Fokus ROMI.HR

Projekt  zdravstvenih medijatora za romsku populaciju u javnom zdravstvu Srbije koji je započeo 2008. godine u sklopu Dekade za uključivanje Roma istaknut je kao jedan od najuspješnijih. Projekt pomoći u ostvarivanju zdravstvenih potreba romske populacije obuhvatio je više od 140 000 osoba i preko 30 000 obitelji. Provođen je u trećini svih općina u Srbiji, stekao veliko povjerenje i popularnost među Romima te je naišao na veliko odobravanje zdravstvenih radnika. Projekt se sada razvija i u drugim zemljama regije, a zdravstveni medijatori mogli bi postati nova praksa pomoći ugroženim skupinama, a ne samo Romima. 

Uvođenje zdravstvenih medijatora za romsku populaciju u Srbiji neki ističu kao najznačajniji rezultat Dekade za uključivanje Roma u Vašoj zemlji. Jesu li ovakve ocjene osnovane?

Pa mislim da takve ocjene imaju svoju realnu osnovu, odnosno da budem precizniji – što se zdravstvenog aspekta Dekade tiče, medijatori su sigurno naš najznačajniji rezultat. Naše su medijatorice, jer o njima se radi, one koje rade na terenu i mi smo tu prvi dobili aktiviste koji mogu da dođu na teren i odrade određeni dio posla. A s obzirom na to da su jedine na terenu, one su, uza zdravstvena pitanja, radile i na drugim problemima pa su radile i poslove iz socijale, pa i obrazovanja i ostale stvari koje bi trebale biti u nadležnosti drugih ministarstava i koja su se tek sad počela da se angažirati. A 2008. godine mi smo krenuli prvi, krenuli smo širom Srbije i zato je taj program stvarno jedan od najznačajnijih programa Dekade. To potvrđuje i činjenica da smo 2011. godine u Pragu dobili nagradu za najbolji program u Europi i tada nam je osobno Georg Soros došao čestitati, a Srbija se time ukupno pozicionirala među najbolje provoditelje programa Dekade.

NAJBOLJI PROGRAM U EUROPI

Što je uopće ovaj projekt donio romskoj populaciji? I što je donio  javnom zdravstvu u Srbiji?

Pa prvi put je netko došao direktno raditi s romskom populacijom i njihovim problemima. U Srbiji se ne vodi zdravstvena evidencija po nacionalnoj osnovi i prvi put se dogodio program zdravstvenih medijatorica koje su u početku i nazivane romske medijatorice. Na taj smo način mi bili u mogućnosti u jednoj etničkoj grupi odnosno jednoj posebnoj populaciji dobiti određene indikatore o tome što i kako njima treba pomoći. Tako da je to jedna kapitalna baza koja vam izravno pomaže da možete poduzeti one najpotrebnije mjere. Što se javnog zdravstva u Srbiji pak tiče, to je trenutak kada Ministarstvo zdravlja može vidjeti i napraviti određene programe da može pokrenuti određene mjere i pomoći određenim naseljima, određenim dobnim grupama romske populacije i krenuti u realizaciju određenih nacionalnih programa koji su već postojali.

Koje rezultate i postignuća držite najznačajnijima?

Evo nekih brojki koje govore o tome što smo postigli. Npr. obišli smo oko 140 000 ljudi i preko 30 000 obitelji, a ukupno smo imali više od 400 000 obilazaka. A onda smo za njih intervenirali i napravili vrlo mnogo korisnih stvari, koje su njima donijele određene koristi, u smislu da smo im pomogli da izbaberu liječnike, da su žene dobile ginekologe i obavile ginekološke preglede, da smo organizirali preglede za djecu kako bi se ona mogla uključiti u školu itd. Kroz naš program prošlo je 46 000 žena, 43 000 muškaraca i 50 000 djece. Organiziramo zdravstveni edukativni rad u naseljima jednom tjedno i tim radom posebno pomažemo djeci i trudnicama tako da imamo osmišljeno 15 do 20 posebnih radionica koje se onda provode na terenu. Oko 12 000 žena obavilo je sistematske preglede, a više od 11 000 izabralo je svoga ginekologa, dok su 1144 žene obavile mamografiju, a upisano je 7700 djece za školske preglede. Sve je to izravan rezultat rada zdravstvenih medijatorica. No uz to su medijatorice pružale pomoć i u mnogim drugim stvarima kao što je važno pitanje sređivanja osobnih dokumenata itd. Danas to rade druge institucije i ministarstva, ali u tom momentu to je bio pionirski rad na terenu i to nas je izdvojilo.

Kako je uopće projekt otpočeo, kako se razvijao? Kako u osnovi funkcionira? Što je zadatak medijatora? Kako surađuju s institucijama i zdravstvenim osobljem?

