Fokus ROMI.HR

/
Print - LIBERALNA DISKRIMINACIJA

LIBERALNA DISKRIMINACIJA

6. 4. 2016.
RUZA TOMASIC GOVORI U EU PARLAMENTU LIBERALNA DISKRIMINACIJA
Foto/RNV Arhiva, Maja Alivojvodić
LIBERALNA DISKRIMINACIJA
Svojevremeno je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić, pozivajući se na poznati slučaj Oršuš, pokrenula pitanje uklanjanja etničke segregacije u obrazovnom sistemu Hrvatske. Paradoks njenog zalaganja nije bio toliko usmjeren na Rome koliko na druge nacionalne manjine jer ako se ne smije segregirati učenike Rome (izdvajati ih u posebne razrede) nije poželjno ni da druge nacionalne manjine imaju posebne programe, odjeljenja ili čak škole. Zanemarujući stvarne uzroke diskriminacije djece Roma ona je faktički u ime formalne jednakosti pokušala drugim manjinama osporiti njihova prava širom otvarajući prostor liberalnoj diskriminaciji.
Autor: Srđan Dvornik

Kada su vjerskim fundamentalizmom motivirane ubojice početkom 2015. ubile više od deset urednika, radnika i suradnika oštrog pariškog satiričnog časopisa, prvi se val reakcija bio usredotočio na suprotnost između ideološke isključivosti i slobode javnog izražavanja. Svakome je bilo jasno da se nikoga ne smije ubiti (ni zlostavljati, zastrašivati itd.) zbog toga što ti se ne sviđa ono što on, ona, oni... misli i kaže. Pa makar to što kaže bilo bezobrazno, uvredljivo, neukusno... sve dok kritika, pa i vrijeđanje, pogađa vaše ideje, a ne vašu osobu. Nitko se od takve kritike, pa ni najžešće, nema pravo 'braniti' nasiljem, a pogotovu ne ubijanjem. U osnovnom pravu na život, i to ne samo goli biološki život, nego i život slobodnog, javno aktivnog čovjeka, svi smo jednaki, kakvi god inače bili. To su milijuni u svijetu i izražavali onom, sada čini se potrošenom parolom Ja sam Charlie/Je suis Charlie.

Ubrzo je, kao u svakom valnom gibanju, uslijedio i suprotni, refleksni val. Različiti su kritičari i kritičarke, iz različitih kuteva gledanja, upozorili da se uz obranu prava na javnu kritiku dogodilo još nešto: da su počinioci zločina prikazani kao dio cijele jedne kategorije, zvane islamski terorizam, ili čak samo islamizam. Nitko, dakako, nije ni odobravao niti opravdavao čin ubojstva, ali je ovim utapanjem ubojica u jednu širu grupaciju cijeli sukob premješten na drukčiji teren. U prvi je plan gurnuto nešto što su teroristi imali zajedničko s mnoštvom ljudi koji – ako su uopće bili u nekom sukobu – ni slučajno ne bi posegnuli za oružjem i terorom kao načinom borbe. To zajedničko je naprosto vezanost uz istu religiju – islam – i možda etničko porijeklo mnogih mladih Francuza čiji su roditelji ili djedovi i bake imigrirali iz zemalja koje su nekad bile pod kolonijalnom vlašću. Da, mnogi od njih su sudjelovali u demonstracijama, borili se s policijom na ulicama, protestirali protiv beznađa siromaštva i nezaposlenosti koje posebice pogađaju te 'druge' Francuze. Ti su sukobi pobuna onih koji su u društvu najslabiji i koje su promjene i krize bacili na rub na kojem dolaze u pitanje i ekonomske šanse i socijalna solidarnost.

ZAMAGLJENE LINIJE SUKOBA

No, kada se i teror i socijalnu pobunu ugura u istu kategoriju, kojoj su glavne oznake etničko porijeklo (arapsko) i religija (islam), zamagljuju se linije podjela i sukoba. Umjesto sukoba teror-sloboda ili bogatstvo-siromaštvo, nameće se imaginarni sukob islam-kršćanstvo ili Istok-Zapad. Umjesto sporova i sukoba unutar društva, ovakvim se shvaćanjem jednu stranu prikazuje kao vanjskog protivnika, pa čak i krajnje opasnog neprijatelja. Pa se onda i kulturne markere po kojima se navodno ili stvarno prepoznaje tko kamo pripada pretvara u simbole konfrontacije, zbog čega su primjerice i marame kojima muslimanke pokrivaju glavu bile još prije zabranjene u francuskim školama. Sve u ime neospornih vrijednosti ravnopravnosti i sekularnosti.

U ime sekularnosti opravdano je zabraniti da vjerska i druga partikularno kulturna obilježja krase javne ustanove, primjerice škole. Zabrana pokrivanja glave maramom pogodila je, međutim, privatne osobe (učenice muslimanke). Kako je došlo do tog preokreta? Tako što je postupno u sliku svijeta koju usvaja društvena većina prodrlo shvaćanje koje je razvila i zagovarala ekstremna nacionalistička desnica, a to je da međusobno povjerenje i sigurnost u društvu ne počiva na općim vrijednostima slobode i ravnopravnosti, već da su pouzdanje i solidarnost moguće samo među onima koji dijele vrijednosti specifične za određenu nacionalnu kulturu ili civilizacijski krug. Pa je tako i marama na glavi postala simbol prodiranja 'drugoga' u 'naše' redove, a ono je uvijek opasno.

