Zanimljivosti ROMI.HR

/
Print - LEGENDA O ZAJDE BADŽI

LEGENDA O ROMSKOJ SVETICI ZAJDE BADŽA

6. 8. 2018.
LEGENDA O ZAJDE BADŽI

I danas se svakog četvrtka uz spomenik Zajde Badži uz zidine Tvrđave u Nišu okupljaju brojni Romi, ali i drugi muslimani. Dolaze se pomoliti i zatražiti pomoć i zaštitu kako bi im njihova svetica Zajde pomogla, dala im zdravlje, donijela sreću, ljubav i radost u njihovim obiteljima i životu. Priča o Zajde Badži je priča o jednoj djevojci, ali i priča o romskom životu i duhovnosti.

Autorica: Sindirela Bobarić

Jednom davnom živjela je u Nišu jedna mlada i pobožna Romkinja. Jedan  bogati i pobožni Turčin koji nije imao djece ju je usvojio.  Jedne godine njen poočim je pošao na hadž ili hadžiluk kako bi ispunio jednu od pet osnovnih dužnosti svakog muslimana – posjet islamskim svetim mjestima u Meki u Saudijskoj Arabiji. Oprostio se od supruge i usvojene kćeri i otišao.

Putovanje je dugo trajalo ali kako se on nije vraćao u očekivano vrijeme njegova supruga i usvojena kćerka su se zabrinule. Jednog dana, a bilo je to pred Bajram, veliki muslimanski blagdan, supruga tog Turčina je pripremila veliku količinu hrane uključujući i razne slastice kako bi se, sukladno islamskoj tradiciji, razdijelile potrebitima povodom Bajrama. U jednom trenutku mlada Romkinja čula je glas svog poočima koji joj se javlja iz daleke zemlje i kaže kako se uželio kolača koje sjajno sprema njegova žena, a posebno alve.

Zajde je bila jako vezana za svog poočima i njegovu želju koju je osjetila je shvatila jako ozbiljno i odmah otišla da svoje pomajke i rekla joj kako želi odnijeti svom poočimu u Meku sahan (tradicionalnu bakrenu zdjelu) s medenim gurabijama, alvom (halvom) i drugim delicijama.

Pomajka joj je pokušala objasniti kako to nije izvedivo, kako je Meka s druge strane mora ali Zajde je, vođena željom svog poočima koju je osjetila, nije dala uvjeriti već je nastavila moliti pomajku da joj da sahan s hranom za poočima. Na kraju je pomajka popustila i pripremila je sahan s medenim gurabijama i alvom za poočima koji je bio na hadžu u Meki.

Spremivši se za put Zajde je krenula iz kuće svog poočima, ali je krenula krivim putem i pošla je preko Beogradskog bedema i preko rova. Ujutro su tu pronađene njene nanule (papuče), a od Zajde nije bilo ni traga ni glasa. Pomajka ju je danima tražila, ali ju nije pronašla.

Nakon nekog vremena njen poočim se vratio s hadža i čim je stigao kući pitao je svoju ženu gdje je Zajde. Ona mu je plačući ispričala što se dogodilo i kako je Zajde nestala.

Na to je njen muž otvori bisage i izvadi iz njih onaj isti sahan koji je ona s hranom predala Zajde uoči Bajrama.

''Otkud tebi ovaj sahan''? upita ga žena.

''Sutra dan po Bajramu našao sam ga u mojoj sobi u Meki i u njemu medene gurabije'' odgovori Turčin.

I ispriča ženi kako je vidio obrise i sijenu svoje usvojenice, jer je imao zatvorene oči dok je molio. Kada je molitva bila završena, ovaj pobožni Turčin se silno iznenadio ugledavši sahan s s medenim gurabijama i prepoznavši da je to sahan iz njegove kuće.

Poslije nekog vremena, jedan čovjek je pričao kako je na mjestu gdje su pronađene nanule od Zajde vidio, kako je rekao: ''neku svjetlost koju nije palila ljudska ruka''.

Nakon nestanka ove mlade Romkinje, njen poočim ju prozove nadimkom, Zajde Badži, što na turskom jeziku označava pobožnu, čestitu, plemenitu ali i uvaženu djevojku ili ženu.

Poočim vjerujući i sam kako se s Zajde dogodilo nešto posebno i kako je zbog svoje lojalnosti prema svom poočimu i želje da mu ispuni želju pa makar to značilo odlazak do Meke podigne lijepu natkrivenu grobnicu (turbe) za Zajde baš na onom mjestu gdje su pronađenje njene nanule.

Zanimljivo je da se ta natkrivena grobnica vremenom urušila. Kasnije je turbe obnavljano još dva puta i sva tri puta se krov grobnice urušio. Zbog toga se među Romima u Nišu raširilo vjerovanje kako ta svetinja nije podnosila pokrivače. Sada grob stoji otkriven, te ga „bijeli kiša i grije sunce“. Kako kažu niški Romi, Zajde Badži i mrtva zaslužuje da je ''sunce grije i kišne kapi kupaju''.

 

Postoje različite verzije ove legende. Po nekim od njih djevojka je muslimanka, a po nekima kršćanka. Po nekima je Turkinja, po nekima Romkinja. Na žalost, nema pouzdanih podataka o identitetu Zajde Badži kao ni o identitetu njenog poočima i pomajke.

Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, koji je posjetio Niš 1660. godine naveo je kako je u Nišu zatekao grobove čuvenog dobrotvora Hajdarnčehije, Sefer Babe, Mihalzdea i turski grob Zajde (Zahide) Badže. Pretpostavlja se da je turbe Zajde Badži prvi put izgrađeno polovinom XVI. stoljeća kraj zidina Niške tvrđave u blizini Beogradskih vrata.

Niška Tvrđava je danas jedan od najstarijih i najvrednijih spomenika kulture grada Niša. Ona je i njegov zaštitni znak. Smještena na desnoj obali rijeke Nišave, i oko nje se razvio moderni grad Niš. Uz zidine Tvrđave nalazi se grob Zajde Badži. Uz turbe se nalazi i jedna klupa.

Na tom mjestu se četvrtkom okupljaju brojni Romi iz Niša, ali i šire okolice. Mnogi Romi i drugi muslimani u Nišu kažu kako je ovaj običaj star više stoljeća. Oni se dolaze pomoliti i zatražiti pomoć i zaštitu kako bi im njihova svetica Zajde pomogla, dala im zdravlje, donijela sreću, ljubav i radost u njihovim obiteljima i životu. Pored njenog turbeta pale svijeće, a na grobu ostavljaju ponešto metalnog novca, ručnike ili košulje. Ponekad se dijeli i medene gurabije i turska alvu u spomen na Zajde.

Na ovo mjesto, pored Roma, dolaze i drugi muslimani, ali dolaze i Romi koji nisu muslimani. Vremenom je ovo mjesto postalo svojevrsno svetište koje okuplja veliki broj Roma i za romsku zajednicu ima značenje posebnog mjesta romske kulture i tradicije i dokaz stoljetne prisutnosti Roma u gradu Nišu. Sve ih povezuje vjera u Zajde Badžu, mladu romsku bezgrešnu sveticu čiste naravi.

 
Povratak na zanimljivosti