Neposredni povod za izbor 15. rujna kao Međunarodnog dana demokracije je bilo donošenje Opće deklaracija o demokraciji, koju je u Kairu, deset godina ranije, 1997. godine usvojila Interparlamentarna unija (IPU).

Obilježavanje Međunarodnog dana demokracije pruža priliku nevladinim i drugim organizacijama, kao i drugim dionicima demokratskog procesa ukazati na važnost demokracije i demokratskih procesa koje demokratsko društvo čine demokratskim društvom. Organiziraju se brojne tribine i drugi oblici javnih rasprava, predavanja, javne zagovaračke kampanje i druge aktivnosti usmjerene na promicanje demokratskih vrijednosti i demokracije kao modela.

Posebno je to značajno u područjima svijeta koja imaju velike demokratske deficite odnosno u kojima demokracija postoji samo nominalno ili se raznim nedemokratskim modelima vlasti neopravdano pridaje demokratski naziv najčešće kroz razne oblike ''narodnih demokracija'' ili kroz kršenje demokratskih procedura uključujući ograničavanje dužine i broja mandata šefova država raznim oblicima ''narodnih referenduma'' i slično.

Interparlamentarna unija (IPU) je svjetska organizacija parlamenata. Osnovana je 1889., a danas obuhvaća 150 nacionalnih parlamenata i osam pridruženih regionalnih skupština. Sjedište IPU nalazi se u Ženevi. IPU ima status stalnog promatrača pri Ujedinjenim narodima.

 

 

Tijekom godina IPU je potpomogao razvoju demokratskih načela i vladavine prava, razvoju međunarodnih standarda za organiziranje i provođenje slobodnih i poštenih izbora te neposredno pomogao razvoju parlamentarizma u više od 50 zemalja svijeta. IPU promiče demokraciju na svjetskoj razini širokom paletom programa, aktivnosti i savjetodavnih aktivnosti usmjerenih na jačanje institucije parlamenta.

Današnja demokracija zahtijeva, po IPU-u: dominantnu ulogu parlamenta u demokratskim političkim sustavima, slobodne i poštene izbore. Pretpostavka za to je poštovanje ljudskih prava uključujući jednakost spolova i poštovanje manjinskih prava odnosno odsutnost brojnih oblika diskriminacije, kao i aktivno civilno društvo, demokratski organizirane političke stranke i slobodne i istraživačke medije.

 

Demokracija kao model upravljanja nekom zajednicom nastala je, pored ostalog, u antici u Grčkoj i kroz vrijeme je taj model mijenjao svoje oblike i sadržaje. Riječ demokracija dolazi iz grčkog i kovanica je od riječi koje označavaju narod i vladanje pa riječ demokracija prevodimo kao ''vladavina naroda''. U tadašnjim gradovima-državama na području Grčke razvio se specifičan oblik neposredne demokracije kroz kolektivno i neposredno odlučivanje o najvažnijim pitanjima u kojima su odlučivali građani s pravom glasa. U to vrijeme to su bili muškarci i to samo oni koji nisu robovi ili stranci. U suvremenim je državama, zbog veličine teritorija i stanovništva i drugih razloga, demokracija neizbježno predstavnička.

Više je elemenata po kojima se procjenjuje demokratičnost nekog društva. To su: jednakost, sudjelovanje u zajednici, vladavina većine i prava manjina, vladavina zakona, poštivanje ljudskih prava, slobodni i pošteni izbori, politički pluralizam, trodioba vlasti, mehanizmi kontrole vlasti, sloboda medija i dr.

Izabrani predstavnici u suvremenim demokracijama nemaju obvezujući mandat, tj. nisu obvezni za svaku odluku, u čijem donošenju sudjeluju, tražiti mišljenje svoje izborne “baze” i glasovati onako, kako im oni odrede. Ako pak predstavnici imaju obvezujući mandat, obično se nazivaju delegatima.

Mnogi govoreći o demokraciji ističu kako je istinska demokracija neposredno uvjetovana postojanjem transparentnih i demokratskih procedura i njihovim poštovanjem od svih dionika demokratskog procesa u svim elementima procedure.