Tako se i nesretni Charlie Hébdo našao ondje kamo ga vlastiti urednici i autori nikako ne bi smjestili, a to je na braniku ako ne same domovine Francuske, a barem slobodnog Zapada. Cijeli je taj sindrom konfrontacije još silno pojačan kada su teroristi u Parizu izveli daleko veći napad s mnogo više žrtava, također u ime 'islamizma'. Najteža je žrtva pritom – odmah nakon uništenih života – upravo ono u ime čega se navodno sukobljavaju taj "Zapad" i "Istok", a to je poopćivost 'zapadnih' vrijednosti slobode i ravnopravnosti, jednakost po tome da je priznato dostojanstvo svake osobe, da se svakoga jednako uvažava u njegovoj i njenoj posebnosti i različitosti. Ako se neke razlike smatra prijetnjom samoj (demokratskoj) zajednici, žrtvuje se sam taj pluralizam, a vrijednosti slobode i demokracije gube sadržaj jer se pretvaraju u značke pripadnosti jednoj strani, a ne nešto što se priznaje svima. Pa se, eto, u ime jednakosti može i diskriminirati.

Primjer jednog takvog slučaja bio je pokušaj članice Evropskog parlamenta iz Hrvatske, Ruže Tomašić, koja je prije dvije godine u EP postavila pitanje uklanjanja etničke segregacije u obrazovnom sistemu Hrvatske. Pozvala se, s jedne strane, na poziv Evropskog parlamenta zemljama članicama da iskorijene segregaciju i ukinu izdvajanja učenica i učenika Roma u zasebna razredna odjeljenja. S druge, oslonac je našla i u pravomoćnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, kojom je u slučaju Oršuš i drugi Republici Hrvatskoj naloženo da prestane izdvajati djecu Rome u "romske razrede".

Nasuprot tome, konstatira Tomašić:

Pripadnicima drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj se, navodno sukladno europskim praksama, dopušta da imaju odvojene razrede i škole, a u pojedinim se školskim predmetima tolerira i nastavni program koji nije u skladu s nacionalnim programom.

 A onda slijedi pitanje:

Željela bih pitati Komisiju smatra li da bi se i pripadnike ostalih nacionalnih manjina, a ne samo one romske, trebalo integrirati u zajedničke razrede i škole te uključiti u nacionalni nastavni program kako bi oni po završetku školovanja bili konkurentni na hrvatskom tržištu rada i bolje integrirani u hrvatsko društvo?

ZLOUPOTREBA JEDNAKOSTI

Ukratko, po predstavnici jedne od žešće nacionalističkih desnih partijica, ako Hrvatska ne smije segregirati učenike Rome, ne smiju ni druge manjine imati zasebne programe, nastavu, škole i razredna odjeljenja. Sve, eto, u ime jednakosti.

Tomašić je, dakako, 'zaboravila' spomenuti da se protuzakonito izdvajanje djece Roma u Hrvatskoj uvriježilo s opravdanjem da ona nedovoljno znaju hrvatski jezik, pa im se time navodno omogućuje da ga intenzivnije uče (doduše, na štetu drugih sadržaja, a i same integracije), dok druge etničke manjine mogu imati izdvojena odjeljenja i škole upravo zbog toga što u njima uče druge jezike, jezike i kulturu svojih etničkih zajednica.

Neravnopravnost je u tome što Romima nije pružena ta mogućnost, a ne u tome što drugima jest. Da čak ni ne ulazimo u drugi, često jednako jak razlog izdvajanja učenica i učenika Roma, a to je netrpeljivost ostalih.

Tako se i Hrvatska pridružila 'evropskom' trendu u kojem se čak i načela jednakosti koriste za nejednak tretman, jer se umjesto uvažavanja razlika (uz jednako dostojanstvo) 'jednakost' primjenjuje kao njihovo ignoriranje. To je, inače, najsažetija formula indirektne diskriminacije.

Predstavnik Evropske komisije možda uopće nije shvatio osebujnosti ove situacije, a možda se nije htio gnjaviti, jer je u svojem odgovoru tek ponovio poziv državama članicama „da osiguraju romskoj djeci pristup kvalitetnom obrazovanju te ih zaštite od diskriminacije ili segregacije“ i konstatirao da „Unija ima ograničene ovlasti u odnosu na obrazovanje (...) koje je uglavnom u nadležnosti država članica“. To, doduše, znači da oni koji bi rado uklonili obrazovanje na jeziku i pismu etničkih manjina neće u tome dobiti podršku EK, ali ni unapređivanje prava za Rome više uglavnom nije 'evropska' briga.

Oni su svoje rekli.

 
Povratak na Fokus