Print
14. 2. 2020.
9Ya BORBA ZA LJUDSKA PRAVA U BUGARSKOJ
Izvor: BHK
BORBA ZA LJUDSKA PRAVA U BUGARSKOJ

Razgovarali smo s Krasimirom Kanevom, predsjednikom bugarskog Helsinškog odbora o stanju ljudskih prava u Bugarskoj i mjestu i ulozi koju ima Helsinški odbor u zaštiti i unaprjeđenju ljudskih i manjinskih prava.

Razgovarao: Božidar Kolov
Prevela: Milica Kuzmanović

Prvo pitanje vezano je za široku temu bugarskog Helsinškog odbora. Koliko znam, vi ste predsjedavali Odborom od 1994. godine. Možete li mi reći nešto više o Međunarodnoj helsinškoj inicijativi i posebno o bugarskom uredu?

Međunarodni helsinški pokret postoji od 1976. godine, a pokrenut je odmah nakon potpisivanja Helsinškog sporazuma. Tada je nekoliko europskih organizacija za zaštitu ljudskih prava odlučilo dopuniti službeni sporazum aktivnostima koje omogućuju uvid o tome u kojoj mjeri se sporazumi poštuju, a posebno one odredbe sporazuma koje se odnose na ljudska prava. Tako su osnovani prvi helsinški odbori u Moskvi i Sjedinjenim Državama, kao što je na primjer Helsinki Watch. Predstavništva su postojala i u Norveškoj i Švedskoj. U Austriji je u to vrijeme postojao Helsinški odbor koji je u nekom trenutku odlučio osnovati međunarodnu organizaciju pod nazivom Međunarodna helsinška federacija za ljudska prava. Sjedište Helsinške federacije za ljudska prava bilo je u Beču, a nakon pada komunizma, u mnogim istočnoeuropskim zemljama osnovani su helsinški odbori koji su se pridružili Federaciji. Istovremeno su i u zapadnoeuropskim državama osnovani helsinški odbori.

Federacija je postojala do 2007. godine kada je bankrotirala zbog neugodnog događaja – pronevjere sredstava od strane zaposlenih u Helsinškoj federaciji. Međutim, kako je osnovan od strane neovisnih nacionalnih agencija, Helsinški pokret i dalje postoji. Naša organizacija pridružila se Federaciji 1993. godine i nastavila postojati nakon što je Federacija bankrotirala. Prije nekoliko godina, helsinški odbori i druge organizacije za ljudska prava odlučili su osnovati platformu za građansku solidarnost, što je još jedna međunarodna organizacija, ali je njena osnova šira od samog Helsinškog pokreta. Danas su mogućnosti interneta i komunikacije za organiziranje zajedničkih aktivnosti mnogo šire nego kada je osnovana Međunarodna helsinška federacija. Naš mandate je ograničen na rad u Bugarskoj, a izuzetno rijetko smo pratili i postupali u slučajevima u drugim državama, jer je to uobičajeno bilo pod nadležnošću lokalnog helsinškog odbora. Sada Helsinški odbori postoje u svakoj državi na Balkanu, te ako se nešto dogodi u nekoj od susjednih država, slučaj obično prosljeđujemo odboru u toj zemlji. Svaka organizacija osigurava vlastiti izvor financiranja. Čak i kada je postojala Međunarodna helsinška federacija, morali smo plaćati članarinu za rad Federacije, tako da smo obično sami trebali prikupljati sredstva za djelovanje organizacije.

 

Helsinški odbor u Bugarskoj poznat je kao jedna od najistaknutijih organizacija za zaštitu ljudskih prava u Bugarskoj. Na osnovu vašeg iskustva i prakse, koji su glavni izazovi s kojima se Bugarska suočava na polju ljudskih prava?

