Fokus ROMI.HR

/
Print - STVAR POVJERENJA ILI KOLIKO JE  VELIK ZAČARANI KRUG

O NOVOM ROMANU KRISTIJANA NOVAKA "CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI"

10. 10. 2016.
Kristian Novak STVAR POVJERENJA ILI KOLIKO JE  VELIK ZAČARANI KRUG
Foto/Robert Gojević
STVAR POVJERENJA ILI KOLIKO JE VELIK ZAČARANI KRUG

Profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci Kristian Novak nakon svoga nagrađivanog romana Črna mati zemla pripremio je za tisak i svoj drugi roman Ciganin, ali najljepši, koji će biti predstavljen na ovogodišnjem Interliberu. 

Autor: Kristian Novak*

Osim što reflektira niz izazova i problema s kojima su Romi u hrvatskom društvu svakodnevno suočavaju, roman se posebno bavi iznimno intrigantnom temom izolacije unutar romske zajednice te visoke cijene koja se plaća u procesu inkluzije kod druge strane. No jednako tako vrlo je intrigantan i autorov stav koji u ovom tekstu razmišlja o složenosti pristupa romskoj zajednici i romskim pitanjima upozoravajući na probleme i dileme nametanja dominantnog narativa o Romima koji može pridonijeti (re)generiranju stereotipa, bilo pozitivnih bilo negativnih. Posebno na primjeru medija autor ističe pogubnost površnog pristupa romskim temama bez obzira na to odnose li se prema tim temama pozitivno ili negativno. Ali i u jednom i drugom slučaju zamagljuju se pravi problemi i njihovi uzroci pa često i prikrivaju teška unutarnja pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se i pogrešno stalno generira teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu i s kojima većina ne može ostvariti puni suživot. 

 

U suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji nema mnogo djela u kojima Romi igraju glavne uloge. Od recentne produkcije svakako treba spomenuti odličan i odlično prihvaćen roman Oblak boje kože Nebojše Lujanovića, no daljnje nabrajanje ne bi dugo trajalo. Problem zasigurno nije u pomanjkanju interesa autorā. Čini mi se da je jedna velika zapreka u pisanju o likovima Romima činjenica da je bez istraživanja i intervjuiranja jako teško steći uvid u njihove stvarne životne probleme i kolektivne mehanizme, a druga je činjenica da će se onaj koji se upusti u takav pothvat suočiti s kritikom da pokušava nametnuti nekakav dominantan narativ o Romima (ili „romskom pitanju“) u Hrvatskoj. A takvo što podrazumijeva i (re)generiranje stereotipa, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Te sam činjenice bio svjestan i prije nego što sam počeo pisati roman, kao što sam bio svjestan činjenice i da je jedna stvar pisati o romskoj obitelji koja živi na Peščenici, druga o Romima u Pitomači, treća o Romima koji žive u Međimurju. A ni njih ne veže jedna jedinstvena sudbina. Bračni par koji živi u podstanarskom stanu u Čakovcu živi drukčije od obitelji u Paragu, ona pak od obitelji u Piškorovcu, situacija se razlikuje i s obzirom na dijelove romskih naselja, u svakoj kući na djelu je ponešto drukčija gravitacija. Kao što je uostalom slučaj i kod neromskog stanovništva. Za mene bojazan od toga da me se prozove za pokušaj diktiranja „dominantnog narativa“ nije bio dovoljan da odustanem od pisanja.

 

STRAH OD (RE)GENERIRANJA STEREOTIPA

Moj je autorski interes bio usmjeren na pojedinca koji je „otpao“ od čvrste strukture zajednice. Četiri su pripovjedne linije u romanu, od kojih jednu kazuje sredovječna Hrvatica zbog profesionalnog neuspjeha suočena s izolacijom u svome rodnom selu, drugu zidar Kurd koji bježi iz sjevernog Iraka u Francusku, treću policajac, a četvrtu mladi međimurski Rom u svojevrsnome dvostrukom stanju izopćenosti. Osim što njegova priča reflektira niz izazova i problema s kojima su Romi u Hrvatskoj suočeni, on se stjecajem okolnosti našao i u nemilosti moćnika unutar romske zajednice i traži svoje pravo na život kod „suprotne strane“. Najveći izazov i, nadam se, najveća vrijednost moga pisanja bila je u razumijevanju mehanizama kojim osoba tone u izolaciju te u prikazu cijene nove inkluzije.

Neću otkrivati o čemu se u priči radi. Umjesto toga, podsjetit ću vas na jednu scenu koja se ne tako davno proširila hrvatskim javnim prostorom i koja zapravo u jednome jedinom kadru okuplja kontekste moje priče.

