Fokus ROMI.HR

Od ukupno 16 975 osoba koje su se u Republici Hrvatskoj izjasnile Romima, u Sisačko-moslavačkoj županiji prema rezultatima Popisa stanovništva 2011. godine živi 1463 Roma iz čega proizlazi da je Sisačko-moslavačka županija četvrta po brojnosti Roma u RH. Na području Sisačko-moslavačke županije postoji pet većih romskih naselja, odnosno dijelova gradova koji su nastanjeni Romima, a to su Capraške poljane, Palanjek, dijelovi grada Kutina, a Romi u značajnijem broju žive i u Popovači i Novskoj.

Romsko naselje Capraške poljane u Sisku najveće je takvo naselje u Županiji, a također je i najugroženije te ima najlošije uvjete života za svoje stanovnike.

Na području Siska i okolice Romi su, posebno oni u romskim naseljima, teško živjeli, bez struje, vode, bez minimuma komunalnog standarda, bez asfaltiranih cesta. Naselje Capraške poljane ilegalno je sagrađeno na zemljištu u većinskom vlasništvu lokalne samouprave, bez urbanističkog plana i komunalne infrastrukture. Prema podacima koje su u svojim istraživanjima objavile neke od romskih udruga, tu je prije nekoliko godina bilo 1720 stanovnika naselja. Nekada nije bilo volje sa županijske, gradske ili općinskih razina pomoći u rješavanju egzistencijalnih romskih problema, no malo-pomalo situacija se mijenjala nabolje. Za legalizaciju romskih stambenih objekata i okućnica u Capraškim poljanama pomoglo je darivanje 8 hektara državnog zemljišta od strane nadležnog ministarstva i moglo se krenuti u taj vrlo značajni projekt kojim romske obitelji postaju punopravni vlasnici svojih parcela i objekata i onda preuzimaju i obvezu skrbiti o tome kao ravnopravni građani.

 Predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Grada Siska Ranka Nikolića, koji je istovremeno i predsjednik Mjesnog odbora, zatekli smo u poslu. Vrijeme je kada je mnogo posla u polju, a i treba sve osigurati za zimu od ogrjeva do zimnice i ostalog. Mnogi  Romi pokušavaju ponešto zaraditi skupljanjem žira u šumama ili pak pitomoga kestena. Suradnju s lokalnim vlastima Ranko komentira ovako: „Moram pohvaliti gradonačelnicu Siska i njenog zamjenika, ali i županijske strukture koje imaju razumijevanje za  naše probleme i puno toga smo, posebno u zadnje vrijeme, učinili. Ja pomažem i Romima i neromima rješavati razne probleme pa sam često radnim danom dopodne barem sat-dva u tim gradskim i županijskim uredima. Već su navikli na mene i znaju da sam  uporan pa im je najbolje da što prije riješimo problem jer nemam običaj odustati kad nešto treba odraditi.“

 Tu njegovu upornost poznaju i drugi iz romske zajednice i potvrđuju da tako i treba i hvale njegov rad. Svima je zajednički problem to što još nema kanalizacije odnosno izgrađenog sustava vodoodvodnje pa se nadaju kako će to cijela županija riješiti uz  pomoć sredstava EU-a kako se to radi drugdje u Hrvatskoj. Romi sa sisačkog područja zahvaljuju odgovornima u Zavodu za zapošljavanje na razumijevanju i angažiranju Roma u javnim radovima i ove sezone. Mnogi Romi željeli bi dobiti stalni posao i nije  istina kako oni ne žele raditi, što je dakako još jedan uvriježeni stereotip o njima. To potvrđuju i u Sisku gdje primjerice u romskom naselju Capraške poljane ima oko 140 obitelji. Doznajemo kako se u javnim radovima nisu mogli zaposliti oni protiv koji se vodi  nekakav sudski postupak i koji imaju pravomoćne presude za počinjenje nekih kaznenih djela, a takvih nažalost ima, ali u vrlo malom broju. Kada je riječ o ostvarenju prava na zdravstvenu skrb, doznajemo kako u spomenutom romskom naselju ima osoba  koje nisu to pravo regulirale, no i to je u fazi rješavanja, za četiri obitelji. Ukupno 177 učenika iz naselja redovno pohađa školu, a zahvaljujući gradskoj upravi Siska osiguran im je i prijevoz od kuće do škole i natrag što je dakako za pohvalu. Od ove godine  nažalost nema pratnje za učenike kako je to bilo prije, ali nastojat će se i to riješiti, kaže nam Ranko. Taj posao praćenja romskih učenika u školskim autobusima obavljaju inače pomagači u nastavi.