U prošlosti smo identificirali neke izazove. Vremenom su se neki izazovi promijenili, ali je značajan broj izazova ipak ostao isti. Usredotočili smo se na određena pitanja koja u Bugarskoj smatramo važnim. Procjenu važnosti zasnivamo na različitim kriterijima kao što su, na primjer, ranjivost skupina na koje ove situacije utječu i mogućnosti da pojedine skupine postupaju samostalno. Opseg i višegodišnja postojanost tih problema također su vrlo važni pokazatelji. Na osnovu tih kriterija identificirali smo probleme kao što su položaj nekih nacionalnih manjina i njihova prava, ali to se ne odnosi na sve nacionalne manjine jer su neke nacionalne manjine u Bugarskoj prilično dobro integrirane. Usredotočili smo se na nekoliko manjinskih skupina od kojih je prva romska nacionalna manjina. Na početku demokratskih promijena, turska nacionalna manjina bila je prilično ranjiva. To je uslijedilo kao rezultat vladavine totalitarnog sustava, koji je pokušao narušiti nacionalni identitet Turaka, primjerice, mijenjanjem njihovih imena. Neke malobrojnije manjine također su imale sustavne probleme poput makedonske nacionalne manjina. Mi smo jedina organizacija koja govori o ovom pitanju. Ovo je jedno od područja koje smo od početka identificirali kao problematično.

Tokom devedesetih godina, vjerske slobode, a naročito položaj vjerskih manjina, bile su ozbiljan problem, iako to više nije slučaj. Također, pitanje ljudskih prava u različitim, uglavnom državnim institucijama, u kojima ljudi borave protiv svoje volje, i dalje je problematično. Pod tim se misli na zatvore, psihijatrijske bolnice i domove socijalne skrbi za osobe s mentalnim poteškoćama. Sljedeći prioritet su bila prava djece, posebno položaj djece u institucijama. Također, u posljednje vrijeme smo se usredotočili na prava LGBTI zajednice. Već smo pisali i zastupali interese ove zajednice tokom devedestih godina, međutim, u to vrijeme LGBTI zajednica nije bila vidljiva kao danas. Surađujemo s nekoliko LGBTI organizacija na mnogim slučajevima koji su utjecali na ljudska prava. Naša udruga sudjeluje u organiziranju Parade ponosa u Sofiji već 10 godina, odnosno od kad se Parada ponosa počela održavati. Također, bavili smo se i temama koje se odnose na prava žena, posebno na nasilje u obitelji i nasilje nad ženama, kao i pravima osoba s invaliditetom. Pojam osobe s invaliditetom nije ograničen samo na osobe zatvorene u institucije, već je taj pojam shvaćen općenito, odnosno uključuje ne samo ljude koji su zatvoreni u institucijama, već i one koji žive u zajednici, a imaju ozbiljne problem s diskriminacijom. Dakle, to bi bila područja djelovanja koje su prepoznate tokom godina. Kao što sam već rekao, neka pitanja bila su u centru pažnje tokom devedesetih godina. Sada su otvorena i nova pitanja, ali i dalje su mnoga od njih jednako ozbiljna kao što su bila i tada, a to se posebno odnosi na prava Roma.

 

U posljednjih nekoliko godina Bugarska je, kao i mnoge druge europske zemlje, svjedok porasta govora mržnje. Što se može učiniti u borbi protiv širenja te tendencije?

Govor mržnje, ali i zločini iz mržnje, odnosno zločini motivirani mržnjom ili bilo kojom drugom vrstom pristranosti, pogađaju mnoge skupine u Bugarskoj, prvenstveno Rome, ali i LGBTI zajednicu, muslimane i migrante, posebno za vrijeme migrantske krize, što je bio problem godinama. Primjerice, govor mržnje postao je ozbiljan problem u posljednjih 10 godina, ali zločini iz mržnje, uključujući nasilje nad Romima, naročito počinjeni od strane policije, uvijek su bili problem tokom devedesetih godina ili za vrijeme komunizma. Kampanja za promjenu imena i sva zlodjela počinjena nad bugarskim Turcima također su tipični zločini iz mržnje, točnije zločini motivirani predrasudama. Stoga smo podržali razne akcije i pokrenuli projekte borbe protiv govora mržnje.

Trenutno radimo na projektu 'Bez mržnje' koji je podržala Europska komisija. U prošlosti smo imali i druge projekte, a poduzeli smo i neke pravne radnje. Sudjelovali smo u sudskim postupcima u slučajevima koji se odnose na zločine iz mržnje i govor mržnje, a presude u nekima od njih postale su orijentir Europskog suda za ljudska prava. Primjer je slučaj Načova i ostali protiv Bugarske, a presudu je donijelo Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava. To je slučaj ubojstva dva Roma od strane policije devedesetih godina, očito motiviran rasizmom. Bilo je nekoliko takvih slučajeva, ali ovaj je najpoznatiji jer je presudu donijelo Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava.