 

Republika Hrvatska je uvođenjem višestranačkog sustava i provođenjem općih izbora 1990. godine ušla u proces izgradnje demokracije i sustava vrijednosti koji je na demokraciji zasnovan. Proces je to koji traje već gotovo tri desetljeća i demokratski standardi su značajno podignuti u odnosu na one iz 1990-tih. U značajnoj mjeri je to zasluga i procesa ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju kroz koji su uvedene brojne promjene i do određene mjere ojačane institucije kako bi Republika Hrvatska zadovoljila osnovne kriterije za ulazak u Europsku uniju.

Brojne poteškoće su pratile i još uvijek prate taj proces. Od onih koje smo naslijedili iz jednostranačkog komunističkog sustava i onih koje su nastale povijesnim nasljeđem kroz koje se o najbitnijim pitanjima stanovništva područja koje danas čine Republiku Hrvatsku odlučivalo u Beču, Budimpešti, Veneciji ili nekom drugom mjestu.

Drugi dio problema proizlazi iz nedostatka demokratske svijesti stanovništva odnosno birača. Ogleda se to u niskim postotcima izlaznosti na izbore, ali i u nedovoljnoj svijesti u kojoj mjeri je za zdravu i funkcionalnu demokraciju potrebno imati izgrađene demokratske institucije i u kojoj je mjeri čuvati te institucije i dalje ih izgrađivati.

Doći na vlast i ostati na vlasti najvažniji je motiv političkog djelovanja većine sudionika političkog procesa i većina ih je spremna zbog jednog od ta dva cilja ne samo zanemariti razvoj institucija nego ih i aktivno urušavati. Posljedice takvog odnosa političkih elita je i iznimno nisko povjerenje koje građani, nakon tri desetljeća nominalne demokracije, imaju u političke institucije prvenstveno najviša tijela vlasti: predsjednicu, Vladu i Hrvatski Sabor kao i najviše instance sudske vlasti u Republici Hrvatskoj.

Posebno zabrinjava iznimno nizak stupanj povjerenja koje građani pokazuju na brojnim ispitivanjima javnog mišljenja kada je riječ o Hrvatskom Saboru koji ne samo da nije vremenom izgradio i povećao svoj ugled već ga je izgubio u tolikoj mjeri da velika većina građana ima izrazito negativan stav o Hrvatskom Saboru i o zastupnicima koji u njemu sjede.

Duboko nezadovoljni funkcioniranjem političkog sustava građani tonu u političku apatiju ili se okreću referendumu kao jedinom obliku direktne demokracije koji im, pod određenim strogim uvjetima, stoji na raspolaganju. Rezultira to raznim referendumskim inicijativama koje polariziraju društvo i zbog ograničenja referendumskog procesa svode izbora u mnogim vrlo složenim situacijama na DA ili NE.

Na žalost, taj široki deficit demokracije karakterizira i stanje unutar romske zajednice u Republici Hrvatskoj. Ne samo da nisu razvijene i izgrađene demokratske institucije unutar romske zajednice u Republici Hrvatskoj nego postojanje nekih od ključnih institucija nije ni omogućeno. Prvenstveno se to odnosi na predstavničko tijelo romske nacionalne manjine na nivou Republike Hrvatske.

Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina donesenim 2002. godine Republika Hrvatska je uspostavila sustav vijeća i predstavnika na razini općina, gradova i županija o čemu smo na portalu ROMI.HR detaljno pisali, ali istovremeno Ustavni zakon ne dopušta osnivanje i izbor romskog vijeća na razini Republike Hrvatske koje bi na općim izborima pripadnici romske nacionalne manjine direktno birali i koje bi bilo predstavničko tijelo Roma u Republici Hrvatskoj.

Romskoj zajednici kao temeljna demokratska institucija treba kolektivno predstavničko tijelo koje bi, po uzoru na parlamente, osiguravala zastupljenost različitih dijelova romske zajednice. Posebno je to značajno u slučaju romske zajednice u Republici Hrvatskoj koja je vrlo raznolikog sastava i koju čine skupine Roma koje pripadaju trima različitim vjerskim zajednicama, dvama različitim jezicima, i brojnim drugim elementima različitog identiteta koje i kada bi želio jedan predstavnik ne može predstavljati.

