Još uvijek pod svojim pravim imenom, Gorki je mlade dane provodio lutajući po tadašnjem Ruskom Carstvu i obavljajući razne fizičke poslove. Upoznao je tako najrazličitije ljude iz nižih slojeva društva, radnike, skitnice i marginalce.

Radeći na željeznici u Tbilisiju (današnja Gruzija), sreo je revolucionara Aleksandra Kaljužnog koji mu je pripovijedao o svojim putovanjima. Na temelju njegovih doživljaja Gorki je napisao pripovijetku "Makar Čudra" te je uz pomoć Kaljužnog objavio u časopisu Kavkaz u rujnu 1892. godine. Pripovijetka je, osim kao njegovo prvo objavljeno djelo, značajna i po tome što se u njoj mladi Pješkov prvi put potpisao pseudonimom Maksim Gorki po kojem će postati planetarno poznat.

"Makar Čudra" je priča u priči koja odaje romantičarske utjecaje svojim idealističkim portretiranjem Roma kao neukrotivih lutalica koji žive u skladu s prirodom i jedini smisao života vide u vječnom kretanju. Naslovni protagonist starac je koji pripovjedaču naširoko obrazlaže svoju životnu filozofiju i priča mu navodno istinitu priču o fatalnoj ljubavi kradljivca konja Lojka i temperamentne vojnikove kćeri Rade.

Pripovijetka "Makar Čudra" odiše mladenačkom energijom, znatiželjom i glađu za novim iskustvima, odražavajući fascinaciju Maksima Gorkog skitništvom i raznolikošću krajolika i likova kojima obiluju ruska prostranstva. Struktura priče posveta je usmenoj predaji i pučkim pripovijestima u kojima se kreativno miješaju povijest i mitovi, činjenice i fantazija, realnost i snovi.

Sve je u Gorkijevom prvijencu prenaglašeno i melodramatično: starac je moćna i mračna pojava gotovo nadnaravne karizme i mudrosti, a njegovi junaci jednako su nadljudski lijepi, sposobni, talentirani – Lojko za krađu konja i sviranje koje u slušateljima pobuđuje navalu strasti, a Rada za zavođenje, ismijavanje i upropaštavanje muškaraca. I jedno i drugo neobuzdane su naravi i najviše od svega cijene vlastitu slobodu, ali Lojko se ipak pokazuje voljnim svoju neovisnost žrtvovati Radi, što ona zloupotrebljava kako bi ga ponizila pred cijelom zajednicom.

Njihova priča ima tragičan kraj koji se, s obzirom na to da su likovi arhetipovi veći od života, čini neminovnim, no oljušte li se slojevi pretjeranosti koja prožima svaki redak teksta, ostaje niz stereotipnih predodžbi i općih mjesta kakva se najčešće susreću u djelima o Romima, iako ih Gorki nesumnjivo portretira sa simpatijama: nomadski način života, sklonost lopovluku, nadarenost za pjesmu i ples, čvrste obiteljske i klanske veze, osebujan temperament u kojem se sudaraju velikodušnost i krvna osveta.

Iz današnje perspektive "Makar Čudra" egzotičan je i arhaičan rad koji, uza silnu količinu patosa, izražava i neke prilično nelaskave stavove na račun žena koje "imaju usku i sićušnu dušu" i čija je jedina funkcija u ovom suženom kozmosu okrutno poigravanje s muškarcima.

Prema motivima priče "Makar Čudra" 1975. je godine snimljen i glasoviti filmski klasik "Cigani lete u nebo" ("Tabor uhodit v nebo") u režiji i scenarističkoj adaptaciji moldavskog filmaša Emila Loteanua. Loteanu je za sovjetski studio Mosfilm snimio ekranizacije Gorkog i Čehova (roman "Drama u lovu") te biografski film o balerini Ani Pavlovoj. Ta tri filma označila su vrhunce njegove karijere, a "Cigani lete u nebo" bio je najgledaniji film u SSSR-u 1976. godine s gotovo 65 milijuna gledatelja. U epizodnim ulogama pojavili su se glumci iz teatra Romen iz Moskve, najstarijeg romskog kazališta na svijetu, koji su izveli i pjesme u filmu, autentične skladbe iz tridesetih godina 20. stoljeća po izboru skladatelja Eugena Doge po kojima je film ponajviše ostao upamćen do danas.