Međunarodna organizacija rada (ILO) proglasila je 12. lipnja Svjetskim danom borbe protiv dječjeg rada s namjerom da se usmjeri pozornost svjetske javnosti na globalnu razinu ovoga problema, te na akcije i napore potrebne za njegovo smanjivanje i uklanjanje.

Svake godine se, na ovaj datum, širom svijeta okupljaju predstavnici vlada, poslodavci, radničke organizacije, civilno društvo, kao i milijuni ljudi širom svijeta kako bi ukazali na stanje u kojima se nalaze djeca radnici i na aktivnosti koje se mogu poduzeti kako bi im se pomoglo.

Prema podacima UNICEF-a, približno 150 milijuna djece širom svijeta uključeno je u dječji rad. Djeca radnici uskraćena su, pored ostalog, i redovnog obrazovanja, zdravlja, slobodnog vremena i osnovnih sloboda, pa na taj način gube i pravo na mirno i sigurno djetinjstvo.

Procjenjuje se da je više od polovice djece koja rade su izložena najgorim odnosno opasnim oblicima dječjeg rada. Najgori oblici uključuju rad na opasnim mjestima, ropstvo ili druge oblike prisilnog rada te prisiljavanje djece na trgovina drogom, prošnju i prostituciju, kao i sudjelovanje u oružanim sukobima.

Oni su definirani člankom 3. Konvencije ILO o zabrani i uklanjanju najgorih oblika dječjeg rada, br. 182, i to kao: rad koji, po svojoj prirodi ili okolnostima u kojima se provodi, može škoditi zdravlju, sigurnosti ili moralu djece. Prema procjenama Međunarodne organizacije rada, na godišnjem nivou, život izgubi oko 22.000 djece radeći opasne poslove.

Dječji rad uređuju tri glavne međunarodne konvencije: Konvencija broj 138, Međunarodne organizacije rada, koja se odnosi na minimalnu dob za stupanje na posao; zatim Konvencija broj 182 koja se odnosi na zabranu i hitnu akciju za uklanjanje najgorih oblika dječjeg rada te Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. godine. Navedene konvencije su osnova međunarodnog prava u ovome području.

Uzroci nastanka dječjeg rada mogu biti različiti, a oni najčešći su siromaštvo, nedostatak socijalne zaštite, te nemogućnost roditelja da djeci omoguće školovanje.

Zapošljavanje djece, u Hrvatskoj, uređeno je Zakonom o radu. Minimalna starosna dob za stupanje u radni odnos je petnaest godina. Osoba mlađa od petnaest godina ili osoba s petnaest i starija od petnaest, a mlađa od osamnaest godina koja pohađa obvezno osnovno obrazovanje, ne smije se zaposliti.  Inspektor rada ovlašten je zabraniti rad zaposlenog maloljetnika ako uvjeti u vezi sa zdravljem i sigurnošću nisu ispunjeni. Maloljetnik stariji od petnaest godina, osim maloljetnika koji pohađa obvezno osnovno obrazovanje, ovlašten je sklopiti ugovor o radu, ako  ima odobrenje staratelja ili zakonskog zastupnika. Ipak, i pored postojanja zakona, u Hrvatskoj ima slučajeva u kojima su djeca izložena gospodarskom iskorištavanju i obavljanju težih poslova.  

Svakako u najugroženiju skupinu ulaze romska djeca. Ako se uzme u obzir da su romska kućanstva siromašnija od prosjeka, može se zaključiti da su rizici eksploatacije značajno veći u usporedbi s neromskim stanovništvom.

Osim sezonskih poslova u poljoprivredi, romska djeca, pogotovo dječaci, rade i u građevinarstvu, što dodatno doprinosi postojećim rizicima. Sakupljanje sirovina za recikliranje (papira, tkanina, metal) s javnih površina, deponija za smeće, rijeka i slično izlaže ovu djecu dodatnim zdravstvenim rizicima. Kod kuće se mnogi od njih, posebice djevojčice, brinu o mlađim članovima obitelji i bave se drugim kućanskim poslovima.

U pojedinim romskim zajednicama, kao i u nekim tradicionalnim neromskim zajednicama, čini se da je dječji rad kulturno prihvatljiv, osim u najtežim oblicima. Dio romskih obitelji dijeli uvjerenje da rani rad oblikuje karakter i čini djecu bolje pripremljenima za život. Ono što je problematično je da granice između preuzimanja manjih odgovornosti, koje su korisne za razvoj djece, i dječjeg rada, koji je štetan, nisu uvijek jasno vidljive.

Jedan od najučinkovitijih alata za suzbijanje eksploatacije djece je obrazovanje. Manje je vjerojatno da će djeca koja su u školi biti eksploatirana kroz cjelodnevni prisilni ili polu-prisilni rad.  Zakonski obavezujući roditelje da šalju djecu u školu i djecu da idu u školu i definirajući obrazovanje kao obvezu, država može kroz zakonodavstvo znatno pridonijeti smanjenju broja djece radnika.

Podizanje svijesti o problemu dječjeg rada može puno doprinijeti u postizanju pozitivnih promjena. Budući da su mišljenja o dječjem radu, često, duboko ukorijenjena unutar kulture i tradicije, podizanje svijesti pojedinca, institucija i društva kao cjeline, predstavljaju metodu za održivu prevenciju i sustavno smanjivanje pojavnosti dječjeg rada.