Zanimljivo je što i u Mađarskoj i u Srbiji i u nekim drugim zemljama postoji kolektivno manjinsko predstavničko tijelo na nacionalnoj razini. Posebno to čudi u svjetlu činjenice da je model koji je Republika Hrvatska uvela kroz Ustavni zakon svoj uzor našao upravo u mađarskom modelu, ali bez glave, tj. s vijećima na razini općine, grada ili županije ali ne i na razini Republike Hrvatske.

Na kraju četvrtog mandata vijeća i predstavnici romske nacionalne manjine su pokazala i još uvijek pokazuju vrlo velike demokratske deficite da budemo vrlo umjereni u ocjeni. Vijeća i predstavnici romske nacionalne manjine u najvećem broju slučajeva ne samo da ne izvršavaju svoje obveze i ostvaruju svoja prava već ni ne funkcioniraju na demokratski način. Transparentnost njihovog rada je iznimno loša. Birači nemaju informacije što ta vijeća rada, o čemu raspravljaju, koje aktivnosti poduzimaju.

Mnoga vijeća ne poštuju ni minimalne zakonske uvjete da se, kao predstavnička tijela, najmanje jednom u tri mjeseca sastanu. Zapisnici njihovih sjednica se često ni ne pišu niti verificiraju na sjednicama vijeća, a gotovo nikada ne objavljuju. Veliki broj članova vijeća kontinuirano ističe da ih se ne poziva na sjednice, da se sjednice održavaju bez kvoruma, da na sjednicama ne mogu ravnopravno raspravljati i odlučivati, da umjesto vijeća često predsjednici vijeća samostalno donose odluke koje dalje prezentiraju kao odluke vijeća itd.

Sastav izabranih vijeća također ne ispunjava demokratske standarde. Broj žena je iznimno mali i ni na koji način ne ispunjava čak i skromne kriterije koje je Hrvatski Sabor postavio kada je riječ o njegovom sastavu. I ništa se ne poboljšava u tom pogledu ni nakon četiri izborna ciklusa što jasno pokazuje da je potrebno nešto učiniti na zakonodavnoj razini kako bi se to promijenilo. Iznimno mali je i broj mladih Roma i Romkinja, a ni teritorijalna zastupljenosti kao ni zastupljenost različitih dijelova romske zajednice okupljenih kroz pojedine udruge nije osigurana sadašnjim izbornim modelom.

Kada tome pridodamo činjenicu da još uvijek većina samouprava nije prihvatila potrebu da osigura dostatne uvjete za rad vijeća i nije ih uključila u procese donošenja odluka na lokalnoj i regionalnoj razini možemo zaključiti kako ni na kraju četvrtog mandata sustav vijeća i predstavnika romske nacionalne manjine nije počeo uspješno funkcionirati u najvećem broju općina, gradova i županija u Republici Hrvatskoj.

Romska zajednica u Republici Hrvatskoj nije organizirana i ne djeluje na demokratskim principima koji bi omogućili zastupljenost brojnih različitih kategorija i grupacija pripadnika i pripadnica romske nacionalne manjine. Ne postoji predstavničko tijelo koje bi, kroz iznošenje stavova i mišljenja predstavnika različitih dijelova zajednice, imalo mogućnosti, ali i legitimitet, da kroz demokratske procedure izjašnjavanja donosi zajedničke stavove romske nacionalne manjine o ključnim pitanjima položaja i perspektive romske zajednice u Republici Hrvatskoj i taj demokratski deficit nije prihvatljiv i nije održiv u 21. stoljeću u zemlji koja je članica Europske unije.

Oni pak koji tvrde kako romskoj zajednici u Republici Hrvatskoj ne treba takvo kolektivno tijelo na razini države, ističući da samo zastupnik u Hrvatskom saboru treba predstavljati i zastupati Roma, treba ukazati na činjenicu da to nije predstavnički model na kojemu počiva Republika Hrvatska, jer da je tako ne bi postojao Hrvatski Sabor već bi predsjednik ili predsjednica Republike sama odlučivala o svemu.