Tužbu Oršuš i ostali protiv Hrvatske je podnesena u ime 15 maloljetnih učenika osnovnih škola u selima Macinec, Podturen i Orehovica u Međimurskoj županiji. Republika Hrvatska je tužena za povredu prava na obrazovanje, te za diskriminaciju zbog činjenice da su bili raspoređeni u isključivo romske razredne odjele. Oni su također prigovorili da je duljina postupka, posebno pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, prekoračila razumni rok. Vlada je ovu situaciju opravdavala nedovoljnim poznavanjem hrvatskog jezika romske djece.

Velika pozornost Suda je bila poklonjena ovom zahtjevu jer su podnosioci bila maloljetna djeca za koju je pravo na obrazovanje bilo od presudne važnosti. Sud je istakao da je prilikom ocjene predmeta bilo potrebno uzeti u obzir specifičan položaj romskog stanovništva koje predstavlja ranjivu skupinu u društvu, te stoga zahtjeva posebnu zaštitu.

U sudskom procesu Sud je nastojao utvrditi da li je postojala razlika u postupanju prema romskoj djeci koja ukazuje na diskriminaciju. Sud je naveo da je potrebno iznijeti ozbiljne razloge da bi se za određenu razliku u postupanju koja se temelji isključivo na etničkom podrijetlu, moglo držati da je u skladu s Konvencijom. Nakon što je Sud utvrdio da je postojala razlika u postupanju u praksi u pojedinim školama u Međimurskoj županiji, iako nije postojala opća politika razdvajanja romske djece u posebne razrede, Sud je u narednom koraku odlučivao o pitanju je li postojalo razumno opravdanje države za razliku u postupanju prema romskoj djeci.

Po tom pitanju, Sud je ocijenio da nije postojala jasna i konkretna pravna osnova za raspoređivanje romske djece, koja nisu dovoljno dobro poznavala hrvatski jezik u isključivo romske razrede. Sud je dodatno istakao kako se pri rješavanju tih teškoća nije na odgovarajući način pristupilo time što se učenike romskog podrijetla jednostavno raspodijelilo u isključivo romske razredne odjele. Po tom pitanju Vlada u postupku nije uspjela dokazati da se ta praksa primjenjivala i u odnosu na neke druge učenike koji nisu dovoljno dobro znali hrvatski jezik, u drugim dijelovima Hrvatske. Pored toga, i nastava u isključivo romskim razredima se održavala na hrvatskom jeziku, te Sud u presudi navodi da je država imala obvezu poduzeti odgovarajuće pozitivne mjere kojima bi romskim učenicima podnositeljima zahtjeva pomogla u stjecanju potrebnih jezičnih vještina.

Sud je ukazao i da Republika Hrvatska nije provela pozitivne mjere radi podizanja svijesti o važnosti obrazovanja među romskim stanovništvom, niti je donijela program rješavanja posebnih potreba romske djece koja nisu imala potrebna znanja hrvatskog jezika s točno utvrđenim rokovima za svaku fazu stjecanja potrebnih jezičnih vještina. Izostalo je i pojedinačno izvješće o napretku u učenju hrvatskog jezika u odnosu na bilo kojeg podnositelja zahtjeva.

Europski sud za ljudska prava je odluku donio s 9 glasova za i 8 glasova protiv. Suci koji su bili protiv ove presude su priložili izdvojeno mišljenje. Oni su se u izdvojenom mišljenju pozvali na interes djece koja govore hrvatski jezik i pravo manjine na očuvanje različitosti.

Ono što je prethodilo tužbi Europskom sudu za ljudska prava protiv Republike Hrvatske u ovom slučaju su bile tužba Općinskom sudu u Čakovcu, žalba Županijskom sud u Čakovcu, te tužba Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Ove tužbe odnosno žalbe su odbijene čime su se stekle pravne pretpostavke za tužbu protiv Republike Hrvatske Europskom sudu za ljudska prava.

Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Oršuš i ostali protiv Hrvatske donijela je poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj. Nakon određenog napretka posebno u području obrazovanja u prvih nekoliko godina nakon donošenja ove presude dolazi do kratkog perioda stagnacije, a nakon toga dolazi do pogoršanja stanja koje u najvećoj mjeri obilježava i sadašnju situaciju.

Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Oršuš i ostali protiv Republike Hrvatske ima povijesni karakter, a predmet je izučavanja na više europskih sveučilišta.