Što se tiče govora mržnje, trenutno imamo nekoliko ozbiljnih slučajeva upućenih Europskom sudu za ljudska prava koji čekaju odluku, a sve pritužbe se odnose na rasističke komentare poznatog bugarskog političara Volena Siderova od prije 15 godina. Nakon uloženih napora, te tužbe su napokon stigle do Europskog suda za ljudska prava, i u očekivanju smo presude. Pored govora mržnje prema Romima, postoji i slučajevi govora mržnje prema Židovima. Ovi slučajevi idu zajedno, a mi se nadamo pozitivnoj presudi koja bi vjerojatno mogla doći sljedeće godine.

 

Prelazeći iz diskursa na politiku, koji je po vašem mišljenju razlog neuspjeha Bugarske u ratifikaciji Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskom nasilju, odnosno Istanbulske konvencije?

Glavni razlog je učinkovita propaganda utemeljena na pogrešnom tumačenju Konvencije koje su nacionalističke i druge konzervativne skupine u Bugarskoj usvojile iz inostranstva. Mnogobrojni činioci s prilično širokim dosegom u bugarskom društvu, primjerice velike vjerske organizacije poput Bugarske pravoslavne crkve i nacionalističkih stranaka, također su se protivili Konvenciji. Također, to je došlo u trenutku kada je nacionalistički duh u bugarskom društvu bio vrlo snažan. To se dogodilo brzo nakon što su nacionalističke stranke po prvi put ušle u vladu nakon pada komunističkog režima te je njihova popularnost dosegla vrhunac.

Svi ti čimbenici doprinijeli su propagandi protiv usvajanja Konvencije. Nažalost, ta negativna propaganda utjecala je i na Ustavni sud koji je u srpnju 2018. godine donio presudu kojom je Konvenciju proglasio neustavnom i to na način koji je onemogućio ratificiranje. Pitanje općih principa vladavine prava ne može biti promijenjen promjenama ustava jer to ne može postojati bez principa vladavine prava. Bugarski ustavni sud jedini je sud na svijetu koji je utvrdio takvu nespojivost Ustava i Istanbulske konvencije.

 

Pokušao sam razumjeti obrazloženje presude Ustavnog suda, ali držim kako je prilično nejasno. Gdje točno, prema Sudu, Konvencija narušava vladavinu zakona?

Presuda Ustavnog suda tvrdi da su neki pojmovi strani bugarskom pravnom sustavu, stoga je nemoguće prihvatiti nešto što je prilično nejasno, jer je to u suprotnosti s načelima pravne sigurnosti i vladavine zakona. Ističe posebne pojmove poput roda i rodno zasnovanog nasilje, iako su ti pojmovi definirani u Konvenciji. Mislim da je ta odluka bila više politički nego pravno motivirana. Zaista je žalosno da je bugarski Ustavni sud donio takvu odluku koju ni jedna druga država nije usvojila. Ovo je vrlo značajan međunarodni dokument i jedan od rijetkih međunarodnih dokumenata kojoj je željela pristupiti i Europska unija. Europska unija je do sada pristupila samo trima ugovorima o ljudskim pravima. To su Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, Europska konvencija o ljudskim pravima i Istanbulska konvencija. Sve tri konvencije su vrlo dobro prihvaćene u državama članicama EU. Istanbulsku konvenciju ratificiralo je puno država članica, ali nažalost, mislim da Bugarska neće biti među tim državama, ili bar ne uskoro.

 

Pređimo na sljedeću temu koja se tiče bugarskog društva. Bugarska je prilično raznolika zemlja u pogledu vjerskog i etničkog identiteta: Postoji li bugarski etnički model? S obzirom na iskustvo Balkana i post-sovjetskog konteksta, možemo li smatrati Bugarsku primjerom uspješne zemlje?

Možemo govoriti o bugarskom modelu kako u smislu postojanja posebnih aranžmana u ustavu i zakonodavstvu, tako i u pogledu društvenog stava prema specifičnim skupinama. Ali osim toga, pripadnici nacionalnih manjina ne uživaju slobode zajamčene međunarodnim pravom na istoj razini kao u svim drugim balkanskim državama, što je vrlo žalosno.

