Vijesti ROMI.HR

Tribinu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta otvorila je voditeljica Šoa akademije Sanja Zoričić Tabaković. Govoreći o osnivaju Šoa akademije,  koja za polazišnu osnovu ima učenje o holokaustu, Zoričić Tabaković je naglasila: "Šoa akademija je namijenjena profesorima, studentima i đacima , a svrha joj je da spoznamo kako se moglo dogoditi da se u civiliziranoj Europi, kakva je u ono vrijeme bila, ovakav jedan gotovo svjetski projekt ostvari a to je bilo industrijsko uništenje jednog naroda. Od tog događaja se židovski narod nije nikada oporavio." Istaknula je važnost uvođenja ''učenja o holokaustu u škole kao neobaveznog predmeta, ali da se o njemu obavezno uči i to sustavno i stalno a ne samo prigodničarski'', te je dodala: "Cilj je učenja o holokaustu da napravimo uvid u onaj najbolji dio čovječanstva, uvid u one ljude koji su smogli hrabrosti suprotstaviti se tom zlu, koji su riskirajući svoje živote i gubeći ih, bez obzira na žrtvu koju su podnijeli zaista se borili. Ideja nam je bila da mlade ljude naučimo kako se suprotstaviti zlu, kako smoći snage za to i kako ne biti indiferentan na tuđe patnje i zato smo danas ovdje."

Nakon uvodne riječi voditeljice Šoa akademije prisutnima su se obratili članovi organizacije ,,Pokret živih". Dolazeći iz Njemačke, zemlje gdje su nacizam i istrebljenje bili dovedeni do krajnjih razmjera, oni su govorili o svojim suočavanjima s prošlošću svoje zemlje, s vlastitom prošlošću, s prošlošću svojih predaka.

Predstavnik organizacije ,,Pokret živih" Stefan Klinsch, Njemac hrvatskog podrijetla je zahvalio Sanji Tabaković na pozivu, predstavio organizaciju iz koje dolazi i izjavio: ‘‘Kao dijete Njemice i Hrvata, stojim ovdje u dvostrukoj ulozi. Htio bih vam ispričati svoju priču. Moj otac, koji je rođen 1936. godine ovdje u Hrvatskoj, došao je u Njemačku 1964. godine. Dvije godine kasnije upoznao je moju majku i kao rezultat toga danas stojim pred vama. U razdoblju od 1972. do 1985. boravio sam ovdje u Zagrebu dvaput godišnje. Ali nikada nisam čuo ništa o povijesti Hrvatske. Nisam znao ništa. Još se sjećam, kad sam bio dijete, ili čak tinejdžer, čuo sam kako moj otac govori loše stvari o Židovima i Sintima i Romima. Proklinjanje i psovanje Roma, Židova i Sinta, događalo se gotovo svaki dan. Nisam razumio zašto. I u meni je došlo pitanje: "Kako je moguće da je moj otac antisemit, iako nije Nijemac?" Odgovor na to pitanje dobio sam još 2005. godine, kada sam proveo istraživanje s našim svećenikom prije putovanja u Hrvatsku koje sam planirao. Što se ovdje dogodilo? I bio sam šokiran kad sam dobio odgovore. Odgovore o Jasenovcu i ustašama. A onda sam sačekao još 10 godina dok nisam bio spreman pokrenuti vlastiti proces. Sjedio sam s prijateljem koji je također hrvatskog podrijetla. Rekao sam mu da moramo nešto poduzeti. Tako smo u 2016. osnovali mali tim, posjetili Jasenovac i mnoga druga mjesta. Stajao sam na masovnoj grobnici u kojoj je pokopano više od 200 djece, iako brojevi u tom kontekstu gube smisao. Samo saznanje što se tamo događalo mi je slomilo srce. U ljeto 2017. nastala je ideja o uvođenju ,,Pokreta živih" u Hrvatsku. Nekoliko tjedana nakon što sam se vratio u Njemačku, netko mi je ispričao priču o žrtvi holokausta koja živi u Baltimoreu. Rečeno mi je o knjizi ove preživjele, koja je bila zatočena u Jasenovcu. 44 mjeseca u Jasenovcu! Zaustavio sam dah dok sam čitao ovu knjigu. Bilo je gotovo nevjerojatno. Pokušao sam uspostaviti kontakt s njom, kako bih se poklonio i rekao da mi je žao. Trebalo je neko vrijeme dok me nije pozvala da dođem, ali naposljetku je to učinila. Tako sam otputovao u Ameriku na 6 dana. Dobio sam mogućnost moliti za oprost. Uspio sam joj reći koliko mi je žao zbog onoga što joj se dogodilo. Rekla mi je da mi oprašta, jer ja nisam počinio te zločine, nego netko drugi. Rekla mi je da je to možda moj djed, ali to nisam bio ja.

