Print
22. 11. 2019.
19-125 a KIBERNETIČKI KRIMINAL IZAZOV DRUŠTVU
KIBERNETIČKI KRIMINAL IZAZOV DRUŠTVU

Nakon četiri godine rada europskih i međunarodnih stručnjaka, odnosno 23. studenog 2001. godine u Budimpešti, Odbor ministara Vijeća Europe usvojio je Konvenciju o kibernetičkom kriminalu. Ova Konvencija je prvi pravno obavezujući međunarodni sporazum koji se bavi zločinima počinjenim putem interneta i drugih kompjutorskih mreža. Do sada su je ratificirale 64 države, obavezujući se da će svoje nacionalne zakone uskladiti s pravilima Konvencije, poboljšati istraživačke tehnike i povećati suradnju među državama.

Autor: Bojidar Kolov

Sporazum iz Budimpešte ima za cilj borbu protiv kršenja autorskih prava, kompjuterskih prijevara, dječje pornografije i kršenja mrežne sigurnosti. Osim toga, Konvencijom je uspostavljena i međunarodna suradnja u borbi protiv kibernetičkog terorizma.

Iako je Konvencije o kibernetičkom kriminalu usvojene na prijedlog Vijeća Europe, ipak je nije potpisalo svih 47 država članica. Konvenciji se najviše protivila Rusija tvrdeći da bi usvajanjem Konvencije bio narušen suverenitet Ruske Federacije. Ruski ministar vanjskih poslova je u svom obraćanju na 72. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda u rujnu 2017. godine izjavio da je Moskva izradila alternativnu opću konvenciju o suzbijanju kibernetičkog kriminala. Međutim, od tada nije bilo značajnog razvoja događaja oko ovog ruskog prijedloga.

Ključni dodatni element Konvencije o kibernetičkom kriminalu jest Protokol o kojem je pregovarano krajem 2001. godine i početkom 2002. godine. Dodatni Protokol Konvencije o kibernetičkom kriminalu odnosi se na kriminalizaciju djela rasističke i ksenofobne prirode počinjenih putem informatičkih sustava. Protokol je stupio na snagu 2006. godine i od tada su ga ratificirale 32 države, što je polovina od ukupnog broja država koje su ratificirale Konvenciju.

Potreba za takvim Protokolom motivirana je velikim „rizikom pogrešne upotrebe ii zloupotrebe informatičkih sustava za širenje rasističke i ksenofobne propagande“. Ovaj rizik i uvjerenje Vijeća Europe da „djela rasističke i ksenofobne prirode predstavljaju kršenje ljudskih prava i prijetnju vladavini zakona i stabilnosti demokracije“ bili su ključni elementi na kojima je utemeljena Konvencija.

Još jedan cilj je „osigurati ravnotežu između slobode izražavanja i učinkovite borbe protiv djela rasističke i ksenofobne prirode“. U Konvenciji je „rasistički i ksenofobni materijal“ definiran kao „bilo koji pisani materijal, slika ili drugi prikaz ideja ili teorija koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje prema bilo kom pojedincu ili grupi pojedinaca zasnovano na rasi, boji kože, podrijetlu, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, kao i vjeri ako se koristi kao opravdanje za bilo koji od ovih faktora“.

Države koje su ratificirale Protokol obavezuju se usvojiti zakonodavne i druge mjere kojima će se utvrditi kako širenje rasističkog i ksenofobnog materijala putem informatičkih sustava tako i rasistički i ksenofobno motiviranih prijetnji i uvreda. Međutim, Republika Hrvatska je zadržala „pravo nepropisivanja krivične odgovornosti za ponašanje […] u slučaju kada rasistički i ksenofobni materijal  […] zagovara, promiče ili potiče diskriminaciju koja nije povezana s mržnjom ili nasiljem“. Ovakav stav Hrvatske otvara pitanje kako rasizam i ksenofobija mogu biti nepovezani s mržnjom ili nasiljem.

Romi širom Europe sustavno su bili mete ksenofobije i govora mržnje. Prema Agenciji za osnovna prava EU (FRA), polovina ispitanih Roma izjavila je da je bila izložena diskriminaciji u posljednjih 12 mjeseci zbog svoje nacionalne pripadnosti. Veliki dio mržnje prema Romima širi se putem interneta.

Ksenofobni i ponižavajući odnos prema Romima u Hrvatskoj dramatično su porasli u prethodne dvije godine. Društveni mediji i komentari na internetu postali su glavni putevi za širenje netolerancije.

 

CYBERCRIME A CHALLENGE TO THE SOCIETY

 

On November 23rd 2001, following four years of work by European and international experts, the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted in Budapest a Convention on Cybercrime. The Convention is the first international legally binding agreement that deals with crimes committed via the Internet and other computer networks. Up to now, 64 states have ratified the document, making thus commitment to harmonize laws, improve investigative techniques, and increase cooperation among nations.

The agreement from Budapest aims at tackling offences such as infringements of copyright, computer-related fraud, child pornography, and violations of network security. Additionally, cyber terrorism has been included in the established by the Convention’s international cooperation framework.

Although the Convention was initiated by the Council of Europe not all 47 Member States of the organisation have signed it. Notably, Russia opposes the document arguing that adoption would violate its sovereignty. In September 2017, Russian Foreign Minister stated in his speech at the 72nd session of the United Nations General Assembly that Moscow has drafted an alternative universal convention on countering cybercrime. There has been no substantial development around Russia’s proposal since then.[R1] 

A crucial additional element of the Convention on Cybercrime is a Protocol which was negotiated in late 2001 and early 2002. The Additional Protocol to the Convention on cybercrime, concerning the criminalisation of acts of a racist and xenophobic nature committed through computer systems entered into force in 2006 and since then was ratified by 32 states, half the number of the states which ratified the Convention.

The need for such protocol was motivated by the great “risk of misuse or abuse of computer systems to disseminate racist and xenophobic propaganda”. This risk and the conviction of the Council of Europe “that acts of a racist and xenophobic nature constitute a violation of human rights and a threat to the rule of law and democratic stability” were at the core of the agreement’s rationale.

The latter aims “to ensure a proper balance between freedom of expression and an effective fight against acts of a racist and xenophobic nature”. In the document "racist and xenophobic material" are defined as “means any written material, any image or any other representation of ideas or theories, which advocates, promotes or incites hatred, discrimination or violence, against any individual or group of individuals, based on race, colour, descent or national or ethnic origin, as well as religion if used as a pretext for any of these factors.”

The parties that have ratified the Protocol commit to adopt legislative and other measures to establish as criminal offences dissemination of racist and xenophobic material through computer systems, as well as racist and xenophobic motivated threats and insults. The Republic of Croatia, however, has reserved “the right not to attach criminal liability to conduct […] where racist and xenophobic material […] advocates, promotes or incites discrimination that is not associated with hatred or violence”. This position of Croatia opens the question of how can racism and xenophobia be in any way not associated with hatred or violence?

The Romani around Europe have been systematically targeted by xenophobic discourse and hate speech. According to an EU Fundamental Rights Agency’s survey about half of the Roma surveyed said that they have experienced discrimination in the past 12 months because of their ethnic background. A great share of the hatred towards by Roma is disseminated online.  

Xenophobic and derogatory discourse towards Roma has been on a dramatic raise in Croatia in the last two years. Social media and comment sections in various online outlets have become key channels for the spread of intolerance.