Vijesti ROMI.HR

/
Print - DJETINJSTVO BEZ DRŽAVLJANSTVA

SVAKIH 10 MINUTA RODI SE DJETE BEZ DRŽAVLJANSTVA

6. 10. 2020.
DJETINJSTVO BEZ DRŽAVLJANSTVA

Osobe koje nemaju državljanstvo, odnosno apatridi, suočavaju se s velikim problemima širom u svIjeta. Ljudima bez državljanstvo uskraćena su je osnovna ljudska prava koja ponekad uzimamo zdravo za gotovo, kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita ili glasačko pravo. Postavlja se pitanje zašto se toliko puno ljudi nalazi u ovoj situacije i zašto su djeca najčešće najugroženija kategorija.

Autor: Stefano Cherubini
Prijevod: Milica Kuzmanović

Prema članku 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o statusu osoba bez državljanstva iz 1954. godine, pojam „osoba bez državljanstva“ označava osobu koju nijedna država, prema svom pravnom sustavu, ne smatra državljaninom. Tokom posljednjih nekoliko desetljeća broj osoba bez državljanstva u porastu je zbog različitih uzroka. Trenutna situacija je vrlo zabrinjavajuća. Prema izvještaju Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, 2018. godine je u cijelom svijetu bilo zabilježeno 2.820.348 osoba koje nemaju državljanstvo.

Glavni uzroci apatridije su oprečnost pravnih normi, zakoni koji sadrže spolno diskriminirajuće odredbe a koje se odnose na državljanstvo, područja koja nemaju status države, diskriminacija, sukcesija država i administrativne prepreke.

Oprečnost zakona i spolna diskriminacija su povezani. To se događa u državama u kojima se državljanstvo stječe prema ‘Jus sanguinis’, odnosno prema "pravu krvi" tj. načelu krvne veze. Prema načelu krvne veze, državljanstvo se stječe podrijetlom, i obično je državljanstvo roditelja osnov za stjecanje državljanstva njihovih potomaka. Djeca čiji su roditelji izbjeglice ili migranti mogu naslijediti status apatrida koji imaju njihovi roditelji, odnosno također biti bez državljanstva. Kada djeca ne mogu dobiti državljanstvo svojih majki zbog diskriminatornih zakona država čije su one državljanke, a djeca ne dobiju ni očevo državljanstvo, nakon rođenja postaju apatridi.

Problem koje se odnosi na ljude bez državljanstva koji žive na područjima koja nemaju status države temelji se na činjenici kako samo države mogu imati državljane, a ljudi koji žive na područjima bez statusa države nemaju državljanstva zbog toga što te teritorije nisu priznate kao suverene države.

Što se tiče uzroka diskriminiranja osoba koje nemaju državljanstvo, to se događa kada države svoje zakone o državljanstvu temelje na kriteriju većinskog naroda, isključujući manjine. Primjer bi mogao biti zakon o državljanstvu Republike Unije Mjanmar iz 1982. godine koji pripadnicima naroda Rohingya ne priznaje status jedne od 135 priznatih etničkih skupina Mjanmara.

Na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza, kao i bivše Jugoslavije, često je postavljano pitanje sukcesije. Kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, jedna od nacionalnih manjina koja je najviše pogođena apatridijom je romska nacionalna manjina. Mnogi Romi bili su izravno pogođeni nasilnim sukobima koji su pratili raspad zemlje, prisiljeni na prognanstvo ili napuštanje zemlje kao izbjeglice. Zakoni o državljanstvu postjugoslavenskih država temeljili su se na ranije uspostavljenom republičkom državljanstvu. Međutim, Romima koji su se tokom sukoba morali preseliti iz jedne republike u drugu, bilo je teško dokazati svoje prethodno državljanstvo.

Administrativne prepreke danas predstavlja jedan od najvećih problema s kojim se Romi suočavaju. Ovakvi problemi su uobičajeni kada su radi o pojedincima koji pripadaju skupini čija je nacionalnost dovedena u pitanje. U Hrvatskoj se od podnositelja zahtjeva za hrvatsko državljanstvo zahtijevalo dokazati kako znaju pisati i čitati latinično pismo. Kako su Romi bili diskriminirani u obrazovnom sustavu Hrvatske, većina Roma nije mogla postići dobre rezultate u pisanju latiničnim pismom i hrvatskom jeziku.

