Sam praznik Vasilica se obilježava 14. siječnja i označava praznik Nove godine po julijanskom kalendaru. Naime, gregorijanski kalendar koji je uveden kako bi se ispravile neke nepreciznosti starog julijanskog kalendara je vremenom prihvaćen od najvećeg broja država u svijetu, ali je dio pravoslavnih crkava zadržao korištenje julijanskog kalendara. Julijanski kalendar se trenutno razlikuje za 13 dana od gregodijanskog kalendara tako da dan Nove godine – 1. siječanj gledan iz perspektive gregorijanskog kalendara ''pada'' na 14. siječanj. Najčešće se taj praznik na ovom području naziva i pravoslavna ili srpska Nova godina. U Makedonji se taj praznik naziva Vasilica. U crkvenom kalendaru 14. siječnja (1. siječnja po julijanskom kalendaru) obilježava se dan posvećen kršćanskom svecu Svetom Vasiliju Velikom pa je ime za praznik Vasilica nastalo po njemu. U nekim područjima praznik Vasilica je poznat pod imenom Vasuljica ili Bangi Vasilica što na romskom znači Kriva Vasilica.

Taj praznik tradicionalno slavu pravoslavno stanovništvo koje živi u Srbiji, Rusiji, Armeniji, Ukrajini, Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj. U područjima gdje pravoslavno stanovništvo živi kao većinsko stanovništvo organiziraju se javne proslave na gradskim trgovima i drugim javnim prostorima uz pjesmu, ples i vatromet, a u područjima gdje pravoslavno stanovništvo živi kao manjinsko stanovništvo proslave dočeka Nove godine se najčešće organizira u krugu obitelji.

Romski narod, živeći na Balkanu preuzeo je mnoge tradicije i običaje naroda s kojima u dugom vremenskom razdoblju živi i povezao ih s svojim tradicijama i običajima od kojih su neki vrlo stari i Romi su ih donijeli sa sobom iz pradomovine Indije, a neki su nastali u interakciji s narodima Bliskog istoka i Balkana s kojima su Romi u pojedinim razdobljima svojih seoba živjeli. Dugim življenjem na Balkanu Romi su preuzeli tradiciju slavljenja početka Nove godine praznikom koji nazivaju Vasilicom i u njega su unijeli puno svojih specifičnosti, tradicija i običaja. Zanimljivo je da praznik Vasilicu obilježavaju ne samo Romi koji su pripadnici pravoslavne vjere, već i oni koji su po vjeri muslimani. Tradiciju obilježavanja Vasilice Romi su sa sobom ponijeli i u druge krajeve Europe i svijeta u kojima žive tako da se u sadašnje vrijeme Vasilica obilježava u romskim zajednicama u mnogim dijelovima svijeta. I ime Vasilije, Vasilijas i njegove izvedenice daju se i romskoj djeci. Često je vezano s datumom rođenja, odnosno u slučajevima kada se dijete rodi na sam dan Sv. Vasilija ili u dane u koje ga se obilježava.

SLAVLJENJE VASILICE

Vasilica se u romskim obiteljima slavi uz puno starih tradicija koje su zajedničke romskom narodu, ali i uz puno lokalnih tradicija i običaja koje su specifične za pojedino područje u kojem Romi žive. Te tradicije i običaji prenose se unutar romskih obitelji s koljena na koljeno, ali doživljavaju i preinake ili promjene kao rezultat promjena u načinu života ljudi, njihovom blagostanju i utjecaju koji na društvo imaju mediji.

U nekim krajevima je obilježavanje Vasilice vezano za tradiciju da se povodom tog praznika zakolje sva perad koju obitelj uzgaja, prvenstveno guske, purice i kokoši odnosno pijevac, u pojedinim krajevima naglasak nije na klanju peradi već se Vasilica obilježava ''uz kruh i svijeću''. Prvenstveno se to odnosi na romske obitelji koje ne uzgajaju perad odnosno one koje žive u gradovima u kojima se običaji klanja peradi ne mogu ni organizirati, a u pravilu nisu ni dopušteni po zakonima i propisima pojedinih gradova.

