Fokus ROMI.HR

/
Print - RUŠENJE STEREOTIPA KOJI MUČE MLADE ROMKINJE

ROMKINJE I FEMINIZAM

16. 7. 2017.
 RUŠENJE STEREOTIPA KOJI MUČE MLADE ROMKINJE
Foto/Facebook Giuvlipen
RUŠENJE STEREOTIPA KOJI MUČE MLADE ROMKINJE

U Europi trenutno živi 12 milijuna Roma i Romkinja koji/e čine najveću europsku manjinu. Unatoč tome, o njima znamo vrlo malo, što stvara plodno tlo za neutemeljene mitove i diskriminaciju. Članice romske feminističke kazališne družine Giuvlipen žele dati glas svojoj zajednici te stati na kraj mitovima i predrasudama s kojima se svakodnevno susreću.

Autorica: Paula Erizanu
Prevela i prilagodila: Paula Ćaćić*

Naziv družine Giuvlipen sastoji se od romske riječi za ženu –đuvli i sufiksa –ipen, koji označava mnoštvo. Ta kovanica je najbliži prijevod riječi 'feminizam' na romski jezik, tvrdi Mihaela Drăgan, jedna od osnivačica družine, koja je i diplomirala romski jezik. Drăgan se nada kako će ta riječ uskoro ući u rječnik romskog jezika.

Družina je smještena u Bukureštu, u Rumunjskoj, koja je zemlja s najvećom romskom zajednicom u EU. Giuvlipen pokušava osigurati vidljivost romskim glumicama i glumcima, koji češće dobivaju uloge u indijskim ili arapskim filmovima, no što je to slučaj s angažmanima u lokanim produkcijama.

Zapadna popularna kultura vrvi mitovima o Romkinjama kao vatrenim, divljim i heteroseksualnim ženama. U svojoj prvoj predstavi Gadjo dildo inspiriranoj kabareom, Giuvlipen problematizira seksualnost Romkinja, koje su u zapadnom društvu često hiperseksualizirane i egzotizirane.

U predstavi se pojavljuje i lik Romkinje koja je lezbijka te izlazi s muškarcima kako bi izbjegla glasine. Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema, što potvrđuje i činjenica da su organizatori festivala romske umjetnosti u Rumunjskoj, shvativši da se u predstavi pojavljuje lik lezbijke, povukli poziv za sudjelovanje koji su uputili Giuvlipenu.

Način odijevanja žena jedan je od problema koji zahvaća romsku zajednicu i dijeli ju na dva pola – više i manje tradicionalne Rome/kinje. Glumica Zita Moldovan zadnjih deset godina vodila je emisiju o Romima i Romkinjama nazvanu I ja sam rođen/a u Rumunjskoj. U početku se Moldovan odijevala u tradicionalne i raznobojne duge suknje, a prelaskom na drugi TV kanal počela je nositi kratke suknje. Jedan tradicionalni Rom zbog toga ju je napao, govoreći kako nije 'prava ciganka'. „Ali ja ne zastupam tradicionalne Romkinje, već žene općenito“, bio je njezin odgovor.

Usprkos slici koja se o Romima/kinjama stvara u medijima, mali je postotak tradicionalnih romskih zajednica. Jedan novinski izvještaj o Moldovan naslovljen je 'Od šatora ravno do najvećih pozornica', na što je Moldovan kazala: „Ali oduvijek sam živjela u stanovima.“ Iako su Moldovan i Drăgan imale sreće s obzirom na okruženje u kojem su odrasle, smatraju da je njihova zadaća progovarati o manje privilegiranim Romima i Romkinjama.

U siromašnijim zajednicama djevojčice se udaju s 12 ili 13 godina i prisiljene su napustiti školu. No, i u takvim zajednicama postoje žene koje su spremne boriti se.

Giuvlipenova predstava Tko je ubio Szomnu Grancsu? govori o slučaju iz 2007. godine, o tinejdžerskom samoubojstvu koje je šokiralo Rumunjsku. Szomna je bila pametna i marljiva sedamnaestogodišnja Romkinja iz transilvanskog sela Frumoasa. Njezini roditelji nisu joj dopuštali da pohađa srednju školu, jer su je željeli udati. Osim toga, bili su zabrinuti i zbog troškova putovanja, odjeće i knjiga, gubitka kontrole nad njezinom nevinošću te na koncu, nad njom samom. Zahvaljujući nastojanju svećenika i njegovoj ponudi da plati troškove, pustili su je u školu, ali samo pod uvjetom da Szomna cijelo vrijeme bude u pratnji muškog rođaka. No, kako se neprestano nalazila između dvije vatre, tradicionalizma svoje obitelji i školskih zapadnih vrijednosti, pod sumnjom svoje romske zajednice ili suočena s rasizmom svojih razrednih kolega/ica i nastavnika/ca, nije mogla pronaći spas u svojoj okolini. Szomna se objesila ostavivši natpis na zidu – Ja sam škola.

Redatelj predstave, Mihai Lukacs smatra da je ovdje riječ o ekonomskom, a ne kulturnom problemu. „Rumunjska u usporedbi sa Zapadnom Europom ima velik problemom s preranim napuštanjem škole, što utječe i na rumunjsku djecu, a ne samo romsku. To nije stvar izbora. Neki ljudi jednostavno si ne mogu priuštiti troškove [školovanja].“

Prosjačenje nije opcija koju će Romi/kinje izabrati radije no zapošljavanje. Jedna od zajednica s kojom je Giuvlipen surađivao, u selu Valea Seacă u Istočnoj Rumunjskoj, bila je toliko siromašna da su na desetci mještana/ki otišli prositi u Švedsku. Jedna djevojka je spavala u kutiji dok je to činila.

„Bila je jedna žena, Narghita, koja je rekla da se molila da nađe stariju osobu koja će se brinuti o njima. 'Plakala sam, ustajala, plakala, klečala'“ prenijela je njezinim riječima Drăgan.

No, Narghita nije govorila švedski. Nije uspjela zarađivati prodajom cvijeća, pa je počela prositi. To je bilo ponižavajuće, ali tako je ipak uspjela izgraditi kuću u svom selu.

Romske zajednice podijeljene su prema zanimanjima. Stanovnici sela Valea Seacă su căldărari, izrađivači posuđa, što je tradicionalni romski zanat koji se sada smatra zanimanjem siromašnih. Romski lăutari, odnosno glazbenici, nalaze se među bolje stojećim Romima.

No, ni oni ne mogu umaći stereotipima. „Postoji ideja o Romima i Romkinjama kao prirodno spontanima, oni sviraju i glume i nemaju tehniku; jednostavno imaju talent“,kaže Drăgan, koja dolazi iz lăutari obitelji. „Puno ljudi nam kaže, tako odlično glumite, zar ne želite ići na dramsku akademiju? A mi im kažemo – već smo diplomirali glumu, zašto je tako teško povjerovati u to?“ 

*Tekst je izvorno objavljen pod nazivom "Breaking down the stereotypes that plague young Roma women" na portalu www.dazeddigital.com, a u hrvatskom prijevodu na portalu www.voxfeminae.net

 
Povratak na Fokus