Kakva je situacija bila prije dvadesetak godina kada ste započeli svoj aktivizam na zaštiti romskih prava u gradu Vinkovcima?

Rad manjinske romske samouprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji i posebno u gradu Vinkovcima, ponajprije je uvjetovan raspoloživim financijskim sredstvima koja se osiguravaju sa razine Županije, gradova i općina. Danas bih čak mogao reći kako je prije bilo bolje, no iz mog osobnog iskustva znam kako je nužno odmah po završetku lokalnih izbora razgovarati s čelnicima jedinica lokalne uprave i samouprave, pa smo to učinili i kada je na funkciju stupio naš aktualni gradonačelnik. Odmah smo posebno apostrofirali problem plaćanja za boravak 27 djece u našem gradskom dječjem vrtiću, jer je to jako značajno kako bi se od najranije dobi djeca socijalizirala, stekla odgovarajuće navike i pripremila za pohađanje osnovne škole. Romske obitelji pretežno žive u teškim socijalnim prilikama i šira društvena zajednica u ovom slučaju Grad i Županija trebali bi imati više sluha za ovakve i slične probleme. Koliko puta sam u proteklim godinama dostavljao zamolbe, slao upite i slično, ali neki od prethodnih gradonačelnika katkada se nisu udostojali niti jednom odgovoriti na upite, a kamoli pozitivno riješiti neki naš zahtjev ili me osobno primiti u svoj ured. Nije to sad važno ako su to romska djeca, jer mogu biti i druge nacionalnosti. Mora biti više socijalne osjetljivosti općenito prema najmlađoj populaciji. Vidite u današnje vrijeme svjedoci smo kako i nekolicina mladih Romkinja i Roma pohađa i srednju školu, njih svega 5 u gradu Vinkovcima. Prije toga to nije bilo, ali pomaci su mali i trebali bi biti puno snažniji. To svi vidimo, no situacija je takva kakva je. Prema službenim podatcima popisa stanovništva, svega je 200-tinjak Roma u Vukovarsko-srijemskoj županiji, no stvaran broj je, vjerujem, veći. Prema nekim procjenama tvrdi se kako Roma u Hrvatskoj ima oko 30 tisuća, a vidite službene statistike kažu puno manje. U mnogim krajevima Hrvatske Romi su starosjedioci, od Dubrovnika pa do Vukovara. Koliko mi je poznato početkom 13. stoljeća, prema starim dokumentima svjedoči se kako su Romi živjeli u Dubrovniku i bili ondje obrtnici-kovači, možemo reći cijenjeni i poštovani članovi društva. Što se dogodilo kasnije? Na neki način nam je „oduzet obraz“ i tretiraju nas u nekim dijelovima svijeta kao nekakvu nižu društvenu klasu, samim tim što smo te nacionalnosti. To dakako nije u redu, no razlozi su daleko dublje prirode, a za neke od najvažnijih krivi su sami Romi, jer ima nas različitih. O tome bi se moglo puno govoriti, no nije svugdje ista situacija. Negdje je za nas Rome puno bolje, a negdje puno teže živjeti.

Kako žive Romi u Vukovarsko-srijemskoj županiji?

Nažalost aktualna situacija u dijelu naše Županije je jako loša. U vinkovačkom kraju je dosta dobro, ali u vukovarskom imamo puno problema. Romi žive teško i u teškim socijalnim prilikama. Uglavnom žive u nelegaliziranim stambenim objektima, a mnogi ni za sebe nemaju dokumente, osobnu i zdravstvenu iskaznicu i slično. Imamo primjera naših ljudi iz Tovarnika koji su bili branitelji na prvoj liniji ratišta. Jedan čovjek kojeg poznajem je ranjen nekoliko puta, a nema niti invalidsku vojnu mirovinu niti je ostvario braniteljska prava. Urgirao sam preko APN-a kako bi se toj obitelji pomoglo da im se barem osiguraju stambeni uvjeti dostojni čovjeka, no teška je to borba sa institucijama, dokazivanjem istine, i tu ljudi često odustanu, klonu i izgube volju pa ostaju živjeti u velikom siromaštvu. Taj čovjek se sada bavi prikupljanjem i prodajom sekundarnih sirovina i tako jedva preživljava. Kada je riječ o tome da ljudi nemaju osobnih dokumenata u Vinkovcima to gotovo da i nije problem, ali u Vukovaru itekako.

