Zanimljivosti ROMI.HR

/
Print - KNJIGA ZLOKOBNA PROROČANSTVA

RECENZIJA: OBLAK BOJE KOŽE

11. 1. 2016.
KNJIGA ZLOKOBNA PROROČANSTVA
Nebojša Lujanović: Oblak boje kože (Fraktura, Zagreb 2015.)
Autor: Diana Robaš

Oblak boje kože romska je obiteljska saga koja se hvata ukoštac s teškim temama diskriminacije Roma i holokausta koji je nad njima izvršen. I Enis i Sanda „netipični“ su Romi, čija je najveća želja pobjeći što dalje od svog nasljeđa, siromaštva i marginalnosti koju im donosi podrijetlo, obrazovati se i uklopiti što bezbolnije među gadže. Život ih, međutim, uporno gura natrag u glib, a težina njihove egzistencije i fatalizam koji ih uvijek iznova svladava odražavaju se i u stilu pisanja.

Poput zlokobna proročanstva čita se četvrti roman Nebojše Lujanovića Oblak boje kože u kojem se autor uhvatio ukoštac s temama gotovo otpornima na kritiku: diskriminacijom Roma i njihovim stradanjem u holokaustu. U središtu ove neobične obiteljske sage troje je pripadnika raspadnute, raseljene porodice Selmanić: sin Enis, kći Sanda i otac Fabo. U društvu sveznajućeg pripovjedača pratimo ih naizmjence kroz redove zgusnute, ponekad teško probojne proze sastavljene od dugih odlomaka i minimalne količine dijaloga. Likovi su uglavnom sami i prepušteni vlastitim razmišljanjima, a širu pozadinu razaznajemo kroz mnoštvo flashbackova. Središnji dio romana zauzima posmrtna ispovijest njihova pretka Ramadana Selmanyja, gradišćanskog Roma koji je završio u Auschwitzu, a kojeg s Fabom povezuje svežanj tajanstvenih dokumenata i sklonost prema mercedesima.

Lujanović ne bježi od stereotipa o Romima: vožnja mercedesa (koji se koči i na naslovnici kao poveznica između dvaju povijesnih razdoblja), praznovjerje i sitni kriminal, preprodavači krivotvorene robe koji operiraju u zagrebačkome Plinarskom naselju pod vodstvom opasnog gazde Nedže – sve su to opća mjesta, kao i nabrijana rulja koja patrolira oko naselja u potrazi za žrtvenim janjcem. (...) A u opisu medijske histerije nakon Enisova navodnog zločina pogotovo se ogleda diskurs današnjih novinskih i portalskih kolumni.

I Enis i Sanda „netipični“ su Romi, čija je najveća želja pobjeći što dalje od svog nasljeđa, siromaštva i marginalnosti koju im donosi podrijetlo, obrazovati se i uklopiti što bezbolnije među gadže. Život ih, međutim, uporno gura natrag u glib, a težina njihove egzistencije i fatalizam koji ih uvijek iznova svladava odražavaju se i u stilu pisanja: iako lijepo sročen, pomno istražen i filmičan, Oblak je maglovit i ljepljiv poput melase, a povremeno i preopterećen opširnim opisima i zakučastim rečenicama. U poglavljima posvećenim Enisu gotovo su strateški raspoređeni romski izrazi, a najčešći je – pojavljuje se već na prvoj stranici i provlači kroz cijeli roman – meripe ili smrt. Vrijeme zbivanja rane su devedesete, no to se vidi tek iz toga što se tu i tamo spominju vojska i barikade na cestama: likovi su toliko usisani u vlastite misli da vanjski svijet i atmosfera nadolazećeg rata blijede pred njihovom introspekcijom, a jezik je prepoznatljivo suvremen. U opisu medijske histerije nakon Enisova navodnog zločina pogotovo se ogleda diskurs današnjih novinskih i portalskih kolumni.

Lujanović ne bježi od stereotipa o Romima: vožnja mercedesa (koji se koči i na naslovnici kao poveznica između dvaju povijesnih razdoblja), praznovjerje i sitni kriminal, preprodavači krivotvorene robe koji operiraju u zagrebačkome Plinarskom naselju pod vodstvom opasnog gazde Nedže – sve su to opća mjesta, kao i nabrijana rulja koja patrolira oko naselja u potrazi za žrtvenim janjcem. Ipak, inzistiranjem na prikazu bogata unutarnjeg života protagonista autor ih približava čitatelju te uspijeva pobuditi simpatije čak i prema Fabi, gubitniku i slabiću kojega pokreću isključivo sitni osobni interesi. Ni netrpeljivost „bijelaca“ nije jednostrana: sporedni lik Anice, čiji je sin stradao u požaru za koji je optužen Enis, u općem ludilu pronalazi snagu za oprost i odriče se divljaštva koje drugi čine u njezino ime. Uostalom, i njezina osobna i obiteljska sudbina podjednako je sumorna kao i ona Selmanića.

Dok je Zagreb dočaran pomalo plošno i nezainteresirano, dijelovi knjige koji se odvijaju u Bosni, oko Lujanovićeva rodnoga Novog Travnika, najbolji su i najživotniji te odaju dojam da je autor ondje najviše „na domaćem terenu“. Groteskna epizoda s naglo preminulim pukovnikom JNA u kontekstu je radnje zapravo suvišan, no dobrodošao dodatak koji romanu daje prijeko potrebnu dozu (crno)humorne zabave. Fabula naglo živne u posljednjoj trećini kada se, kao da je pisac osjetio potrebu nadoknaditi manjak dinamike s prethodnih stranica, stvari odjednom počnu razrješavati, a sudbine troje otuđenih Selmanića munjevito ispreplitati. Jureća, ali ne i ishitrena završnica vrhunac je Lujanovićeva solidnog i zrelog romana koji zahtijeva i ponekad opasno iskušava, ali na kraju i u potpunosti opravdava čitateljevo strpljenje.

Diana Robaš (Karlovac 1978.) autorica je pjesama, priča, stripova, prijevoda i recenzija objavljivanih u nizu tiskanih i mrežnih izdanja.

 
Povratak na zanimljivosti