Mi smo 2007. godine posjetili Rumunjsku koja je u tom momentu već imala projekt zdravstvenih medijatora. Kako je Dekada započela 2005. mi smo kao Ministarstvo zdravlja počeli raditi određene projekte. Za to smo imali neka minimalna sredstva, 60 milijuna dinara (oko pola milijuna eura) i zadatak da provodimo projekte čiji je cilj bio da se unaprijedi zdravlje romske populacije, i to u suradnji s udruženjima građana odnosno nevladinim organizacijama. No tada smo čuli za zdravstvene medijatorice u Rumunjskoj i izravno otišli vidjeti kako to funkcionira. Projekt smo u Srbiji postavili nešto drukčije. U Rumunjskoj projekt polazi i gotovo se isključivo temelji na nevladinim organizacijama dok smo mi projekt odmah postavili kao dio rada Ministarstva zdravlja i ministarstvo je bilo glavni nositelj projekta, a zdravstvene medijatorice odmah su se vezale za Domove zdravlja koji postoje faktički u svakoj općini u Srbiji (njih 167). Operativno, medijatorice su djelovale u okviru patronažne službe te je njihov prvi suradnik i bila glavna patronažna sestra s kojom će zajednički dogovarati izlazak na teren i obilazak naselja, i to, kada je god moguće, uz pomoć i drugih članova patronažne službe. Istovremeno su svi izvještaji o radu medijatorica upućivani Ministarstvu zdravlja, koje je pratilo i onda dalje usmjeravalo potrebne aktivnosti. Medijatorice su birane na javnom natječaju i nakon toga su organizirane edukacije koje su održavane svaka tri mjeseca, i to uz sudjelovanje stručnjaka iz različitih područja, ali i predstavnika građanskih udruženja. Izradili smo priručnik za medijatorice, nakon toga elektronsku bazu podataka, osigurali mobitele za sve dionike i tako na visoku razinu podigli međusobnu komunikaciju i umreženost, što je dodatno podiglo efikasnost i kvalitetu ovog rada.

IZGRADNJA POVJERENJA

Gdje ste nailazili na podršku, a gdje su otpori bili najjači?

Pa svaki je početak težak . Nama je bilo najvažnije da dobijemo povjerenje ljudi u naseljima gdje ćemo raditi. Nepovjerenje je bilo veliko u početku i trebala nam je i godina, pa i više, da se ljudi uvjere kako mi ne tražimo nešto od njih odnosno da ih nismo došli iskoristiti na neki način, već kako dolazimo njima pomoći. No kada je ta barijera prevladana, medijatorice su postale vrlo popularne, omiljene, takoreći stopile su se s domicilnim stanovništvom u naseljima i sada pružaju različitu pomoć. S druge strane, i država nam je davala podršku. Konkretno, ako bi u nekom Domu zdravlja i bilo problema, interveniralo bi se iz Ministarstva izravno ili uz pomoć centara za socijalni rad i stvari su se uz nužna objašnjenja rješavale. Bilo je naporno, bilo je problema, ali program se širio i napredovao. Nismo udarali u zid. To je najvažnije.

Kakva je situacija s osiguranjem financija za projekt i kako se osigurava njegova održivost?

Kao i mnogim drugim stvarima i projektima, uvijek je problem novac i relativno je malo sredstava uloženo u ovaj program. Medijatorice imaju samo plaću koja objektivno rečeno nije velika, a plaće se osiguravaju isključivo iz proračuna Ministarstva zdravlja. U početku je prvih 15 medijatorica financirao OESS, pa drugih 15 Fond Otvorenog društva i tako smo stalno povećavali taj broj, a ujedno smo, uz podršku Ministarstva zdravlja, medijatorice prebacivali na državni proračun. U ovom trenutku u ovom programu zdravstvenih medijatora radi 75 žena i sve su angažirane putem ugovora o djelu, a sredstava za njihove plaće iznose oko 280 000 eura godišnje. Radili smo i ekonomsku analizu isplativosti uvođenja medijatorica u sustav s ciljem da vidimo isplati li nam se više i da radimo programe odnosno projekte s udruženjima građana ili da imamo zdravstvene medijatorice na određenim područjima. Analiza je pokazala da je i financijski gledano program zdravstvenih medijatorica isplativiji odnosno da se za uloženi novac dobiva mnogo veća korist nego kroz druge programe.

VAŽNOST ŽIVOTNOG OKRUŽENJA

Kakvo je trenutno stanje s projektom, napreduje li i jača ili…?