Postoje i kulturološke, jezične, vjerske i druge razlike unutar raznih dijelova romske zajednice. Često su Romi žrtve stereotipa i predrasuda, a tu vidimo i neinformiranost ljudi većinskog naroda i drugih nacionalnosti.

Tako je. Primjerice Rumunji (Bajaši) ne razumiju naš romski jezik. Imamo Koritare i Bajaše. Imamo muslimane i pripadnike pravoslavne, katoličke i drugih vjera. U Baranji imamo puno čak i visoko-školovanih Roma i uglednih članova društvene zajednice koji su itekako respektirani od većinskog i drugih naroda. Nažalost, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj imate primjera gdje u lokalnoj zajednici u školama dolazi do segregacije na romske i ostale razrede osnovnih škola što nikako nije dobro i to nije pravi put za zajednički život Roma i neroma. Danas živimo u demokraciji, a ne u doba holokausta. Protiv loših praksi prema Romima mi predstavnici Roma iz svih dijelova Hrvatske imamo jedinstven i čvrst stav. Mi želimo biti ravnopravni i želimo ostvarivati sva svoja ljudska prava. Podržava nas u tome i Europska unija, a Hrvatska je sada njena punopravna članica. Sada s ponosom obilježavamo i svoj dan - Svjetski dan Roma, a u vrijeme Titove Jugoslavije toga nije bilo. Meni osobno znaju doći ljudi iz EU-delegacija, a s nekima sam bio i nedavno. Oni pitaju kako se živi, koji su problemi. Ja im kažem kako je, činjenično stanje. Tu treba biti realan i odmjeren. Neki preuveličavaju neke probleme ili ih negiraju. U suradnji sa našom Županijom i gradom mi možemo i trebamo probleme rješavati, a ne jedni druge tužakati i ogovarati. Treba tu znati procijeniti i biti malo i mudar. Kada pogledate pojedine dijelove Hrvatske, negdje je ta suradnja sa jedinicama lokalne uprave i samouprave odlična i vide se rezultati, a drugdje stalno problemi i ništa se ne rješava. Znači uz ostalo kako tu nema prave komunikacije, dobre volje, a previše isključivosti pa se ne ide naprijed. Politika je često problem, i ona često ne donosi dobro, a život ide svojim tokom. Imam dojam kako su Romi u nama susjednoj Osječko-baranjskoj županiji puno složniji i bolje i kvalitetnije ostvaruju svoja prava nego mi u Vukovarsko-srijemskoj. Bolje su organizirani i imaju bolje rezultate za što im treba odati priznanje.

Govoriti romskim jezikom. Romima je to jako važno, no tu postoje brojne različitosti. Kako vi gledate na taj problem?

Ima 126 oblika romskog jezika diljem svijeta. Neki tvrde kako je jedan od oblika jako sličan rumunjskom jeziku, no Rumunji (Bajaši) se s tim ne slažu jer tvrde kako oni pola riječi toga našeg jezika ne razumiju. Ne bi ste vjerovali, ali i u Kini ima Roma koji govore svojim specifičnim jezikom. Na jednom pod prethodnih Svjetskih kongresa o romskom jeziku bio je prijedlog da se uspostavi jedinstveni standardizirani jezik koji bi se kao takav govorio svugdje u svijetu. Ja sam recimo rođen na Kosovu pa imam taj oblik govora, neki drugi Rom je iz Srbije, Bugarske, Mađarske. Svako ima neke svoje specifičnosti. Ali svi smo mi Romi jer nas uz jezik definira još niz drugih stvari. Oko jedinstvenog jezika još se vode polemike i u dogledno vrijeme će se vjerujem naći neko zajedničko, svima odgovarajuće rješenje.

Imate brojnu obitelj. Možete li nam reći nešto o životu vas i vaše obitelji u Vinkovcima?