Svaki put kad s žrtvama razgovaram o tome, to je odgovor koji dobivam. Ali je li to istina? Jesmo li oslobođeni svake krivnje? Ako je tako, zašto ovo radimo danas? Zašto smo ovdje? Kao potomci naših predaka nasljednici smo njihove ostavštine. To uključuje materijalno nasljedstvo kao i duhovno nasljeđe. Nasljedstvo koje smo dobili od njih može se sastojati od ogromnog materijalnog bogatstva, ali može sadržavati i ogromne dugove. Nije li to isti slučaj za naslijeđe odnosno duhovnu baštinu? Ne može li to nasljeđe biti u obliku ogromnog nematerijalnog nasljeđa? Veliko bogatstvo ili veliki dug u tom smislu. Dakle, ako je moj djed, ili otac, ili tko god da je bio, kriv, nisam li obvezan barem suočiti se s tom krivnjom? A kad shvatim da postoji ta krivnja u mojoj obitelji, nisam li dužan učiniti sve što je moguće da se iskupim za nju? I zato stojim ovdje, kao Nijemac i kao Hrvat, moleći za oprost za zločine koje su činili njemački vojnici, koji su napali i osvojili Balkan. I zato se klanjam ponizno, suočavajući se s tom divovskom krivnjom. ”

Predstavnica organizacije ,,Pokret živih" Claudia Koetzer se prisutnima obratila riječima: ,,Dragi preživjeli holokausta, danas ste naši počasni gosti. Hvala Sanji Tabaković i Šoa akademiji što su nas danas ovdje pozvali. Velika mi je čast stajati ovdje, osobito pred vama, dragi moji koji ste preživjeli holokaust, i to kao Njemica koja govori njemački jezik. Jezik na kom su izdate užasne naredbe. Hvala svima vama što ste danas došli. Sigurna sam da vam danas nije bilo lako doći ovdje. Moje ime je Claudia Koetzer i ja sam, zajedno sa svojim suprugom, predstavnica organizacije ,,Pokret živih". Kao Nijemci, sve što možemo učiniti je pokloniti se i ponizno stajati ovdje pred vama zbog neopisive tuge i boli koju je nanijela nacistička Njemačka vama i vašim potomcima.

Istina, novinari i mediji intenzivno rade na prikazivanju nacističke povijesti Njemačke. Svakog dana možemo gledati dokumentarce i filmove o tom vremenu, ali ipak prvi dojam je varljiv. Čak 20% njemačkog stanovništva još uvijek ima antisemitske predrasude. Desničarski teror cvjeta, uz snažnu jednostranu, a često i drsku, osudu izraelske države. To je uzlazni trend. Mi, kao tim, dolazimo iz bivšeg nacističkog grada Tübingena. To je sveučilišni grad u južnoj Njemačkoj. Samo tijekom 120 godina svoje 1400 godina duge povijesti, Židovi su bili dobrodošli u Tübingen. Od utemeljenja našeg poznatog sveučilišta, Židovi su bili protjerivani 400 godina, sve dok nije postalo prvo njemačko sveučilište koje je, 1933. godine, potpuno ''oslobođeno'' od Židova. To su učinile obrazovane osobe koje su dolazile iz zemlje pjesnika i mislilaca. Oni su odgovorni za smrt najmanje 700.000 Židova i uništenje mnogih naroda.

