Slučaj lažne otmice djevojčice Zdenke praćen medijskom histerijom pokazao je kako je malo potrebno da bi se potaknulo nasilje neroma prema Romima, ponajviše zbog ukorijenjenih predrasuda i stereotipa prema njima. Upravo zbog takvog u javnosti prisutnog anticiganističkog sentimenta nije bilo prepreka ustaškim vlastima u njihovu pokušaju istrebljenja romskog stanovništva za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Duboko ukorijenjene predrasude prema Romima i danas su prisutne u hrvatskom društvu. Na to upozoravaju i aktivno se protiv toga bore romske i neromske organizacije civilnog društva, a i tijela državne uprave. Predrasude prema Romima temelje se na negativnoj percepciji Roma kao kriminalaca, varalica, lijenih i besposlenih osoba. Štoviše, ovakva negativna percepcija bila je jednim od „okidača“ izdavanja niza anticiganističkih mjera, a koje su brojne europske zemlje donosile ubrzo po naseljavanju Roma na njihova područja u kasnome srednjem vijeku. 

Novinarski komentar na cijeli ovaj slučaj bio je krajnje licemjeran. Naime, oni su rekli kako Romima ovaj slučaj nije štetio jer ih se upozorilo na pridržavanje zakona, a i tako „cigi nitko ne vjeruje“. Drugi novinari čak su istaknuli kako su se pritvoreni i pretučeni Romi okoristili ovim slučajem jer su se „riješili gamadi, očistili se i okupali“. Rezime cijele situacije bio je da se nitko Romima nije ispričao, a kamoli ponudio neku vrstu odštete.

Represivne mjere koje su donosile mnoge europske vlasti prema Romima ponajprije su se isticale brojnim primjerima okrutnog nasilja nad njima. Tako su Romi u nekim zemljama, poput Nizozemske, bili svrstavani u kategoriju „vogel – frei“ („slobodni kao ptice“) što je značilo da ih svaki državljanin može ozlijediti i ubiti, neovisno o tome jesu li počinili neki zločin. Osim toga, u nekim su europskim zemljama tada bile organizirane „Heidenjachten“ (hajke) na „divlje Cigane“. Nasilje nad Romima ima dugu povijest, a pritom se ono događalo i u Hrvatskoj. 

Osmogodišnja djevojčica Zdenka Pavlin zajedno je s ocem 11. svibnja 1940. otišla u redarstvenu postaju na Trešnjevku, gdje je prijavila kako ju je skupina Roma otela pred školom i zatim odvela u njihove šatore na Jarunu. Djevojčica Zdenka ispričala je kako su je Romi mučili, bičevali i tukli, a slučajno ju je oslobodio neki prolaznik čuvši njezino zapomaganje. Redarstvenici su nakon prijave uhitili jedanaestoro Roma s područja Jaruna i odveli ih u trešnjevačku postaju. Priča o „strašnoj otmici Cigana“ objavljena je u novinama koje su je prenijele uz bombastične naslovnice poput „Traži se oslobodilac koji je spasio dijete iz ciganskih ruku“ i sl. Slijedilo je okupljanje nekoliko stotinu Trešnjevčana ispred tamošnje redarstvene postaje koji su htjeli „linčovati“ pritvorene Rome. Užarenu situaciju dodatno su pojačavali novinari, intervjuirajući djevojčicu Zdenku, koja ih je odvela na mjesto zločina, tj. u romsko naselje na Jarunu. Tamošnji Romi bezuspješno su se nastojali braniti od optužaba, no okupljeni Trešnjevčani izjavljivali su novinarima kako bi trebalo sve te Rome izbaciti jer „lažu i često kradu“. Novinar je bio poprilično siguran u djevojčičin iskaz i zaključio je kako vlasti trebaju protjerati sve Rome s ovog područja ako se potvrdi da su Romi oteli djevojčicu. Tu dolazi do iznenađujućeg obrata u cijeloj priči o otmici djevojčice. Djevojčičine učiteljice bile su sumnjičave oko njezine verzije događaja te su je potanko ispitivale.

U početku se djevojčica držala svog iskaza o tome da su je oteli Romi, da bi ga zatim promijenila navodeći kako ju je oteo i (seksualno) zlostavljao jedan „gospodin“. I taj je iskaz bio lažan jer se nakraju ispostavilo kako se djevojčica do kasno navečer igrala s drugim djevojčicama te u strahu od roditeljske kazne rekla da su je oteli i zlostavljali Romi. Djevojčica Zdenka zatim je rekla kako je optužila upravo Rome jer ju je majka uvijek plašila kako će je oteti Romi ako ne bude poslušna. Nakon toga Romi su pušteni. Novinarski komentar na cijeli ovaj slučaj bio je krajnje licemjeran. Naime, oni su rekli kako Romima ovaj slučaj nije štetio jer ih se upozorilo na pridržavanje zakona, a i tako „cigi nitko ne vjeruje“. Drugi novinari čak su istaknuli kako su se pritvoreni i pretučeni Romi okoristili ovim slučajem jer su se „riješili gamadi, očistili se i okupali“. Rezime cijele situacije bio je da se nitko Romima nije ispričao, a kamoli ponudio neku vrstu odštete.

Ovaj slučaj pokazao je kako je malo potrebno da bi se potaknulo nasilje neroma prema Romima, ponajviše zbog ukorijenjenih predrasuda i stereotipa prema njima. Upravo zbog takva u javnosti prisutnog anticiganističkog sentimenta nije bilo prepreka ustaškim vlastima u njihovu pokušaju istrebljenja romskog stanovništva za vrijeme Drugoga svjetskog rata.