Imam četiri sina i kćerku. Svi su završili srednju školu, ali nažalost nisam bio u mogućnosti pružiti im uvjete za visokoškolsko obrazovanje. Imam 28 unučadi. Nas četiri obitelji živimo zajedno u dvije kuće i ima nas 52 ukućana. Živimo i radimo, bavimo se trgovinom i smatram kako pošteno zarađujemo svoj kruh ovdje u Slavoniji. Mom najmlađem sinu sam napravio lijepu kuću i on kreće u svoj posao sa trgovinom. Mi ne tražimo ništa od države nego samo od svojih ruku. U proteklih gotovo 30 godina nisam nikada imao nikakvog poreznog duga, a svoje zaposlenike plaćam redovno sa svim obavezama koje me slijede kao i svakog drugog građanina Hrvatske. Osim moje djece kod mene su zaposlenici Hrvati dočekali i svoje mirovine i oni su svojim radom za svoje obitelji meni pomogli pošteno. Ja smatram kako sam korektan prema svakome i kažem istinu svakome, pa bio on župan, gradonačelnik, načelnik policije ili bilo koja druga osoba. Ako dobro radiš to treba pohvaliti, ako ne radiš dobro moraš biti spreman na kritiku. Drago mi je što me okolina u kojoj živim prihvatila, a katkada i nagradila i pohvalila za moj, rekao bih iskreni i pošteni ljudski rad. Na to sam i ponosan. Moja obitelj drži i do svoje muslimanske vjere koja nas uči kako trebamo poštovati sve ljude i cijeniti svaki život. Čovjek je duhovno biće i vjera ti daje snagu za život. Naša djeca i mi u kući razgovaramo na romskom jeziku, ali u komunikacijom sa okolinom, npr. djeca u školi i mi u našem poslu sa drugim ljudima govorimo hrvatski jezik. U Vinkovcima, koliko ja znam, nema primjera segregacije i vrijeđanja prema Romima. Romi se trude biti kulturni, uredni, komunikativni i ravnopravni građani i ne želimo da nas se tretira kao nešto posebno. Građani Vinkovaca su u ogromnoj većini jako dobri i dobronamjerni ljudi i nama je ovdje lijepo živjeti. Bitno jesi li čovjek, a ne što si po narodnosti. Još samo da dodam kako svojoj djeci napominjem kako ne smiju zaboraviti svoj romski jezik i trebaju ga očuvati. Vidite to odobravaju i moji susjedi koji nisu Romi, što vam potvrđuje kakva je to dobra okolina.

Kakav je socijalni status Roma u Vinkovcima? Dio Roma u pojedinim područjima imaju poteškoća sa osiguranjem zdravstvene zaštite i ostvarivanjem drugih prava. Kako je to kod vas?

U cjelini gledano u Vinkovcima se većina Roma bavi određenim zanimanjima, obrtima i slično, a sa zdravstvenom zaštitom nema problema, osim što mi, kao i pripadnici većinskog i drugih naroda za detaljnije zdravstvene pretrage i preglede moramo ići u Osijek, jer u Vinkovcima su zdravstveni kapaciteti vrlo skromni i trebalo bi ih poboljšati. U Vukovaru i tom kraju, rekao sam vam kako je situacija za Rome jako loša i gotovo da se po tom pitanju ništa ne mijenja na bolje. Ima slučajeva i da se prosi na ulicama iako se dobiva i socijalna pomoć. Ja utječem na Rome da ne prose na ulicama jer to je jako ružno i bolno za vidjeti. To stvara jednu krivu sliku o nama Romima. Još jedna važna stvar. Ja Romima govorim kako ne smiju krasti, drogirati se, opijati, noću lutati, baviti se kriminalom. To je sramota. Još se mora puno toga poduzeti kako bi se poboljšao život Roma u socijalnom smislu. Tu je vezano i obrazovanje, zapošljavanje, osiguravanje ljudima egzistencije za život, kako bi od svojih prihoda ljudi mogli uzdržavati svoje obitelji. Za djecu se važno pobrinuti se osigurati im sve što trebaju imati za školu. Kada je riječ o učenju romskog jezika treba im omogućiti odgovarajuće udžbenike za učenje svoga materinjeg jezika. Postoji Strategija za uključivanje Roma i nacionalni Akcijski plan. Sve je to dobro definirano, ali u praksi se treba to bolje provoditi nego do sada, posebno na lokalnoj razini. Tu je konkretno važan dogovor sa županom, gradonačelnikom, načelnicima općina. Najvažnije je ljudima omogućiti zapošljavanje. Niti jedan Rom, koliko mi je poznato, nije zaposlen u uredima državne uprave, a zakonski bi to trebalo biti. Dakle ima tu prostora i tema o kojima govorimo već godinama, a slabo se vide pomaci.