U područjima gdje Romi još uvijek žive na obiteljskim gospodarstvima i uzgajaju perad tradicija je još uvijek vrlo živa. Obitelji koje uzgajaju perad otprilike mjesec dana prije Vasilice počinju s procesom intenzivnog hranjenja (šopanja) peradi koju uzgajaju za Vasilicu. One obitelji koje nemaju svoju perad, a imaju uvjete za njen uzgoj, kupuju perad posebno namijenjenu za Vasilicu i nekoliko tjedana prije Vasilice je intenzivno hrane. Razlog za ovu intenzivnu ishranu peradi je želja da sva perad bude što deblja u vrijeme klanja jer debljina peradi simbolizira uspješnost Nove godine čiji početak se Vasilicom obilježava. Za intenzivno hranjenje se najčešće koristi kukuruz. Kada je riječ o vrstama peradi najveći broj obitelji intenzivno hrani i sprema za Vasilicu guske i purice, ali svaka vrsta peradi je prihvatljiva ovisno o imovnom stanju i ukusu u prehrani pojedine obitelji. Posebno se, sukladno tradiciji, vodi računa da uvijek broj peradi koji se zakolje u pojedinoj obitelji za Vasilicu bude neparan. U pojedinim krajevima obitelji se drže običaja da se kolje onoliko komada peradi koliko ima muških članova obitelji. Posebno mjesto u tradiciji klanja peradi za Vasilicu ima i pijevac čije klanje za Vasilicu označava sreću i radost obitelji u godini koja počinje.

Tradicija je da se klanje peradi obavlja u noći s 12. na 13. siječanj. Domaćin i domaćica ustaju poslije ponoći i prije početka klanja peradi tradicionalno se okrepljuju kavom i rakijom. Kako se Vasilica obilježava u siječnju kada su dani, a posebno noći, hladne priprema se kuhana rakija koja pomaže pri zadržavanju tjelesne temperature pri obavljanju klanja peradi tokom noći. Vrijeme ustajanja odnosno početka klanja peradi ovisi u pojedinoj obitelji o količini peradi koji je potrebno poklati i očistiti prije svitanja zore.

Vezano za sam obred klanja peradi za Vasilicu tradicija nalaže da se samo klanje peradi obavlja na komadu ''badnjaka'' odnosno hrastovog drveta koje se u obiteljske kuće donosi i u njima drži od dana uoči Božića – Badnjeg dana. Kako se Vasilica slavi sedam dana nakon Božića (po julijanskom kalendaru) dio tradicija i običaja njenog slavljenja je vezan za pojedine božićne običaje.

Nakon što se sva perad koju obitelj ima zakolje prije zore, perad se unosi u kuću kako bi se detaljno očistila i uklonilo perje. Perje je u prošlosti bilo vrlo važno za izradu jastuka, popluna i sl. i čuvalo bi se da bi se iskoristilo za te potrebe nakon Vasilice. Nakon čišćenja meso peradi bi se pripremalo na različite načine, što je uključivalo pripremu cijelih purica ili gusaka u pećnici, ali i pripremu raznih specijaliteta od mesa peradi. Kao glavno jelo pripremala se najčešće sarma, pečena purica, guska, patka ili pijevac ispečen u jednom komadu u pećnici, a servirale bi se i razne juhe i čorbe pripremljene od mesa peradi, najčešće purice. Uz glavno jelo pripremale su se razne salate uključujući kisele i pečene paprike te kupus i druge salate. Svečani objed za Vasilicu obavezno je uključivao i razne slastice. Tradicionalno su se pripremale sirnice i razne druge pite, a od kolača najčešće se pripremala baklava sa orasima ili čokoladna torta, najčešće u ovisnosti od želja djece i prema materijalnim mogućnostima obitelji-

Kada bi svanuo sam dan Vasilice domaćica je pripremala poseban oblik pogače – slavski kolač. Kada bi se slavski kolač umijesio u njega bi domaćica stavila jedan komad kovanog novca. Prije pečenja se površina slavskog kolača ukrašavala raznim ukrasima. Od komadića tijesta izrađuju se razne figurice koje se postave na površinu kolača. Svaka figurica ima svoje značenje, a najčešće bi simbolizirale ljubav, mir, sreću, i blagostanje. 