Zbog ovih uzroka, nije teško zamisliti kako su apatridijom najviše bila pogođena romska dijeca. Prema UNHCR-u, svakih 10 minuta rađa se jedna beba bez državljanstva. Nemogućnost dobivanja državljanstva može imati ozbiljne negativne posljedice po djete. Time se krši pravo djeteta na državljanstvo koje je zaštićeno međunarodnim zakonima o ljudskim pravima. Pravo na državljanstvo, naročito kada su djeca u pitanju, zaštićeno je i mnogim međunarodnim konvencijama. Prema članku 7. Konvencije o pravima djeteta “odmah nakon rođenja dijete mora biti upisano u matične knjige te mu se mora jamčiti pravo na ime i pravo na državljanstvo (…)“ jer je pravo na državljanstvo osnovno ljudsko pravo neophodno za ostvarivanje svih ostalih prava.

Također, međunarodni ugovori za cilj imaju i suzbijanje spomenute nacionalne i spolne diskriminacije. Članak 5. Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije zabranjuje rasnu ili nacionalnu diskriminaciju u zakonodavstvima onih država koje su usvojile Konvenciju. Članak 9. Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena propisuje jednaka prava u pogledu državljanstva za muškarce i žene.

Konvencija UN-a o smanjenju broja apatrida iz 1961. godine i Europska konvencija o državljanstvu iz 1997. godine su dvije važne konvencije koje nastoje spriječiti širenje broja slučajeva osoba bez državljanstva. Hrvatska je potpisala obje Konvencije, ali Europska konvencija o državljanstvu još uvijek nije ratificirana u Hrvatskoj.

Obje konvencije obavezuju države na davanje državljanstva djeci rođenoj na svom teritoriju, ako ne mogu steći neko drugo državljanstvo. Konvencijom UN-a o smanjenju broja apatrida propisano je stjecanje državljanstva u odnosu na podrijetlo, odnosno državljanstvo roditelja. Primjerice, dijete rođeno u inozemstvu neće biti apatrid, već stječe državljanstvo roditelja. Problem apatridije bi se trebalo izravno rješavati poticanjem na potpisivanje, ratifikaciju i stvarnu primjenu ovih međunarodnih ugovora.

Kada je Hrvatska bila kandidat za ulazak u Europsku uniju, dodijelila je državljanstvo Romima koji do tada nisu bili državljani, ali su živjeli na teritoriji Republike Hrvatske. Međutim, tokom posljednjih nekoliko godina više državljanstava je osporeno. Ovaj čin predstavlja kršenje članaka 8. i 9. Konvencije UN-a o smanjenju broja apatrida iz 1961. godine.

Ako želimo značajno smanjiti broj djece bez državljanstva u svijetu, kako buduće generacije više ne bi imale ove probleme, države bi trebale biti poticane na prihvaćanje načela Ius Soli, odnosno teritorijalnog načela. Prema ovom načelu, dijete stječe državljanstvo države na čijem teritoriju je rođeno. Ako pogledamo ranije spomenute statistike, SAD ima najmanje stanovnika bez državljanstva, a jedan od glavnih razloga je prevladavanje načela Ius Soli u zakonodavstvima američkih saveznih država. Ako za cilj postavimo značajno smanjenje i potencijalno iskorijenjivanje apatridije, to bi trebao biti prvi korak.

 

 

Statelessness is a major issue in the world, as it does not allow person to have access to basic rights which we tend to take for granted, such as education, healthcare or voting. We will try to understand why are there so many people suffering this situation, and why children tend to be one of the most affected in a pattern that repeats itself.

According to article 1 of the 1954 UN Convention relating to the Status of Stateless Persons: “the term “stateless person” means a person who is not considered as a national by any State under the operation of its law.” This phenomenon has been increasingly growing during the past few decades due to different causes. The current situation is quite alarming, as according to the UN High Commissioner for Refugees’ Worldwide Population Overview report, as of 2018 there were at least 2,820,348 stateless people.