Kao predstavnik dijela Roma u Hrvatskoj putovali ste i u druge države. Koja su iskustva drugih zemalja po tom pitanju?

Situacija u cijeloj Hrvatskoj je teška zbog gospodarske krize, mnogi odlaze tražeći bolji život negdje drugdje.

Što se tiče zalaganja za romska prava na državnoj razini očekujemo najviše od našeg predstavnika saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i Savjeta za nacionalne manjine predvođenog Aleksandrom Tolnauerom. Kada gledate druge države, npr. Mađarsku, Srbiju, Makedoniju, i ondje postoje u državnom vrhu predstavnici romske manjine koji imaju zadatak boriti se za prava svojih ljudi iz romske zajednice i oni to uspješno čine.

Romi su dakle tu politički zastupljeni, ali kada gledamo po kvaliteti života, moj osobni dojam je kako je nešto bolji životni standard Roma u Mađarskoj, pa Makedoniji i Albaniji, ali i to je relativno. Vidite mi kontaktiramo sa romskim čelnicima i oni svi uvijek ističu ona dobra iskustva. Za Makedoniju znam kako ondje ima jako puno visokoobrazovanih Roma te kako su Romi čak sagradili i nekoliko džamija, što je doista za pohvalu. Najbolje bi smo znali kako žive Romi u pojedinim državama ako bi smo otišli vidjeti u selima i gradovima obične ljude i njihove obitelji. Možda bi došli baš do suprotnih zaključaka od onih kako sada pretpostavljamo.

Aktivizam za romska prava će sigurno biti nastavljen i u budućem vremenu. Vi ste već dugi niz godina u toj problematici i svoja znanja prenosite mlađima. Koja su vaša očekivanja od budućnosti?

Mi moramo vidjeti kako ponajprije pomoći Romima u Hrvatskoj pa onda gledati dalje. I mi bi trebali imati više visokoobrazovanih Roma jer znanje je moć i omogućava napredak. Po mom mišljenju najveći razlog što nemamo dovoljno profesora, doktora i drugih visokoobrazovnih kadrova su materijalni odnosno socijalni uvjeti. Romske obitelji bi željele dati fakultetsko obrazovanje djeci, ali otkud, kad su materijalno siromašni. Ja sam nedavno rekao kako bih volio da moju dužnost predstavnika Roma preuzme netko mlađi. Tu funkciju obnašam već 5 mandata. Neki budući romski zastupnici na lokalnim i državnoj razini trebaju znati kako smo se mi eto dugi niz godina borili za naša zakonom zagarantirana prava, te kako to treba nastaviti i u tom pogledu biti uporan i ne odustajati. Podržavam manifestacije kao što je obilježavanje Svjetskog dana Roma, zatim rad romskih kulturno-umjetničkih društava i slično jer je naša romska kultura bogata i vrlo lijepa i na nju trebamo biti ponosni. Mi imamo svoju narodnu nošnju, glazbu itd. Naši ljudi se moraju potruditi i ubuduće kako bi zaštitili i ostvarili svoja zakonom omogućena prava te očuvali svoju tradiciju i kulturu.

Ovom prilikom svim svojim sunarodnjacima upućujem najsrdačnije pozdrave i čestitke povodom predstojećeg Svjetskog dana Roma, uz želju u da budućnosti napredujemo i budemo uspješniji i da se međusobno poštujemo i uvažavamo.