Čini se da su nacionalistički duh i etnički nacionalizam ovdje vrlo snažni. Oni su veoma jaki u društvu ali prisutni su i u radu vlade i institucija. To se odražava na službenu politiku prema manjinama, uključujući i etničke manjine, kao što su Romi, Turci i vjerske manjinske skupine poput muslimana. Sve ove zajednice iskusile su etničku i vjersku netrpeljivost, što utječe na živote njihovih članova.

 

Predavali ste i proučavali ljudska prava više od dva desetljeća – teoretski govoreći, kako biste opisali odnos građanstva, ekonomskih prilika i prava?

Ti su elementi društvenog života različito povezani, ovisno o državi. Kao primjer možete uzeti položaj etničkih manjina - svaka europska država ima određenu hijerarhiju nacionalnih manjina i mjesto na kojem se nalaze na društvenoj ljestvici. U nekim zemljama, najveće etničke manjine su, u smislu prihoda, ekonomskih mogućnosti i aktivnosti, na višoj razini od prosjeka. Na primjer, to je slučaj s Mađarima u Rumunjskoj.

Međutim, u Bugarskoj su najveće etničke manjine na dnu te hijerarhijske ljestvice. Romi, Turci i muslimani općenito su u lošijem ekonomskom položaju, imaju manje ekonomskih mogućnosti i niži socijalni status od prosječnog Bugarina. To se ogleda u temeljnom stavu društva i na različite načine doprinosi obespravljivanju manjina. Ovo se obespravljivanje odnosi na etničke i vjerske predrasuda ali i na odnos prema društvenom položaju manjina.

Romi su žrtve mržnje i isključeni ne samo zbog rasističkih stavova prema njima, već i zato što su siromašni, a siromašni ljudi se mogu smatrati "smetnjom" od strane bogatih. Ovi se čimbenici kombiniraju sa stavovima javnosti: pojačavaju se uzajamno i tako utječu na društveni položaj određene manjine. Kada razmotrimo ekonomske mogućnosti različitih manjina, posebno Roma, kombinacija siromaštva i etničkih predrasuda često stvara začarani krug koji ih ostavlja na dnu društva i otežava njihov napredak. Imamo prilično lošu društvenu, strukturu koja se temelji na etničkoj pripadnosti i vjeri i koja uopće nije povoljna za ekonomski i socijalni napredak nacionalnih manjina.

 

 

 

First question is related to the broader topic of the Helsinki Committee. As far as I know, you've been chairing the Committee since 1994. Can you tell me more about the international Helsinki initiative and about the Bulgarian office in particular?

The international Helsinki movement has existed since 1976 and was initiated immediately after the signing of the Helsinki agreements. At that time, several European human rights organizations, decided to complement the official agreement with activities to monitor compliance, particularly with the provisions of the agreement related to human rights. This is how the first Helsinki committees were established in Moscow and in the United States, for example, the Helsinki Watch. There were also braches in Norway and in Sweden. There was also a Helsinki committee in Austria at that time and, at some point, they decided to form an international organization called the International Helsinki Federation for human rights. The Helsinki Federation for human rights was based in Vienna and, after the fall of communism, Helsinki committees were formed in many East European countries and joined the Federation. At the same time, other Helsinki committees were formed in Western European states.

The Federation existed until 2007 when it went bankrupt due to an unfortunate event - the embezzlement of funds by a Helsinki Federation employee. However, being formed by independent national organisations, the Helsinki movement continues to exist. Our organization joined the Helsinki Federation in 1993 and continued to exist after the Federation went bankrupt. Then, several years ago, the Helsinki committees and other human rights organizations decided to form a civic solidarity platform, which is another international organization, but this time, its basis is more than just the Helsinki movement. From time to time, the Platform meets in person and the rest of time it exists online. Today online opportunities and communication possibilities for joint activities are much broader than when the international Helsinki Federation was formed. Our mandate is restricted to work in Bulgaria and only very rarely would we monitor and act on another country’s situation. This would normally come under the spectrum of the local Helsinki Committee. There are Helsinki committees now in every Balkan state, so if something happens in our neighbouring countries, we normally forward the case to the respective organization. Every organization secures its own source of funding: when the international Helsinki Federation existed, we had to contribute a membership fee to the work of the Federation but normally we would fundraise and maintain the organization ourselves.