Pa objektivno govoreći, po mom mišljenju, mislim da je projekt nakon faze stalnog razvoja i napredovanja sada došao u jednu fazu stagnacije. A projekt mora stalno napredovati ako želimo da bude uspješan. No treba reći da su se sada u rješavanje romskih problema uključile i mnoge druge institucije i ministarstva pa da su i zbog toga slika, pa i mjerenje rezultata mnogo kompleksniji. No i mi smo također pokrenuli neke dodatne aktivnosti u okviru ovog projekta pa smo tako s UNICEF-om počeli analizu naselja u kojima djelujemo kako bismo stekli uvid u životno okruženje i životne uvijete ljudi koje treba liječiti jer bez nekih promjena na tom planu teško je postići bolje rezultate. Tako smo došli do vrijedne baze podataka koja nam pruža mnoge indikatore o kvaliteti infrastrukture u naseljima, kvaliteti kuća u kojima se živi itd. I to se realiziralo upravo zahvaljujući radu medijatorica.

U koliko je općina projekt proveden, koja su područja obuhvaćena? Ima li romskih naselja (ili područja) koja nisu uključena? Ako ima, što su razlozi tome?

Država je dosad imala npr. procjenu da ima oko 600 romskih naselja, a naša istraživanja i analize pokazali su da ih ima preko 1100. I sigurno ih ima još. Naravno, već sam rekao da su financijska sredstava nedostatna, možda zahvaljujući našem dobrom radu jer kada dobro radite, onda mnogi kažu pa njima i ne treba… A treba nam zato što mi radimo u 60 općina od 167 koliko ih ima u Srbiji. Mi smo općine izabrali po popisu stanovništva, dakle one s najvećom koncentracijom (bilo u postocima, bilo u apsolutnim brojevima) romskog stanovništva i u svima njima imamo medijatorice s tim da ih u nekim općinama imamo i više (npr. Niš, Leskovac, Novi Sad itd., a u samom Beogradu koji ima puno općina imamo ih npr. više od 20) . No i dalje je potrebno povećavati broj medijatorica i potrebno je da ih uvedemo i u neke druge općine u kojima ih sada još nema. 

Je li projekt koncentriran samo na romska (segregirana) naselja ili je disperziran?

Projekt je apsolutno disperziran i to je vrlo važno, ne samo što se tiče naselja, nego i same populacije. Naime, rad u takvim naseljima koja su iznimno siromašna i u kojima i mnogi drugi trebaju pomoć, ne može se organizirati i razvijati tako da neke ljude, potrebite i u nevoljama, preskačete, bez obzira na to jesu li Romi ili nisu. Ne možete zakazati cijepljenje djece u nekom naselju pa onda neke uključiti, a neke ne. Tako ovaj naš projekt pomaže i mnogim neromima i mislimo da mu je to i posebna vrijednost. Pa čak ni naše medijatorice nisu sve Romkinje. Nama je bitno da naše medijatorice dolaze iz naselja gdje je koncentracija romskih problema, da te probleme poznaju i da znaju kako im pristupati, rješavati ih, motivirati ljude, s njima komunicirati… Romi govore različitim jezicima. Negdje romski, negdje srpski, negdje albanski ili rumunjski i medijatorice se i tome moraju prilagoditi odnosno mogu raditi samo ako i same govore određeni jezik.

POMOĆ SVIM UGROŽENIMA

Kakva je uloga romskih udruga i institucija? Koliko one surađuju i pomažu?

Iskreno govoreći mora se reći da udruženja građana koja se bave romskim problemima nisu na nekoj visokoj razini. Nisu dovoljno osnažena, nisu dovoljno jaka. Naravno ima iznimaka, ali govorim o prosjeku. Razlog tome je možda ponajviše problem financiranja, a kada nema novca, teško je opstati i gurati neke kvalitetne akcije  Tu ima dobrih aktivista s kojima mi dobro surađujemo, ali naše medijatorice skoro da mogu više pomoći njima nego obrnuto. Iza medijatorica stoji država i njoj je lakše probiti neke barijere i prepreke nego nekome romskom udruženju. Ona je educirana, zna procedure itd. Takva je realnost.

Kakva ste iskustva izvukli iz realizacije projekta? Što biste eventualno mijenjali?

Više razmišljam kako bi projekt trebalo širiti, a ne mijenjati. Mislim da živimo u regiji, na Balkanu gdje je stopa siromaštva dosta velika u svim zemljama i ovakva pomoć potrebna je mnogima (i ne samo Romima). Projekt bi trebao zaživjeti u mnogim zemljama, poglavito u zemljama bivše Jugoslavije gdje možemo bez većih problema prenositi iskustva jedni drugima, umrežiti se i sl. i mislim da bi se iz samog projekta mogla roditi i jedna nova šira praksa pomoći potrebitima i jedno novo zanimanje. Mi pokušavamo sistematizirati rad medijatorica, utvrditi novu nomenklaturu, da one mogu dobiti svjedodžbe odnosno certifikate i moguće stalno zanimanje i zaposlenje u zdravstvenom sektoru. To može biti jedno novo medicinsko zanimanje za rad s ugroženim grupama na terenu, za osobe koje će raditi sa starima, sa siromašnima, s djecom ulice, invalidima, sa svim ugroženim grupama. Vi trebate biti u sustavu, ali potrebna je i pomoć na terenu. Tako radi i Zapadna Europa.  