Do 80-ih godina naš se grad teško suočavao sa svojom povijesti. Nakon rata to se dogodilo i unutar naših njemačkih obitelji. U gotovo svakoj njemačkoj obitelji slavili su se vojnici, pripadnici SS i SA, kao i pristalice Hitlera i njegova rasna ideologija. Oni su bili ponosni na naizgled superiornu njemačku rasu. Svi u Njemačkoj su znali što se događa, svi! Podržali su napad na susjedne zemlje. Holokaust i mnogi marševi smrti dogodili su se upravo pred očima njemačkog stanovništva. Njihovi susjedi i prijatelji Židovi bili su poniženi, progonjeni, raseljeni i ubijeni pred njihovim očima. Svaki ubijeni Židov je također opljačkani Židov, jer im je oduzeta imovina.

Ali ljudi su šutjeli o krivnji. Potiskivali su stvari i opravdavali se. Prošlost je jednostavno gurnuta u stranu. Krivnja je nestala iza guste magle. Šutnja ubija. Tada, kao i danas. Što se krije iza šutnje u našim obiteljima? To smo htjeli znati vrlo precizno. I tako smo mi, djeca i unuci ove generacije, otkrili povijest njihove krivnje. Naši preci bili su umiješani u masovna ubojstva, poniženja, eksproprijacije i silovanja. Oni su bili odgovorni za protjerivanje Židova iz sela i gradova, kao i za njihovo sustavno uništavanje.

Naši očevi i djedovi bili su časnici SS-a i zato su bili umiješani u zločine u mnogim zemljama. Otkrili smo da naša šutnja o suvremenom antisemitizmu, mržnji prema Židovima i antiizraelizmu može imati istu dimenziju i posljedice kao što je to bila šutnja naših roditelja i djedova. Znali smo da ne možemo poništiti svoju povijest. Ali ne želimo više šutjeti. Možemo doprinijeti, tako da se povijest nikada ne ponovi. Uz zahtjev za oprostom, želimo pronaći riječi koje naši preci nikada nisu pronašli. I dokle god postoji ta bol unutar onih koji su preživjeli holokaust i unutar njihovih potomaka, dokle god oni pate od prošlosti, odgovornost Njemačke nije gotova.

Iz ovog stremljenja nastao je ,,Pokret živih". Djeca i unuci otišli su putevima bivših marševa smrti, u čast preživjelih holokausta i njihovih potomaka. Marševi smrti bili su posljednje tužno poglavlje naše njemačke povijesti. ,,Pokret živih" je započeo sa radom 2007. godine na istim južno-njemačkim stazama koje su vodile do koncentracijskog logora Dachau. Tada smo hodali zajedno s 300 sudionika. Među njima, Židovi, ne-Židovi, oni koji su preživjeli holokaust, ali i potomci generacije počinitelja. Sjećam se, stajali smo tamo, zajedno sa slikama ubijenih članova židovskih obitelji. Kao Nijemci. Židovi su pjevali Kaddish.

Rose Brice je bila s nama. Ne znam znate li je. Ona je preživjela holokaust, ali na žalost više nije živa. Preživjela je koncentracijski logor Dachau i iz njega oslobođena s 14 godina. Od tada se više nikada nije vratila u logor. Jedno tužno poglavlje u njezinoj povijesti bilo je da nikada više nije mogla plakati. Nije mogla plakati ni nakon smrti svog djeteta. Nije mogla plakati nakon smrti svoga muža. Otišli smo s njom prvi put otkako je logor oslobođen. A kad nas je vidjela kako smo stajali tamo, osim tih slika žrtava, kao Nijemci, u poniznosti i slomljenog srca, Rose je počela vrištati i plakati, gotovo se potpuno srušivši. Nakon tog događaja, bila je tako sretna i pitali smo je “što ti se dogodilo Rose?”, a ona je rekla: “U tom trenutku, moje se srce razbilo na 6 milijuna dijelova. Ali onda je došla ruka koja ih je sve skupila zajedno.”

