Kao uvod u 12. izdanje Festivala tolerancije, od 25. siječnja do 8. veljače 2018. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt održana je izložba Rekvijem za Auschwitz koja je predstavila hrvatskoj publici malo poznatu austrijsku umjetnicu Ceiju Stojku (1933. – 2013.). Na izložbi ostvarenoj u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom Zagreb predstavljeno je 20 Stojkinih crteža, uglavnom načinjenih u crno-bijeloj tehnici tušem i flomasterom na papiru i kartonu, te 17 akrilnih slika u boji, a radovi su posuđeni iz berlinske galerije Kai Dikhas. Održavanje izložbe vremenski se poklopilo i s petom godišnjicom Stojkine smrti 28. siječnja.

Ceija Stojka rođena je u malom mjestu Kraubathu na rijeci Muri u Štajerskoj u godini Hitlerova dolaska na vlast. Bila je peto od šestero djece u obitelji rimokatoličkih Roma Lovara, putujućih trgovaca konjima. S usponom nacizma obitelj je prvo izgubila oca Karla koji je odveden i ubijen u centru za eutanaziju u dvorcu Hartheim kad je Stojki bilo tek devet godina. Stojka, njezina majka Maria, braća i sestre deportirani su 1943. u Auschwitz, gdje je iste godine umro njezin najmlađi brat Ossi; svoj logorski broj Z 6399 nosila je tetoviran na ruci do kraja života. U godinama koje slijede Stojka s majkom biva premještena prvo u logor Ravensbrück, a zatim u Bergen-Belsen gdje su dočekale i kraj rata. U holokaustu je izginula gotovo cijela njihova proširena obitelj od ukupno dvjestotinjak članova. Nakon savezničkog oslobođenja logora, Stojka se s preživjelim srodnicima preselila u Beč, gdje je ostala živjeti sve do svoje smrti u 79. godini života.

Većinu života uzdržavala se prodajući sagove, da bi 1988. godine objavila svoju prvu knjigu Živimo na osami (Wir leben im Verborgenen), jedno od prvih svjedočanstava o stradavanju Roma u holokaustu (za koji se nešto kasnije uvriježio pojam porajmos). Njezini su memoari nakon više desetljeća šutnje o toj teškoj temi izazvali veliku senzaciju u javnosti, ali i negodovanje u tradicionalnoj lovarskoj zajednici, gdje se odavanje romskih tajni vanjskom svijetu smatralo tabuom, pogotovo od strane jedne žene. Nadahnuta putovanjem u Japan, Stojka se krajem 80-ih godina 20. stoljeća, već kao 56-godišnjakinja, posvetila slikanju, koristeći improvizirane tehnike i sav mogući pribor koji bi joj dospio u ruke. Njeni likovni radovi pod  utjecajem su njemačkog ekspresionizma, narodne i naivne umjetnosti, a dominantne su im teme s jedne strane idilično Stojkino djetinjstvo u okruženju obitelji i prirode, a s druge traumatično iskustvo preživljavanja u nacističkim logorima. Stojka je objavila još dvije autobiografske knjige, Putnici na ovom svijetu (Reisende auf dieser Welt, 1992) i Sanjam li da živim? (Träume ich, dass ich lebe? Befreit aus Bergen-Belsen, 2005). Dvojica njezine starije braće, Karl i Mongo Stojka, također su objavili knjige o svojim iskustvima kao žrtve porajmosa. Njihova su dokumentirana iskustva pružila dragocjen materijal povjesničarima koji procjenjuju da je više od 80% Roma koji su živjeli na području Austrije ubijeno u razdoblju nacizma.

