Redatelj Emir Kusturica poznat je po mnogim filmskim ostvarenjima - „Dom za vješanje“, „Podzemlje“, „Otac na službenom putu“,  „Sjećaš li se Dolly Bell?“, „Arizona Dream“, „Život je čudo“, „Crna mačka, beli mačor“. Rođen je 1954. godine u Sarajevu.

Tokom školovanja više puta je nagrađivan za svoje kratke filmove i od tada se mogla vidjeti njegova zainteresiranost za filmove. Studirao je filmsku režiju u Pragu, gdje je njegov film "Genrika" bio nagrađen u Karlovim Varima, na Festivalu studentskog filma. Vraća se u Sarajevo 1978. godine i počinje raditi na Televiziji Sarajevo, gdje je snimio svoj prvi film nakon završetka studija, "Nevjeste dolaze", a nakon njega i film po romanu Ive Andrića "Bife Titanik", za koji je dobio nagradu za režiju.

Put ka svjetskoj slavi započeo je ostvarenjem "Sjećaš li se Dolly Bell?", filmom kojim je osvojio Srebrnog lava na Festivalu u Veneciji. Snimljen je 1988. godine u koprodukciji Jugoslavije, Italije i Velike Britanije. Zlatnu palmu osvojio na Festivalu u Cannesu za film "Otac na službenom putu". Osim Zlatne palme, nominiran je za Oscara, za najbolji film izvan engleskog govornog područja. "Dom za vješanje" donio mu je nagradu također na Festivalu u Cannesu.

DOM ZA VJEŠANJE

Film „Dom za vješanje“ je zadobio veliku europsku popularnost. Priča je fokusirana na Perhana (Davor Dujmović) koji odrasta u trošnoj kućici u romskom naselju u obitelji koju čine baka Hatidža (Ljubica Adžović), sestra Danira (Elvira Sali) i ujak Merdžan (Husnija Hasimović).  Perhana je odgojila brižna i poštena žena, njegova baka, i oni imaju vrlo blizak odnos. Perhan je zaljubljen u Azru (Sinolicka Trpkova) čija majka zabranjuje tu vezu smatrajući da on nije dovoljno dobar za njezinu lijepu kćerku budući da je siromašan.

Nemajući dovoljno novca da oženi Azru i plati liješenje svoje sestre, odlazi u Milano s Ahmedom (Bora Todorović). Ahmed je bogati Rom koji živi u Italiji i obećava da će Perhan raditi s njim u Italiji, a njegova sestra će se liječiti u Sloveniji. Nakon nekog vremena, Perhan uspjeva sačuvati novac za svoje vjenčanje i novu kuću. Nakon što je povjerio svoj novac Ahmedu za izgradnju kuće, dolazi u svoje rodno mjesto i zatječe svoju djevojku trudnu, a od kuće ni traga. Perhan pristaje na brak, ne priznajući dijete koje njegova žena nosi. S iluzijom boljeg života bori se u vrtlogu prostitucije, trgovine bijelim robljem i prosjačenjem.

U većini Kusturičinih filmova dominantan je umjetnički doprinos popularizaciji Roma. Tako je i ovaj njegov film popularizirao tradicionalnu romsku pjesmu "Erdelezi", koju je preradio Goran Bregović uz istu melodiju i izmijenjeni tekst. Pjesma je prisutna u sceni u kojoj se slavi Erdelezi, jedan od najznačanijih romskih praznika, čiji korijeni sežu još iz pradomovine Roma. U “Domu za vješanje” nekoliko je puta spomenut i jedan od najpopularnijih romskih mitova o Zemlji, Nebu i njihovoj djeci Suncu, Mjesecu, Vatri, Magli i Vjetru. Suradnik na scenariju i savjetnik za romski jezik bio je Rajko Đurić, svjetski priznati romski književnik, autor više od 30 knjiga pjesama, znanstvenih i publicističkih djela.