Kada bi se slavski kolač ispekao domaćica je prije doručka lomila slavski kolač odnosno pogaču i svim članovima obitelji davala po jedan komad. Ona član obitelji koji bi u svom komadu pogače pronašao kovanicu bio bi posebno zadovoljan jer je taj novčić simbolizirao očekivanje da će taj član obitelji u godini koja dolazi biti naročito uspješan i sretan i da će zaraditi dosta novca.

Nakon slavskog kolača odnosno pogače domaćica je uz pomoć ostalih ženskih članova obitelji priprema brojne delicije od peradi za svečanu večeru – Povečernicu koja je središnji događaj obiteljske proslave Vasilice. Na tu večeru se ne zovu gosti, već se slavi u krugu obitelji. Svečana večera je spremna uz pjesmu i radost svih ukućana.

U nekim krajevima te večeri se pali pet bijelih svjećica u posudi sa brašnom koja drži svijeće, a svaka svijeća ima svoju simboliku. Prva svijeća se pali Bogu, druga Vasilici, treća večeri, četvrta zdravlju i peta za posao. Pjevaju se obredne pjesme na romskom jeziku u kojima članovi obitelji zazivaju da ptica roda pošalje zdravlja i sreću obitelji. Avaj, avaj čiriklije te de sastipe, te na phagav ti pak. Na hrvatskom jeziku ovaj stih možemo prevesti: ,,Dođi, dođi rodo, pošalji sreću ili ću ti slomiti krilo." Ova i slične pjesme u prošlosti su bile obavezni dio obilježavanja Vasilice i pjevali su ih stariji članovi obitelji. Sada sve manje obitelji zna i provodi te stare običaje.

Na drugi dan Vasilice - 15. siječnja ujutro obitelj očekuje dolazak prve osobe izvan obitelji koja ulazi u kuću na praznik. Ta osoba se tradicionalno zove položajnik. Položajnik ulazi u kuću noseći ''badnjak'' – malu grančicu hrasta. Tradicija je da svake godine položajnik treba biti druga osoba. U većini slučajeva obitelji ranije dogovaraju tko će biti pozvan da bude položajnik, a ako to ne dogovore položajnik je ona osoba koji taj dan prva uđe u kuću. Najveće zadovoljstvo obiteljima je ako položajnik bude dijete. Njemu se daruje novac ili slatkiši. Posluže ga se biranom hranom, pićem i slasticama i time mu se, sukladno tradiciji, iskazuju zahvalnost što je obitelji donio sreću kao prva osoba koja je u Novoj godini ušla u obiteljsku kuću. Kada položajnik uđe u kuću s hrastovom grančicom koju nosi dodiruje sve ukućane po glavi i blagosilja kuću govoreći: Akava berš nek ovel berićetno! što na romskom znači: ''Neka ova godina bude sretna''.

Na treći dan Vasilice - 16. siječnja odlazi se u goste drugim obiteljima i rođaci i bliski prijatelji posjećuju jedni druge. Kuće su pune gostiju i atmosfera je vrlo vesela. Okupljeni rođaci, prijatelji i susjedi čestitaju jedni drugima Vasilicu i provode vrijeme uz bogatu trpezu i uz pjesmu, ples i dobru zabavu. Glazba je jako bitna jer Romi obožavaju ples i pjevanje, pa ih dodatno veseli i raduje tokom druženja i slavlja prilika da ugoste rodbinu i prijatelje ili da budu gosti i da se pri tom dobro zabave pjevajući i plešući. Domaćini se trude da na sto bolji način pokazu dobrodošlicu svojim gostima, pa se raduju, pjevaju i tako iskazuju zahvalnost svojim gostima na dolasku. Druženje i zabava ovog dana često potraje duboko u noć.

Nakon tri dana proslave Vasilice, četvrti dan 17. siječnja je ''ispraćaj Vasilice''. Na taj dan domaćica ponovo mijesi pogaču - slavski kolač i u nju ovaj put ne stavlja novčić. Tradicionalno se na ovaj dan za objed servira hladetina. Hladetina se za Vasilicu tradicionalno priprema od purećih nogica koje se skuhaju, začine i ostave hladiti u posudicama. Uz pogaču i hladetinu se serviraju i druge delicije pripremljene za Vasilicu te se i ispraćaj Vasilice provodi uz hranu i piće i druženje članova obitelji i njihovih prijatelja.