Urednica triju Stojkinih autobiografija bila je nagrađivana austrijska novinarka Karin Berger koja je o njoj snimila i dva dokumentarna filma. Prvi, naslovljen jednostavno Ceija Stojka (1999.), kroz prikaz protagonističina života pruža i širu sliku života Roma i Sinta u Austriji, gdje su i prije uspona nacizma bili izloženi sustavnoj marginalizaciji koja je ostala prisutna sve do današnih dana. Drugi film Karin Berger, Ispod dasaka svijetlozelena trava (Unter den Brettern hellgrünes Gras, 2005), oslanja se na ispovijesti Stojke o vremenu provedenom u koncentracijskim logorima. Riječ je o kraćem i mnogo intimnijem radu usredotočenom na glas preživjele koji evocira i bogatu romsku tradiciju usmenog pripovijedanja. 2013. godine Stojka se pojavila kao jedan od sugovornika u američkom dokumentarnom filmu Ne zaboravite nas (Forget Us Not) u režiji Heather E. Connell koji je progovorio o pet milijuna nežidovskih žrtava holokausta – Roma, homoseksualaca, hendikepiranih, Jehovinih svjedoka, Poljaka, Rusa, Srba, Bjelorusa, Ukrajinaca i mnogih drugih. Stojka je za života objavila i zbirku pjesama te glazbeni album, njezini likovni radovi izlagani su diljem Europe i svijeta, a za svoj umjetnički i aktivistički rad ovjenčana je brojnim priznanjima. 2014. godine posmrtno je dobila trg sa svojim imenom u Beču.

Radovi predstavljeni na izložbi Rekvijem za Auschwitz tek su malen dio Stojkina bogatog opusa, ali predstavljaju reprezentativan presjek njezina upečatljivog stila i autorskih preokupacija. Katalog galerije Kai Dikhas navodi da je njezin opus definiran dvama ciklusima, što potvrđuje i izbor radova na izložbi. Iako nastali u njezinim poznim godinama, crteži su joj vrlo slični dječjima i unatoč tmurnoj temi odaju slobodu izričaja, sklonost eksperimentiranju i neopterećenost zanatskim konvencijama. Crteži koji redom dočaravaju logorske strahote pretrpani su rudimentarnim, gotovo apstraktnim ljudskim licima i tijelima između kojih posvuda proviruju kukasti križevi, naslovi su ispisani neuredno i jedva čitljivo u uglovima, a povremeno se neočekivano pojave i riječi koje u stripovskom stilu lebde iznad likova i dočaravaju govor. Unatoč varljivo jednostavnom infantilnom crtežu, atmosfera i emocije tjeskobe i straha vrlo su razaznatljivi. Slike načinjene tehnikama akrila i gvaša na kartonu, naprotiv, prepune su jarkih boja i uglavnom prikazuju prirodu, a na većini izloženih slika nema ljudi, izuzev slike kola s upregnutim konjima kojima upravlja muškarac, vjerojatno neki od članova Stojkine porodice. Prizori umirućeg drveća, ali i zrelih plodova i procvalog bilja ukazuju na kružnost prirodnih procesa i odišu svojevrsnim optimizmom, a selekcija radova kao da dodatno naglašava kontrast između dviju glavnih tema Stojkinih djela – dok na crtežima sve vrvi od očajnih ljudi koji trpe zlo koje im nanose drugi ljudi, na slikama je samo lijepa, ali i na patnje ravnodušna priroda u kojoj se sve odvija ustaljenim tijekom.

Ceija Stojka iznimna je osobnost u kojoj se ogledaju silne turbulencije 20. stoljeća, višestruka pripadnica manjine – žena, Romkinja – koja je unatoč nevjerojatnim poteškoćama preživjela, izdigla se iz pepela i postala glasnogovornica predugo ušutkivanih žrtava. Njezini iskreni istupi omogućili su javnu raspravu o genocidu nad romskim narodom i suočavanje s prošlošću, ali i pomakli granice u samoj romskoj zajednici, otvorili je svijetu, omogućili dijalog i doprinijeli umanjenju obostranih strahova i predrasuda. Stoga je prezentacija njezina rada u MUO-u hvalevrijedan i prikladan uvod u festival posvećen promicanju snošljivosti i suživota različitih pojedinaca u civiliziranom društvu.