Polovicom listopada prošle godine srpska vlada počela je preusmjeravati izbjeglice s Bliskog istoka na granicu s Hrvatskom. Mađarska je zatvorila sve svoje južne granice zbog velikog broja izbjeglica, čime je de facto zatvorena ta ruta. Hitno je osnovan prijemni kamp u Opatovcu, a nekoliko dana poslije krenuo je prvi vlak s izbjeglicama iz Tovarnika prema Sloveniji. Međimurje je bila zadnja stanica prije prelaska granice sa Slovenijom, ljude su prebacivali autobusima od željezničkoga kolodvora u Čakovcu do graničnog prijelaza u Murskom Središću. Međutim, Slovenija je u roku od nekoliko dana postavila famoznu žilet-žicu pa su se u Međimurju počeli gomilati izbjeglice koji nisu mogli dalje, a nisu htjeli natrag. Moram reći da sam bio ponosan na svoj rodni kraj kada sam vidio trud da se ljudima osigura medicinska skrb, hrana i topli smještaj. Jedna od dirljivih scena osobito se brzo proširila javnim prostorom. U tom kadru skupina međimurskih Roma iskrcava kombi s paketima humanitarne pomoći koje su sami skupili i spakirali. Kišni je dan, a muškarci su ozbiljni, gotovo mrki, čini se da im je neugodno što ih se snima pa se prave da ne vide kameru.

Koji su ključni konteksti sadržani u toj sceni? Međimurje kao po mnogočemu granični kraj, izbjeglice kao ljudi koje takvi krajevi kao gravitacijom privlače, Romi i, zadnje, način na koji nacionalni mediji o svemu reflektiraju. Čini se da sam za sve to vezan i autobiografski. Dijete sam gastarbajtera pa se može reći da imam kakvu-takvu migracijsku pozadinu. Nadalje, imam osobni uvid u činjenicu da Međimurje i izbjeglice iz dalekih, krizama pogođenih krajeva imaju mnogo dulju zajedničku priču od one koju su mediji iskonstruirali svojim povremenim bacanjem svjetla na taj kraj. I treće, moje selo udaljeno je dva kilometra od romskog naselja Hlapićina, a sedam kilometara od drugoga romskog naselja, Sitnice. Bio sam svjedokom kako se situacija u posljednjih tridesetak godina stubokom promijenila i kako se u posljednje vrijeme zaoštrava do granice nasilja. A ficleki slika koje mediji odašilju u javnost kao da više služe tome da se spere implicitna kolektivna krivnja nego da se dade prilog adresiranju stvarnih problema.

 

PRIKRIVANJE STVARNIH ODNOSA I PROBLEMA

Onu lijepu scenu pokvarili su, kako to često biva, vrlo površni, bilo benevolentni, bilo malevolentni komentari. Netko se odmah sjetio da su pakete s hranom negdje ukrali. Netko drugi da su preusmjerili humanitarnu pomoć koju i sami dobivaju, a plaća se iz džepa hrvatskih poreznih obveznika. No jednako su me zapekli i benevolentni komentari. Jedan od njih je bio da, eto, tko će više razumjeti tegobe izbjeglica od nomadskog naroda. Pri čemu se nije uzelo u obzir da Romi u Međimurju s nomadskim načinom života imaju vrlo malo veze. Ili pak komentar da potomci žrtava ustaškog režima, i sami žrtve suvremene fašizacije, pokazuju svoju veličinu pomažući onima kojima je teže. Kod te mi teze smeta nekoliko stvari. Međimurski Romi velikom većinom nisu potomci žrtava ustaškog režima jer Međimurje nije bilo u sastavu NDH-a, a Romi su imali drukčiji status pod mađarskom vlašću, pa se postavlja pitanje kakvu spoznajnu vrijednost takva usporedba nosi. Kako ona pridonosi rasvjetljavanju konkretnih problema s kojima su međimurski Romi suočeni u 21. stoljeću, primjerice problemima pri zapošljavanju? Gotovo je svaki od benevolentnih komentara koje sam pročitao regenerirao „drugost“ Roma u istoj mjeri koliko i oni mrziteljski.

Stvoreno je gledište prema kojem je odvojenost Roma i Hrvata apsolutna, prema kojoj je asimetrija moći apsolutna i prema tome se Romi svi bave sobom, prevladavanjem samo svojih teškoća. Odatle čuđenje što su se, eto, kako lijepo, i oni uključili u pomoć izbjeglicama. Da je netko dulje pratio situaciju, bilo bi mu jasno da scena gdje se Romi zajedno sa svojim sugrađanima neromima uključuju u aktivnosti koje s njihovom nacionalnošću veze nemaju – nije apsolutno ništa neobično.

