandat završio odnosno počeo. Posebno je to značajno bolje urediti u stavku 5. članka 105. koji glasi: ''Ako predstavniku nacionalne manjine prestane mandat sukladno članku 104. ovoga Zakona, njegov zamjenik postaje predstavnik nacionalne manjine, sa svim pravima i dužnostima predstavnika nacionalne manjine, a koja započinju danom prestanka mandata predstavnika nacionalne manjine.''

KONSTITUIRANJE VIJEĆA MOŽE, ALI I NE MORA

Konstituiranje vijeća nacionalnih manjina, na način kako je predloženo člankom 106. prijedloga Zakona, donosi jednu vrlo spornu odredbu. Naime, ukoliko se ni u prvom ni u drugom pokušaju ne konstituira novo vijeće izborom predsjednika ovlašteni sazivač odnosno načelnik, gradonačelnik ili župan može sazvati treću konstituirajuću sjednicu isključivo ''ukoliko nakon što se općini, gradu odnosno županiji dostavi pisani prijedlog izbora predsjednika vijeća potpisan od većine svih članova vijeća''. Primjena ovakve odredbe dovela bi do situacije u kojoj izabrano vijeće cijeli četverogodišnji mandat može provesti u hibernaciji tj. bez da se konstituira, a da pri tom ne postoje zakonske pretpostavke za izvanredne izbore. Iznenađuje da predlagatelj ovdje nastupa s pozicije ''ako se dogovore dobro, ako ne nije bitno''. Posebno je to čudno obzirom da u članku 103. stavak 3. prema ovom prijedlogu Zakona predsjednik vijeća kojemu je istekao mandat zbog raspisivanja novih izbora ''može obavljati samo one poslove koji su nužni za redovito poslovanje odnosno funkcioniranje vijeća''. U jednom članku predsjedniku se ''zbog redovitog funkcioniranja vijeća'' ostavljaju ovlasti i nakon isteka mandata, a ovom odredbom članka 106. se stvaraju pretpostavke za pravni vakum u kojem vijeće jest izabrano, ali nije konstituirano i to može trajati do kraja četverogodišnjeg mandata tijela koje bi trebalo biti predstavničko.

ZAKON BEZ ZUBA

Prijedlogom da uvrsti samo jednu prekršajnu odredbu u ovaj Zakon predlagatelj je i ovaj Zakon ostavio bez ''zuba''. Uobičajena je to, na žalost, praksa kada je riječ o zakonima koji uređuju pitanja koja se odnose na položaj nacionalnih manjina, a Ustavni zakon je već 16 godina tužni spomenik takvog pristupa provođenju manjinskog zakonodavstva.

UPOZORENJE PREDLAGATELJU ODBORA ZA ZAKONODAVSTVO

Odbor za zakonodavstvo Hrvatskog sabora u svom Izvješću, nakon provedene rasprave o prijedlogu Zakona o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, pored ostalog, upozorava predlagatelja kako ''zbog pravne sigurnosti i jedinstvenosti pravnog sustava nije dopušteno na navedeni način odrediti prestanak važenja pojedinih odredaba drugog propisa’’ kao što je to učinjeno u članku 108. prijedloga ovog Zakona.

ZAKLJUČAK

Korak naprijed, dva koraka natrag.

 
Povratak na Fokus