The Bulgarian Helsinki Committee is known as one of the most prominent human rights organizations in Bulgaria . Based on your experience and practice, which are the main human rights challenges that Bulgaria faces?

Well, in the past, we have identified some challenges and with time some have changed, but quite a substantial amount have remained the same. We focus on certain issues in Bulgaria which we consider important. We base our assessment of importance on a variety of criteria, for instance, the vulnerability of the groups that these situations affect and the possibility of the respective groups to act on their own. The scope and the persistence of the problem over the years are also important indicators. Based on these criteria, we have identified issues such as the situation of some ethnic minorities and their rights, not all ethnic minorities are concerned, as some ethnic minorities in Bulgaria are quite well integrated.

We have focused on several minorities, the first being the Roma one. In the beginning of the democratic change, the Turkish minority was in a rather vulnerable position. This came as a result of a totalitarian government system, which attempted to undermine the identity of the ethnic Turks, by changing their names for example. Some smaller minorities have also had systematic problems, such as the Macedonian one. We are the only organization which speaks about this issue. So, this is one sphere of work that we have identified from the beginning as being problematic.

At that time, in the 90s, religious freedom and particularly the situation of religious minorities was a serious issue, even though it is less so now. The situation of human rights in the different, mainly governmental, institutions where persons are placed against their will is also an issue. These include prisons, psychiatric hospitals and social care homes for people with mental disabilities. Another priority has also been the rights of children and particularly the situation of children in institutions. We have also focused, especially recently, on the rights of the LGBTI community. We already wrote and advocated on behalf of this community in the 90s but it wasn’t as visible then than it now is. We cooperate with several LGBTI organizations on a number of cases that have affected human rights. Our organization has been a co-organizer of the Sofia Pride since it started 10 years ago. We have also worked on the topic of women's rights, particularly on domestic violence and violence against women, as well as the rights of persons with disabilities. By persons with disabilities we understand this term in general and not restricted to people confined to institutions, therefore including people who live in society and have serious problems with discrimination. So, these are the spheres of activities identified over the years. As I said, some of the issues were more predominant in the 90s, now we have other issues, but many of them have remained as serious now as they were then and this is particularly the case with the rights of the Roma minority.


In the recent years Bulgaria, as well as many other European countries, has witnessed an increase of hate speech. What can be done to counter this tendency?


Hate speech, but also hate crimes, i.e. crimes motivated by hatred or any other type of bias, affect many groups in Bulgaria, primarily the Roma community but also LGBTI, Muslims, and migrants, particularly during the migrant crisis, this has been a problem for many years. For example, hate speech became a serious problem in the last 10 years but hate crimes, including violence against the Roma and thus particularly conducted by the police, has always been a problem be it in the 90s or under communism. The name changing campaign and all the atrocities committed against Bulgarian Turks were also typical hate crimes, more precisely bias motivated crimes. We have therefore taken a variety of actions and started projects to fight hate speech.

We currently have a project called No hate, supported by the European Commission. In the past we have had other projects and have also taken some legal action. We have litigated cases related to hate crimes and hate speech, some of which became landmarks in the European Court of Human Rights. An example of this is the case of Nachova and others v. Bulgaria, a judgment of the Grand Chamber of the European Court of Human Rights. It concerned the murder of two Roma by the police in the 90s, obviously motivated by racist hatred. There have been several such cases, but this is the most prominent one because it was a Grand Chamber judgement.

Regarding hate speech, we currently have several serious cases communicated to the European Court of Human Rights awaiting a decision. They all relate to the racist invectives of one prominent Bulgarian politician, Volen Siderova, 15 years ago. Now, the efforts to seek justice have finally reached the European Court of Human Rights and we are expecting a judgment. In addition to hate speech against Roma, there's another case against the Jewish minority. These cases go together and we're hoping for a good judgment, which would probably come next year.


Moving from discourse to policies, what is, in your opinion, the reason for the failure of Bulgaria to ratify the Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence?