To je ono što ,,Pokret živih" čini. Naslov na naslovnici Jerusalim Post-a glasio je: "Njemački nacistički grad, moli za oprost." I odjednom vidimo pozitivnu promjenu u našem gradu. Sveučilište je detaljno i bez uljepšavanja obrađivalo svoju nacističku povijest. Na istoj tržnici koja je služila za nacističke povorke formirana je Davidova zvijezda, formirali su je ljudi svojim tijelima povodom proslave Hanuke. Imamo mali muzej u središtu grada koji je posljednjih godina posjetilo preko 3000 turista iz Izraela sve to potječe potomke nacističkih počinitelja da prekinu šutnju. Tamo vidimo, iznova i iznova, plač Židova i plač Nijemaca.

Do danas, ,,Pokret živih" se proširio na više od 20 zemalja. Putem medija smo doprli do milijuna ljudi. ,,Pokret živih" ima tri cilja. Prvi je sjećanje i odavanje počasti žrtvama holokausta. ,,Pokret živih" je tu da pomiri. Tu je da upozori. Upozori na moderni antisemitizam našeg vremena. I ljudi su sretni stojeći prijateljski s narodom Izraela.

Željela bih završiti svoj govor s osobnom pričom. Moja baka dolazi iz samog Tübingena. Kao tinejdžerka pitala sam je: “Što se događalo u Tübingenu? Što je s mojim djedom? Mojim djedom koji se nikada nije vratio iz rata, i o komu se nije znalo više od činjenice da je negdje nestao u Rusiji? ”Rekla mi je da se u Tübingenu u ratu nije ništa događalo. Bila je to moja baka! Voljela sam je i vjerovala sam joj. Sve dok jednog dana nisam vidjela slike nacističkih parada. Slike tih parada koje su se odvijale na tom istom mjestu, moja baka živi samo nekoliko metara od njih. I znala sam da mi baka nije rekla istinu. I počela sam istraživati. Kao rezultat istraživanja, saznala sam da je moj djed sudjelovao u ofenzivi u Ukrajini. Bio je na nekoliko mjesta u Rusiji i Ukrajini. Posjetila sam ta mjesta. Nekada su to bila mjesta procvata židovskog života. I znala sam da je moj djed uništio ovaj život. Otrgnuo je ovo židovsko blago iz tih zemalja. Otišla sam tamo pokloniti se i reći: "Jako mi je žao." Sve što mi je preostalo učiniti sada je klanjati se pred vama i još više ustati protiv antisemitizma."

Nakon obraćanja članova organizacije ,,Pokret živih" i izvedbe kompozicije posvećene židovskim žrtvama holokausta prikazan je izraelski film ,,Zaboravljeni" koji govori o holokaustu u bivšoj Jugoslaviji i to je prvi takav film koji je obuhvatio ovo područje.

Skupu su prisustvovali novoimenovani veleposlanik Izraela u Republici Hrvatskoj Ilan Mor, voditelj Odjela za gospodarstvo i stalni zamjenik veleposlanika Njemačke u Republici Hrvatskoj Seibel, predsjednik Savjeta za nacionalne manjina Vlade RH Aleksandar Tolnauer, predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus, ravnatelj JUSP Jasenovac Ivo Pejaković i glavni rabin Židovske općine Zagreb Luciano Prelević. Gosti skupa su bili preživjeli iz holokausta i članovi njemačke organizacije "March of Life", a skupu su prisustvovali brojni pripadnici židovske nacionalne manjine i predstavnici civilnog društva.

Nakon skupa je predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus izjavio: "Kada netko tako govori otvoreno i razmišlja o onome što su njegovi preci radili onda zaista možemo doći do rezultata."

Žalosti što nitko od govornika, govoreći o žrtvama holokausta odnosno genocida, posebno onima ubijenima u Jasenovcu i drugim brojnim stratištima u NDH nije spomenuo Porajmos odnosno genocid počinjen nad Romima kao ni genocid počinjen nad Srbima, a svaki od stradalničkih naroda - Židovi, Romi i Srbi zaslužuje pijetet i sjećanje, posebno na mjestima i u danima posvećenima zločinima genocida u Drugom svjetskom ratu.