Šaban Bajramović rođen je 16. travnja 1936. godine u Nišu  u Srbiji. Kako je sam rekao, djetinjstva se ne sjeća dobro, pamti samo rat i kako se teško živjelo. Njegova majka Zuefa povremeno je radila u Tvornici duhana Niš i brinula se o djeci, a otac Mahmut radio je kao čistač cipela i jedva je prehranjivao devetočlanu obitelj. Šaban se ponekad zajedno sa sestrom bavio proricanjem sudbine odnosno gatanjem po okolnim selima, ali kada je njegova tetka uhićena zbog gatanja, prestali su se time baviti.

Nevjerojatan talent za muziku Šaban je naslijedio od majčinog oca, svog djeda Senča Lolova, čuvenog gajdaša Radio Sofije. U kući nitko osim Šabana nije pjevao. „Niko nije ni usta otvarao. Pa tko bi pjevao u toj bijedi?“.  Šabanova starija braća, koja su kao vojnici kraljevske vojske rat proveli u njemačkom zarobljeništvu, u logorima u Hanoveru i Esenu, nakon završetka Drugog svjetskog rata su se vratili u Niš i počeli raditi. Iako su i njegove sestre u to vreme radile u Tvornici duhana, hrane u obitelji Bajramović i dalje nije bilo dovoljno. Još jedna nevolja zadesila je obitelj kada je Šaban kao dječak dobio dječju paralizu. Tada je bolest prekinula njegovo tek započeto školovanje koje je i tako kasnilo zbog rata. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u krevetu, uspio je ozdraviti i vratio se u školu. No, nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole napustio je školu. „Otac nikako nije uspijevao izdržavati nas sve, pa sam se morao nekako snalaziti. Nosio sam ugljen, vukao drva i tako sve do vojske“, opisivao je svoj tadašnji život Šaban.

Iz  jugoslavenske vojske je dezertirao zbog ljubavi prema jednoj djevojci. Uhićen je i osuđen na tri godine zatvora. Kaznu zatvora je izdržavao u zloglasnom jugoslavenskom zatvoru Goli otok. Na sudu je izjavio kako ga ''ne mogu osuditi koliko on može podnijeti'', te mu je kazna povećana s tri na pet i po godina. Šaban je kasnije rekao kako je njegova reakcija bila izazvana uvredama koje mu je tužitelj uputio.

„Bio sam mlad, trčao sam za ženom. Htio sam je samo vidjeti, pa se vratiti. Uhvatili su me, otjerali na sud. Nisam imao advokata, otkud to sirotinji? Po dužnosti su mi dodijelili nekog kapetana za branitelja, a on ni riječ nije rekao u moju korist. Tužitelj me je napao, rekao kako sam nemoralan, kako takvi ljudi ne trebaju živjeti, kako sam izdao zemlju“.

Tokom izdržavanja zatvorske kazne, osnovao je svoj orkestar s kojim je svirao bluz, džez, meksičke i španjolske pjesme. O vremenu provedenom u zatvoru je kasnije često govorio: „Napravio sam grešku koju sam platio više nego što je trebalo, ali, s druge strane, možda je tako Bog odredio. Na Golom otoku sam završio 'fakultet'. Pročitao sam nebrojeno mnogo knjiga, naučio svirati i pisati muziku. Tamo sam propjevao.“

Tokom jednog nastupu u kavani, 1964. godine, zapazio ga je slovenski producent Jure Robežnik koji ga je odveo u Sloveniju kako bi snimio ploču za Produkciju gramofonskih ploča RTV Ljubljana. Prema mišljenjima mnogih, najbolje izvođenje čuvene pjesma „Đelem, đelem“ nalazi se upravo na toj ploči. Pjesmu je komponirao sam Šaban prema tekstu koji je napisao Žarko Jovanović tokom Drugog svjetskog rata. Iste godine, na Svjetskom kongresu Roma, pjesma „Đelem, đelem“ prihvaćena je kao himna Roma.

Ubrzo nakon toga, Šaban Bajramović postao je prava zvijezda i najpoznatiji pjevač romskih pjesama u Jugoslaviji. Sredinom sedamdesetih godina osnovao je grupu 'Crna mamba' s kojom je gotovo dva desetljeća nastupao širom svijeta. U Indiji je nastupao dva puta, za Nehrua i za Indiru Gandi, gdje je proglašen 'Kraljem romske muzike'. Često je gostovao u Italiji, u Latinskoj Americi dočekivali su ga kao 'svoga', a u Sjedinjenim Američkim Državama gostovao je šest puta, a ponekad je održavao i po tri koncerta dnevno. Objavio je te surađivao na oko 20 albuma i 50 singlova, a napisao je više od 650 pjesama i kompozicija. Glumio je i u nekoliko igranih filmova gdje se uglavnom pojavljivao u ulogama muzičara.

„Pjevao sam uvijek samo istinu: kako se razvode naši 'Cigani', kako boluju, umiru od raznih boljki, kako je nekog ostavila žena ili kako se kockao, pa je propao. Nisam morao ništa da izmišljam, samo sam pisao o onome što sam svakodnevno viđao. Prođem ulicom, gledam oko sebe i napišem kompoziciju. Sve je bilo tako jednostavno rečeno, da su to svi voljeli“, ovako je Šaban objasnio popularnost svojih pjesama.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Šaban se polako počeo povlačiti s muzičke scene zbog zdravstvenih problema. Ipak početkom ovog stoljeća se vratio muzici i počeo ponovo snimati, surađujući s grupom Mostar Sevdah Reunion.

Šaban Bajramović je do kraja svog života bio u braku s Milicom Simić, kasnije Bajramović, s kojom je imao četiri kćerke.

Kako nikada nije pretjerano cijenio novac, nemilice ga je trošio na provod i alkohol, a otkrio je i 'čari' kocke.

Šaban Bajramović preminuo je 8. lipnja 2008. godine, u sedamdeset drugoj godini života od posljedica infarkta. Sahranjen je na Niškom Novom groblju. Na dan otvaranja 27. po redu Nišvila na keju u Nišu, međunarodnog džez festivalu na kojem je Šaban gostovao više puta, 12. kolovoza 2010. godine otkriven mu je spomenik. Na Zagreb Festu 2007. godine prikazan je dokumentarni film 'Šaban', srpskog redatelja Miloša Stojanovića. Film je ponovo prikazan 2013. godine u Zagrebu na Starigrad Paklenica Film Festivalu.