Postoji suživot, postoji suradnja, postoji doprinos društvu. Oduvijek je postojala, a nastavlja postojati i naočigled najnovijih trenja. Površno medijsko rasvjetljavanje često daje iskrivljenu sliku, a ima i moć zamagliti stvarne probleme s kojima su suočeni Romi i njihovi neromski sugrađani u Međimurju. Međimurje se u nacionalnoj kolektivnoj svijesti trenutno sastoji uglavnom od sljedećeg: pitom i bogat kraj te velika mržnja prema Romima. Čini se da je u ovome posljednjem segmentu imidž Međimurja dobrim dijelom odredilo izvještavanje za vrijeme procesa pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu prije desetak godina, kada je skupina roditelja Roma podigla tužbu protiv osnovne škole u Orehovici. Škola je na svoju ruku organizirala posebne razrede za romsku djecu koja nisu znala hrvatski. O tome možemo misliti ovako ili onako, no činjenica je da se nakon toga izvještavanja neprestano vraćaju na iste koordinate, a to su rasizam i segregacija. Mediji su, što je pohvalno, na strani slabijega, no ako se pritom zaobiđe istina, to može biti štetno za sve osjetljiviju ravnotežu i sve veći potencijal nasilja na tom području. Evo primjera. Prije dvije godine novinar Novog lista proveo je jedan dan s međimurskim Romima i napisao vrlo dramatičan članak u kojemu, između ostalog, dio sela iz kojega su se iselili svi stanovnici neromi naziva getom. Propustio je navesti da su se iselili zbog neprestanih pritisaka koje su ti stanovnici doživljavali od ondje većinskih Roma, što je višestruko dokumentirano.

 

POVRŠNOST MEDIJA

Od legitimne maksime da novinari trebaju biti na strani slabijega jer treba izbjeći stigmatiziranje, došlo se do apsurdne situacije da postoji imperativ šutnje ako se nema što lijepo reći o ugroženoj skupini. Dakle, ne smije se progovoriti o realnom problemu obiteljskog nasilja u romskim zajednicama, o zloporabi droga, prostituciji, ilegalnom oružju u romskim naseljima, jer se time stigmatizira kolektiv. Zanimljivo je da su jedini kojima je u javnosti bilo dopušteno uputiti kritiku bili ljubitelji životinja, krajem 2015. Tada se doznalo da se u nekim međimurskim romskim naseljima održavaju ilegalne borbe pasa i da se s psima postupa iznimno brutalno. Bilo je dakle opravdano uputiti kritiku ako se radi o pravima životinja. Svi drugi ugroženi pojedinci unutar zajednice nažalost potpadaju pod nepisanu maksimu kulturno-relativističkoga načela zaštite ljudskih prava.

Rasizam, šovinizam i supremacionizam većinskog stanovništva duboko su ukorijenjeni, nanose štetu, koče razvoj romskih zajednica i uništavaju živote. No na temelju moga uvida ustvrdit ću da su te koordinate samo dio mnogo većega začaranog kruga i da se njima vrlo često daje instantni odgovor koji izmješta konkretne probleme koje je vjerojatno mnogo lakše riješiti. Oni su, po mom uvidu temeljenom na razgovorima s informantima, u prvom redu ekonomske prirode.

Kao što sam već rekao, situacija se pogoršala u zadnjih dvadeset pet godina. No, usudit ću se reći, ne zato što je neromsko stanovništvo postalo više rasističko nego što je bilo za vrijeme Jugoslavije (ako su rezultati referenduma i izbora ikakav pokazatelj, Međimurje tradicionalno glasa lijevo i liberalno), nego jer je došlo do snažnog povećavanja jaza između bogatih i siromašnih.

Može se ustanoviti da se u prosjeku povećao standard neromskog stanovništva, dok se standard Roma u prosjeku pogoršao. No isto tako, snažna su raslojavanja u tijeku i unutar romskih zajednica, o čemu sam dobio detaljne izvještaje od svojih ispitanika. Njihove su refleksije ukazivale na to da postoji rastuća ekonomska asimetrija unutar romskih zajednica, posljedica čega je kamatarenje, dužničko ropstvo i niz problema koji proizlaze iz tog spleta.

Tome na kraju treba pridodati i da postoji golemo – možemo reći ne i neopravdano – nepovjerenje spram svijeta izvan njihovih zajednica.

Sandi Ignac, jedan od glavnih likova u romanu, stavljen je pred odluku hoće li dati povjerenje neromima, odluku koja će odrediti hoće li živjeti životom dostojnim čovjeka. O tome što je odlučio i je li to povjerenje naposljetku i opravdano – pročitajte u romanu Ciganin, ali najljepši.

 

* Kristian Novak rođen je 1979. godine u Baden-Badenu, u Njemačkoj. Djetinjstvo je proveo u Sv. Martinu na Muri. Gimnaziju je pohađao u Čakovcu, diplomirao kroatistiku i germanistiku te doktorirao na Poslijediplomskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Šest godina radio je kao asistent na Odsjeku za germanistiku istoga fakulteta, a 2012. godine prelazi na Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci, gdje danas predaje kao docent. Bavi se istraživanjima na području povijesne sociolingvistike, analize diskursa i jezične biografistike. Od 1998. do 2009. godine bio je standardni reprezentativac RH u karateu, osvajač je niza medalja na europskim i svjetskim prvenstvima.

Godine 2005. objavljuje roman Obješeni (Čakovec: Insula), a godine 2013. roman Črna mati zemla (Zagreb: Algoritam), koji osvaja T-portalovu nagradu za roman godine. Črna mati zemla ubrzo je doživjela nekoliko stranih izdanja, adaptirana je u radiodramu, dok su kazališna i filmska adaptacija u tijeku.

 
Povratak na Fokus