Print
11. 1. 2018.
 ČOVJEK STVARALAČKE GENIJALNOSTI I IZNIMNE NOVINARSKE HRABROSTI
ČOVJEK STVARALAČKE GENIJALNOSTI I IZNIMNE NOVINARSKE HRABROSTI

U Splitu je nakon teške bolesti u 54. godini života preminuo Predrag Lucić,  jedan od osnivača kultnog "Feral Tribuna", po mnogima, najneovisnijeg i najkritičnijeg medija u Hrvatskoj 1990-tih godina, medija koji je predvodio u borbi za ljudska i manjinska prava.

Autor: Pero Jurišin

Tamo negdje sredinom 80-tih godina, sada već, prošlog stoljeća, na javnoj sceni Jugoslavije pojavili su se na različitim krajevima te zemlje, koje (više) nema, mladi ljudi koji su kroz različite vidove izričaja, u različitim medijima progovorili o društvenoj zbilji. Njihov govor, bilo da je bila riječ o tekstu, fotomontaži, tv igrokazu, pjesmi (kako riječima tako i notama) na nov, čudesno svjež način, protkan snažnom satirom, razgolićivao je ne samo svakodnevnicu nego i razotkrivao njen kontekst, gotovo kremanski upozoravajući na vjerojatnu perspektivu koju su oni vidjeli bolje nego drugi. Upozoravajući na glupost koja nas zavodi dovodeći nas do ruba provalije, kada će biti dovoljan tračak ludila da sve ode u krv i pepeo.

Generacijski bliski Rambo Amadeus, Nadrealisti i Feral Tribune ludistički su progovarali, pjevali, prikazivali, pisali. Izrugivali se uvriježenoj gluposti, okoštalosti sustava, razotkrivajući u njemu već izniklo sjeme kukolja, kojeg „odgovorne strukture“ nisu shvaćale dovoljno ozbiljnim i opasnim, a sami bivajući sterilni u kreaciji, a time i bez hrabrosti da bi mu se ozbiljnije mogli suprotstaviti, a kamo li ga zaustaviti. Njih su prepoznavali uglavnom mlađi, ali premladi da bi utjecali na promjenu kursa ka sunovratu.

Njih su prepoznali svi zabrinuti koji u sebi nisu pronašli dovoljno snage za hrabrost. Za hrabrost javnog istupa, za hrabrost suprotstavljanja. Lakše je bilo upaliti televizor, upaliti kazetofon, pročitati novine. A tamo su bili neki ljudi koje danas smatramo hrabrima. I nitko tko je proživio 90-te u paklu balkanske vjetrometine od Triglava do Đevđelije ne može reći da ga nije bilo strah. Ni oni, ni Rambo, ni Elvis, ni Sejo, ni Zenit, ni Viktor, ni Boris, ni Predrag, ni……A ipak su bili i ostali heroji. I to ne zato što ih nije bilo strah, nego zato što hrabar čovjek nije onaj koji se ne osjeća uplašeno, nego onaj koji nadvlada taj strah. Jer, bivajući suočen sa onim što se događalo nisu mogli ne suprotstaviti se, ne misleći pritom da je to hrabrost. Hrabrost je pružiti otpor strahu, vladati njime, a ne nedostatak straha, jer se samo budala ne boji.

Te olovne godine bile su vrijeme kada je glava službeno, sa saborske govornice, procjenjivana na jednu marku. U tim i takvim uvjetima u Splitu je hrabrost otjelovljena u novini čiji je logo imao istaknut srednji prst. Kao znak slobode. Kao znak slobode izbora odcjepljenjem od dotadašnje matice u čijem je okrilju izlazila i bila sve više izvrgavana „stezi“. Govoreći o tom iskoraku u slobodu Predrag Lucić je kazao kako je to bio „dobar osjećaj slobodno raditi ono što želiš i ono što ujedno smatraš nekakvom svojom ljudskom dužnošću, kreirati ne samo tekst, nego i kontekst.“ Upravo u tom kontekstu, govoreći o novinarstvu feralovskog utemeljenja kazao je kako se „u to se ide protiv struje, baš zato što je jaka i moćna i što ti šanse da skreneš maticu nisu velike. U to ideš jer ne možeš prešutjeti. Pa neka ovi što prešućuju barem znaju da njihovo prešućivanje neće ostati prešućeno.“

Taj pristup nije mijenjao čime god se bavio. Nisu ga mijenjali ni on ni njegovi sudruzi. Viktor je jednom, odgovarajući na pitanje po čemu se Feral razlikuje od drugih, kritički nastrojenih medija, kazao kako je Feral pisao o onome što će biti sutra, a ostali o onome što je bilo jučer. Ta nit genija iskazana je i u Lucićevom «Azizu» (ovogodišnjem dramskom laureatu Splitskog ljeta) – djelu koje je više od deset godina čekalo na izvedbu iako je proročanski predskazalo našu današnjicu punu ksenofobije i otpora prema drugima i drugačijima. A upravo takvu sadašnjicu živimo sa svim bojaznima koje nam se serviraju pa i to nešto govori o njegovoj vidovitoj genijalnosti. Sa strahovima koje nam naturaju, želeći da nam suzbiju hrabrost da progovorimo. A hrabrost je, kako reče Churchill, ono što je potrebno da ustaneš i govoriš.

Pjesmama Bljeska i Oluje, zajedno sa Borisom Dežulovićem je širio bojišnicu. Nije se bojao kako će otvaranjem više frontova oslabiti svoje „bokove“. Još davno je jedan mudar čovjek kazao da je „hrabar čovjek većina“. I ne samo da nije napuštao bojište, nego je čvrsto držao linije fronta. „Hrabar je onaj čovjek koji ne pobjegne, nego ostane na svom mjestu i bori se protiv neprijatelja“ rekao je još Sokrat. Promicao je slobodu gdje god je stigao i nesvjesno slijedeći misao da je hrabrost zarazna te da kada hrabar čovjek ustane kičme drugih ljudi često postaju čvršće. Jer, kako je ustvrdio i Tolkien hrabrost se često nađe na mjestima gdje se ne očekuje. Otuda je i razumljivo da se bol zbog Predragovog odlaska razlila ne samo izvan granica rodnog mu Splita, nego i preko rijeka i gora, ne pitajući za granice, kojima ni sam nije robovao. Reakcije na vijest o njegovoj smrti koje dopiru ne samo s prostora „bivše“ države, nego i sa svih strana svijeta, gdje se ta „bivša“ država preselila, ne govore samo o svijesti o odlasku jednog kroničara i kritičara vremena, s duboko usađenom crtom čovjekoljublja. Ne govore samo o poštivanju hrabrosti Predraga Lucića, čovjeka neprestano slobode gladnog, slobode žednog. Ne govore samo o poštivanju njegove lucidnosti kojom je dosegnuo genijalnost. Govore o svemu tome, ali i o njegovoj postojanosti u svemu tome, u kojoj je na sebi svojstven, jedinstven, plah i tankoćutan, način izražavao i čojstvo i junaštvo stekavši tako priznanje časti kao najveće ljudske kvalitete.