UPEČATLJIVI ŽENSKI LIKOVI

Uočljivo je da su žene dominantne figure u njegovim filmovima. Može se reći da su njegove junakinje postale romske ikone 20. stoljeća. Od njegovog prvog proslavljenog filma uočljiva je uloga naturščika, uglavnom Roma iz stvarnog svijeta. Oni su bili i nositelji glavnih uloga. Podsjetimo se Ljubice Adžović, Perhanove bake Hatidže u "Domu za vješanje". Za nju i danas zna cijeli filmski svijet.

Kusturica je, kažu kritičari, ženske likove u svojim filmovima, u kojima je dočaravao romski život, prikazao i kao mitska i kao realna bića.[1] Čitav Hatidžin život obilježen je brigom o djeci, podizanju i odgajanju velikog broja djece. Ona o Perhanu, koji je prerano ostao bez majke i čiju ulogu ona preuzima, najviše brine, dok se bori s teškim životom, bolestima i porocima ostalih članova obitelji. Iako je došavši izravno iz romskog naselja, u kojem je živjela, prvi put stala pred kamere, bez greške je na filmsko platno donijela nebrušenu iskonsku i bezuvjetnu ljubav majke i bake. Ništa manje od toga nije unijela u film ni Danira, Perhanova sestra, kojoj je Kusturica omogućio da pokaže raskoš sestrinske ljubavi, brige i odanosti.

I lik Azre, podjednako dominira u ovom filmu. Za Perhana je ona u početku samo nedostižni san, a na kraju razlog njegovog propadanja. Moglo bi se reći da je ona romski prototip fatalne žene, koja na kraju tragično završava donoseći novi život na svijet. Teoretičari filma vizuru njene uloge tumače kao magijski realizam. Scene u kojima je Azra prikazana kao nevjesta koja se kreće kroz romski geto u Italiji, a zatim lebdi na svom porodu i umire, može se tumačiti kao potresni prikaz Romkinja u tuđem svijetu.

 

KRITIKA NAČINA PORTRETIRANJA ROMA

S druge strane, film je u nekim krugovima kritiziran zbog načina portretiranja Roma. Ono što nedostaje u filmu je kontekstualizacija. Jesu li gledatelji svjesni okolnosti u kojima se radnja filma odvija? Zašto Ahmed i Perhan postaju kriminalci i zašto stanovnici romskog naselja žive u bijedi? Vjerojatno nisu i ne znaju mnogo ili ništa o prošlosti u kojoj su  Romi stoljećima bili podvrgnuti opresiji i protjerivanju, dok su i danas ostali u društveno nepovoljnom položaju. I drugi se narodi ili društvene grupe prikazuju u negativnom kontekstu bez dodatne kontekstualizacije, ali u slučaju prikazivanja Roma radi se o disbalansu. Gledatelji ne znaju o doprinosima Roma u društvu, kulturi, glazbi, djeca ne uče u školama o tome i rezultat je stvaranje jednostrane slike o Romima,[2] pa bi se i to trebalo uzeti u obzir prilikom pokušaja njihovog filmskog  portretiranja.

PUNK-OPERA

Ovaj je film nastao unutar jugoslavenske kinematografije u kojoj je već bilo utjecajnih filmova o Romima, poput “Sakupljača perja” redatelja Aleksandra Petrovića iz 1967. godine.  I “Dom za vješanje” postao je vrlo popularan među jugoslavenskom publikom, a to postiže i danas  kao punk-opera. Prema filmu “Dom za vješanje” nastala je istoimena Kusturičina punk- opera koja je premijerno izvedena u pariškoj operi "Bastille" 2007. godine pod nazivom “Les temps des Gitans”, a nakon toga je izvedena i u drugim državama i gradovima.

 

 

[1] https://veljkofilm.wordpress.com/2015/07/14/analiza-zenskih-romskih-likova-u-filmovima-emira-kusturice/

[2] Hancock, Ian. "Dom za vesanje – O vaxt e rromengo", 1997.  Članak dostupan na: http://www.radoc.net/radoc.phpdoc=art_h_review_time_of_the_gypsies&lang=fr&articles=true