The main causes of statelessness are Conflict of law, sex-based nationality legislation, Non-state territories, Discrimination, State succession, and Administrative obstacles.

The conflict of law and sex discrimination have quite related causes. This is a situation that takes place in countries that grant nationality upon Jus sanguinis ("right of blood"), which is a regime where nationality is acquired through descent, usually from a parent who is a national. Children born to refugee or migrant parents may inherit their parents’ statelessness. In addition, when women are unable to pass on their nationality to their children because of discriminatory laws in their countries of origin, and those children do not acquire nationality from their father, they are born stateless.

The issue of stateless people due to non-state territories is based on the fact that only states can have nationals, and people of non-state territories are stateless due to those countries not recognizing the sovereignty claimed by their state.

Regarding the discrimination cause of statelessness, it occurs when a country bases its nationality legislation in ethnic reasons, excluding minorities. An example of this would be the Myanmar 1982 Citizenship Law, which does not recognize Rohingyas as one of the 135 legally recognized ethnic groups of Myanmar.

The state succession issue is quite common in the territories of the Ex-Soviet Union or Ex-Yugoslavia. Regarding the case of Ex-Yugoslavia, one of the most affected minorities due to statelessness is the Roma people, among others. Many Roma were directly affected by the violent conflicts that accompanied the breakup of the country, forcing them into internal displacement or to leave the country as refugees. The laws regarding citizenship of post-Yugoslavia states were based on the continuation of previous republican citizenship. But for Roma people who had to move from one republic to another during the conflict, it was difficult to prove their previous citizenship.

The administrative obstacles are one of the biggest that Roma people still have to face today. These kinds of problems are usual when individuals are from a group whose nationality is questioned. In Croatia, the citizenship act demanded applicants to prove they could write in and read the Latin alphabet. Most of the Roma, having experienced a discriminatory educational system of segregated schooling in Croatia, could not prove their proficiency in Latin script or Croatian language.

As we can probably imagine, due to these causes, one of the main vulnerable groups regarding the risk of statelessness are children. According to the UNHCR a baby is born stateless every 10 minutes. And for a child, the inability to secure any citizenship can have severe negative consequences and constitutes a violation of his or her right to a nationality as protected by international human rights law. The right to a nationality is protected by many international conventions, especially in the case of children. The article 7 of the Convention on the Rights of the Child has the main goal of avoiding stateless children, as the right to nationality is a basic Human Right necessary to exercise all others.

The ethnic and gender discrimination causes mentioned above are also being targeted by international treaties. The article 5 of the Convention on the Elimination of All Forms of Racial Discrimination prohibits racial or ethnic discrimination in nationality rights; while article 9 of the Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination Against Women prescribes equal nationality rights for men and women.

Two other important conventions that strictly want to prevent the reproduction of statelessness are the 1961 UN Convention on the Reduction of Statelessness and the 1997 European Convention on Nationality. Both have been signed by Croatia; however, the European Convention on Nationality has not yet been ratified.

Both conventions establish an obligation for states to confer citizenship to the children born on their territory who cannot acquire any other nationality. At the same time the 1961 UN Convention prescribes the conferral of nationality by descent, from a citizen parent to a child born abroad where that child would otherwise be stateless. This issue should be attacked directly by promoting the signing, ratification and actual application of these international treaties.

Although when Croatia was a candidate to join the European Union it granted nationality to the Stateless Roma people who were residing in its territory, during the past few years number of citizenships was questioned or nullified which constitutes a violation of Articles 8 and 9 of UN Convention on the Reduction of Statelessness from 1961.

If we want to significantly reduce the number of stateless children worldwide, in order for future generations not to have these problems anymore, states should be encouraged to adopt the Ius Solis regime of nationality. That way, anybody, just for the fact of being born somewhere, would have a nationality. If we look at the statistics mentioned before, the Americas are the region with the least stateless people, and one of the main reasons for that is the predominance of Ius Solis regimes among American states legislation. If we set as a goal to significantly reduce and potentially eradicate statelessness, this should be the first step to take.

 

Galerija slika:

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Povratak na sve vijesti