 Prema mišljenju Stanoje Nikolića, predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, nažalost vijeća nacionalnih manjina, pa tako ni romsko vijeće, nemaju gotovo nikakav utjecaj na donošenje važnih razvojnih odluka na razini  Sisačko-moslavačke županije. Zato što nemaju pravo glasa, predstavnici nacionalnih manjina i ne odlaze na sjednice Županijske skupštine premda za njih uredno dobivaju pozive. U zadnje vrijeme sve je veći broj mladih Roma koji završavaju srednjoškolsko  obrazovanje i zainteresirani su dati doprinos i u političkom i društvenom životu svoga kraja, no bar za sada u to nisu involvirani. Kada govorimo o aktivnostima romskih udruga, njihovi predstavnici se žale kako imaju problema zbog nedostatka financijskih  sredstava, a nisu dovoljno stručno ni kadrovski kapacitirani da bi znali pisati i kandidirati projekte za natječaje EU-a. Mnogi su mišljenja kako romska vijeća, predstavnici i udruge na svim razinama trebaju pojačati svoju aktivnost, a posebno sada kada je  počela djelovati nova Vlada Republike Hrvatske i kada se tek kreiraju planovi za sljedeće mandatno razdoblje i gdje romska pitanja moraju biti među prioritetima s obzirom na socijalnu situaciju u kojoj ti ljudi žive, pa i na njihovu brojnost.

Kako nam je rekao predsjednik VRNM-a Sisačko-moslavačke županije Stanoje Nikolić, koji je ujedno i čelnik Udruge Romski kulturni centar u Sisku, od nove hrvatske vlade očekuje realizaciju strateškog dokumenta Nacionalna strategija za Rome do 2020. godine kako ne bi ostala „mrtvo slovo na papiru“, te kaže: „Izmišljavaju kojekakve nove nazive, strategije, nacionalne platforme i kako se već to naziva, a suština nije u formi već u sadržaju. Naša su prava definirana brojnim hrvatskim zakonima i mi imamo pravo na njihovo ostvarenje. Samo to treba realizirati i u tome je sva mudrost. Kod nas oko 30 djece pohađa predškolu, isto toliko ih ima u prvim razredima osnovnih škola. Imamo samo jednog pomoćnika u nastavi za romsku djecu, i to samo za prvi razred osnovne škole, a trebalo bi biti ih mnogo više. Tu smo napravili važan pomak i roditelji su sada motiviraniji da svoju djecu od najranije dobi uključe u obrazovni proces. Posebno veseli činjenica kako sve više djece završava i srednju školu. Naše najveće romsko naselje udaljeno je oko 5 km od grada i tražili smo posebnu dnevnu liniju gradskog prijevoza, no to do sada nije riješeno. Riješen je samo prijevoz za učenike. Oko 50 Roma smo ove godine uspjeli zaposliti u javnim radovima što smatram uspjehom s obzirom na okolnosti, ali vidite u Akcijskom planu za provođenje Nacionalne strategije piše kako bi Romi trebali biti zapošljavani i u javnim institucijama, odnosno javnoj upravi, no od toga ništa, barem kod nas. Naše udruge pišu projekte za natječaje kojima se dodjeljuju sredstva, no nismo barem zasad previše u tome uspješni jer nemamo dovoljno iskustva i znanja pa u tom pogledu tražimo konkretnu pomoć. Dosad smo samo bili partneri, a nikada nositelji projekata.“

I iz tih riječi je vidljivo kako Romi i na sisačkom području zapravo gube mogućnosti ostvarivanja značajnije financijske pomoći iz fondova EU-a zbog nedostatnih kapaciteta svojih udruga i vijeća. I ovdje vidimo situaciju koja je vrlo slična i u brojnim drugim djelovima Republike Hrvatske u kojim Romi u većem broju žive. Romske udruge nemaju izgrađene kapacitete za provođenje značajnijih projektnih aktivnosti, a posebno je to veliki problem u uvjetima u kojima se sve više civilno društvo preusmjerava na provođenje projekata financiranih iz fondova EU-a. Romske udruge i vijeća i na ovom području ne surađuju dovoljno međusobno. Udruge se ne specijaliziraju za pojedina specifična pitanja i kao poslijedica toga, ali i drugih unutarnjih ograničenja nisu u mogućnosti nositi značajnije projekte te udruge, ali ni vijeća nisu u mogućnosti na odgovarajući način kvalitetno zagovarati potrebe i interese romske nacionalne manjine na svom području djelovanja.

I na ovom je području primjetno to kako zbog svekolike gospodarske krize ni mladi Romi koji završe srednju školu ne uspijevaju naći zaposlenje pa ih to demotivira da pokušaju upisati više škole i fakultete, nego najčešće razmišljaju o odlasku iz Hrvatske.

Zvučalo bi ironično kad bismo u tom kontekstu spomenuli činjenicu kako su nacionalne manjine u svakom demokratski uređenom društvu zapravo bogatstvo koje predstavlja važan socijalni kapital. Pojednostavljeno rečeno, ljudi su tu, samo im treba pružiti više šansi. Oni bi ostali, i školovali se, i radili i doprinosili široj zajednici, no s državne razine treba prestati „držati figu u džepu“ i s riječi prijeći na djela, i to ne zbog međunarodne javnosti, Europske unije ili nekoga drugog, nego zbog nas samih.