Vijesti ROMI.HR

/
Print - 87. GODIŠNJICA ROĐENJA CEIJE STOJKE

ŽIVOT KOJI SU OBILJEŽILI PORAJMOS I UMJETNOST

23. 5. 2020.
87. GODIŠNJICA ROĐENJA CEIJE STOJKE

Ceija Stojka bila je romska spisateljica i slikarica, javno je govorila o povijesti, podrijetlu i položaju Roma, kao i stalnoj marginaliziranosti romskog naroda, kako prije tako i poslije uspona nacizma. Često je govorila o svom iskustvu zatočenice koncentracionih logora. Željela je podijeliti sa svijetom što je značilo biti Rom u Austriji u vrijeme nacizma, željela je podijeliti sa svijetom svu tragediju koja je zadesila Rome. Napisala je dva romana o stradavanju Roma u holokaustu, odnosno porajmosu, a logori i smrt također su česti motivi na njenim slikama.

Autorica: Milica Kuzmanović

Ceija Stojka rođena je prije 87 godina, 23. svibnja 1933. godine, u Kraubathu na rijeci Muri, u Austriji. Ceija je bila peto od ukupno šestoro djece u romskoj obitelji rimokatoličke vjeroispovijesti. Stojke su bili trgovci konjima, iz obitelji Lovara, a u Austriju su došli u dva vala migracija. Iz Mađarske i Slovačke su se preselili u drugoj polovini 19. stoljeća, a dio obitelji je došao iz Mađarske tokom revolucionarne 1956. godine. Prije rata živjeli su nomadskim načinom života. Zime su provodili u Beču, a ljeti su pokretali svoje karavane i kretali na put kroz čitavu zemlju.

U trenucima uspona nacizma, Ceijin otac Karl odveden je najprije u logor Dachau, zatim u centar za eutanaziju u dvorcu Hartheim, gdje je 1941. godine, u skladu nacističkog programa T4, ubijen. Ceija Stojka tada je imala svega devet godina. Odlukom od 29. siječnja 1943. godine, naređeno je deportiranje svih romskih obitelji u "Zigeunerlager" ("Ciganski logor"), dio nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, koji je bio namijenjen isključivo za Rome. Ceija, njezina majka, braća i sestre uhićeni su 3. ožujka i odvedeni u koncentracijski logor u Rossauer Lände u Beču.

Krajem ožujka 1943. godine deportirani su u Auschwitz-Birkenau, gdje je iste godine od tifusa umro njezin najmlađi brat Ossi, u sedmoj godini života. U narednim godinama, Stojka i njena majka Maria, premještene su prvo u koncentracijski logor Ravensbrück, a zatim u Bergen-Belsen, gdje su dočekale i kraj rata. U holokaustu, odnosno porajmosu, je ubijena gotovo cijela njihova proširena obitelj od približno dvjesto članova. Nakon oslobođenja logora od strane saveznika, Stojka se s preživjelim članovima obitelji preselila u Beč, gdje je ostala živjeti sve do svoje smrti 28. siječnja 2013. godine, u 79. godini života.

Većinu svog života Ceija Stojke se izdržavala prodajući sagove. Godine 1988., objavljen je njen prvi roman pod nazivom ‘Živimo na osami’, jedno od prvih svjedočanstava o stradanju Roma u holokaustu, odnosno porajmosu. Ovaj roman privukao je veliku pažnju javnosti kako zbog svog sadržaja, tako i zbog činjenice da je autor romana žena. Ceija je nastavila pisati o ovoj temi i u romanima ‘Putnici u ovom svijetu’ objavljenom 1992. godine, i ‘Sanjam li da živim’, objavljenom 2005. godine.

Urednica njenih knjiga, austrijska novinarka Karin Berger je o Ceji Stojke snimila i dva dokumentarna filma. Prvi film pod nazivom ‘Ceija Stojka’ (1999), prati život Ceije kao protagonistice filma, ali istovremeno pruža i širu sliku o položaju Roma i Sinta u Austriji.  Drugi film, ‘Ispod dasaka svjetlo zelene trave’ predstavlja ispovijest Ceije Stojke o vremenu provedenom u koncentracijskom logoru. Stojke se pojavljuje i kao jedan od sugovornika u dokumentarnom filmu ‘Ne zaboravite nas’ koji otvara temu o milijunima nežidovskih žrtava holokausta s okupiranih područja – Roma, Poljaka, Rusa, Bjelorusa, Srba, Slovenaca, Čeha i brojinih drugih okupiranih naroda kao i homoseksualaca, hendikepiranih, jehovinih svjedoka i drugih. Stojkina braća, Karl i Mongo, također su objavili autobiografije o iskustvima svoje obitelji tokom progona od strane nacista.

Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, Stojke se posvetila slikanju, koristeći improvizirane tehnike i sav pribor koji joj je bio dostupan, slikajući ponekad čak i prstima i čačkalicama. Na Stojkinim likovnim radovima može se prepoznati utjecaj njemačkog impresionizma i naivne, odnosno narodne umjetnosti. Njene slike prikazuje kako prirodu i sretno djetinjstvo u krugu obitelji, tako i život u zatočeništvu i užasno iskustvo u nacističkim logorima.

‘Bilo nas je sram’ je naziv izložbe održane 2014. godine. Djela Ceje Stojke predstavljena su kroz dva ciklusa. Prvi ciklus pod nazivom ‘Čak se i smrt plaši Auschwitza’ čine crno-bijeli crteži i nekoliko uljanih slika koje predstavljaju vizualizaciju njezinog sjećanja na tragično iskustvo logora i holokausta. Drugi ‘Svijetli ciklus’ obiluje bojama. Na slikama iz ovog ciklusa prikazani su pejzaži i krajolici, priroda, obitelji, karavani i plesovi.

Ceja Stojke je imala troje djece. Njezin sin Hojda, ovako opisuje umjetnost svoje majke i njenu inspiriranost za umjetničko stvaranje. “Moja majka radila je protiv zaborava. Željela je da mladi znaju što se dogodilo, da im kaže da se to više nikada ne bi smjelo ponoviti, da im kaže odakle dolaze.” “Pisanjem, slikanjem i crtanjem, uspjela se suočiti s vlastitim životom. Oslobađala se pričanjem priče – bilo je kao da je konačno dobila snagu da govori o tome.”

 

 

Galerija slika:

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Povratak na sve vijesti