The major reason is the effective propaganda based on misinterpretations of the Convention, it mostly originated abroad, but was picked up by nationalistic and other conservative groups in Bulgaria. Multiple actors with a rather wide reach in the Bulgarian society, for example large religious organisations such as the Bulgarian Orthodox Church and nationalistic parties, also stood against the Convention. It also came at a moment when nationalistic spirit in Bulgarian society was very high, this was shortly after the nationalistic parties entered the government for the first time after the fall of the communist regime, so their popularity peaked.

All these factors contributed to propaganda against the Convention. Unfortunately, it was picked up by the Constitutional Court, which issued a judgment in July 2018 declaring the Convention unconstitutional and this in a way that would make it impossible to ratify it even by amending the constitution. This is because the issue that the Constitutional Court found concerned the general principle of the rule of law in the constitution. This aspect of the constitution cannot be amended because the it cannot exist without the principle of law. The Bulgarian Constitutional Court is the only court in the world that found such an incompatibility of the Istanbul Convention.

I tried to understand the justification for that decision, but I found it rather vague. Where precisely, according to the Court, does the Convention undermine the rule of law?

Well, the Constitutional Court judgment claims that some terms are foreign to the Bulgarian legal system, therefore impossible to be absorbed and quite vague, which contradicts the principles of the legal certainty and the rule of law. It points out specific terms such as gender and gender-based violence even though these terms are defined in the Convention. I think that decision was more politically than legally motivated. It is really unfortunate that the Bulgarian Constitutional Court made such a decision, which no other countries adopted. This is a very popular treaty, one of the very few treaties, which even the European Union wants to become part of. So far, the EU has only identified three such human rights treaties of which it wanted to become part - the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities, the European Convention on Human Rights and the Istanbul convention. These three are very widely accepted and well received in the Member States. The Istanbul convention is ratified by lots of Member States, but unfortunately Bulgaria is not going to be one of them, or at least any time soon I think.


Moving on to another topic regarding the Bulgarian society. Bulgaria is a rather diverse country in terms of confessional and ethnic identities: Is there a Bulgarian ethnic model? Is Bulgaria a success story given the broader Balkan and post-Soviet context?

We can talk about a Bulgarian model in the sense that there are specific arrangements in the constitution and in the legislation, but also in terms of societal attitudes towards specific groups that are quite specific to this country. But other than that, members of ethnic minorities don’t get to enjoy the freedoms guaranteed by international law to the same level as those in any of our neighbouring countries and Balkan states, which is very unfortunate.

The nationalistic spirit and ethnic nationalism seem to be very strong here. It is very strong in society and as an element of the work of the government and institutions. This reflects on the official policies towards minorities, including ethnic ones, but particularly towards the larger ones such as the Roma, the Turkish minority and some religious minorities like Muslims. All of these communities experience ethnic and religious intolerance, which impacts the lives of their members.

You have taught and studied human rights for more than two decades now - on a more philosophical note, how would you describe the relation of citizenship, economic opportunities and rights?

These elements of social life are related differently depending on the country. For example, you can take the status of ethnic minorities – each European country has specific hierarchies of ethnic minorities and where they stand in the social ladder. In some countries, the largest ethnic minorities, are - in terms of income, economic opportunities and economic activity - at a higher level than the average. This is the case, for example, with Hungarians in Romania.

In Bulgaria, however, all the biggest ethnic minorities are at the bottom of that hierarchical ladder. Roma, the Turkish minority and Muslims are generally worse off economically, have lesser economic opportunities and a lower social status than the average Bulgarian. That is reflected in the main attitude of society and contributes in a variety of ways to the minorities' disenfranchisement. This disenfranchisement does not only concern ethnic and religious prejudices, but also the attitudes towards social status.

Roma are hated and excluded not only because of racist attitudes, but also because they are poor and poor people can be seen as a "nuisance" to those who are better off. These factors are combined with public attitudes: they reinforce each other and thus impact the social status of their respective minority. When we consider the economic opportunities available for the different minorities, particularly in the case of the Roma, the combination of poverty and ethnic prejudice often tends to be a vicious circle keeping them at the bottom of society and making it hard to advance. We have a rather unfortunate social structure based on ethnicity and religion which is not at all favourable to the economic and social advancement of ethnic minorities.