Imate li uvida kako ovaj projekt funkcionira i u nekim drugim zemljama i bi li bilo dobro da se njegova implementacija potakne u zemljama u kojima još nije zaživio?

Projekt je dobro zaživio u Rumunjskoj i Bugarskoj. Mi smo naša iskustva nastojali prenijeti u Makedoniju, Crnu Goru, pa i u Bosnu i Hercegovinu. Određeno zanimanje za naša iskustva pokazano je i iz Hrvatske. Te kontakte i suradnju ćemo nastaviti. Trenutno npr. vlada Crne Gore medijatorice pokušava institucionalizirati u dio zdravstvenog sustava i mi smo pozvani da u tome pomognemo. No, zanimanje za ovu praksu pokazuju i Francuska i Njemačka npr., a određene inicijative dolaze i iz Rusije, pa i Turske. Mnoge zemlje imaju zdravstvenu medijaciju, ali to nije isto što i medijatori odnosno medijatorice. Medijacija posreduje, a medijatori povezuju. Oni vam konkretno pomažu da rješavate probleme. To je ono što je potrebno.

PROJEKT ZA REGIJU

Može li se projekt implementirati ili poslužiti kao obrazac i primjer u rješavanju problema s kojima se Romi suočavaju i na nekim drugim područjima života?

Pa to već postoji na nekim područjima, npr. u obrazovanju gdje djeluju pedagoški asistenti, osobe koje pomažu određenoj djeci u obrazovnom procesu. A zdravstveni medijator pomaže i pedagoškom asistentu, i to tako što ima uvida u to što se zbiva na terenu, u domovima, u kućama, je li dijete bolesno, ili nema odgovarajuće odjeće pa po kiši i zimi ne može u školu, ili možda bježi iz škole… E tu je iznimno važan taj neposredni kontakt koji zdravstvena medijatorica ima s obiteljima, s ljudima, s naseljem.

Kako je projekt primljen među romskom populacijom, a kako su reagirali zdravstveni radnici?

Bez velikih dvojbi zaista odgovorno mogu tvrditi da je projekt među romskom populacijom odlično primljen. Pa jedna sličica iz naših obilazaka dovoljno o tome govori, a to je da mala djeca žele i govore kako bi željela biti zdravstveni medijatori. Znate, medijatorice su institucija u romskom naselju i među romskom populacijom. Postigli smo da one imaju posebnu zdravstvenu uniformu, kodeks oblačenja i izgleda…

A zdravstveni radnici to sigurno doživljavaju kao pomoć. Medijatorica dobro poznaje romsku populaciju i pomaže i liječnicima i patronažnoj službi da ostvari odgovarajući kontakt, da se poštuju red i pravila, da se pacijenti pridržavaju liječničkih uputa itd. A sve je to važno za uspješno liječenje. 

Kako dalje unapređivati i razvijati projekt? Kako unapređivati zaštitu zdravlja romske populacije?

Jedan od važnih faktora daljnjeg razvoja ovog projekta jest da on zaživi i u drugim zemljama našeg okruženja. Na taj će se način stvoriti jedna institucionalna mreža koja će omogućavati međusobnu pomoć, suradnju, razmjenu informacija i dobrih praksi, isticanje realnih koristi itd. i to će nesumnjivo onda omogućiti i jačanje i razvoj projekta. Treba i pokazati koje koristi donosi ovakav projekt. UNICEF je kod nas radio analizu i pokazalo se da je npr. smrtnost dojenčadi pala za 50 %. Mi moramo pokazati u određenom razdoblju da smo produžili životni vijek romske populacije. I to će biti ključni dokaz uspješnosti ovog projekta, odnosno njegova doprinosa unapređivanju zaštite zdravlja romske populacije. A u ovom trenutku unapređivanje projekta treba ponajprije fokusirati na njegove širenje, na širenje obuhvata općina u kojima se on realizira, na širenje broja naselja u kojima se primjenjuje, na potpuni obuhvat romske populacije… A onda stvari treba podignuti na višu razinu. Sada imamo medijatore pri domovima zdravlja i u općinama. Trebamo i medijatore u bolnicama, u sekundarnom zdravstvenom sektoru, u tercijarnom… To nam trebaju biti sljedeći koraci.

I na kraju, zašto samo medijatorice, a ne i medijatori?  

Prema našem dosadašnjem iskustvu i radu na terenu, moram istaknuti da je jedna od vrlo značajnih tema kojoj posvećujemo posebnu pažnju zapravo reproduktivno zdravlje žena, koja obuhvaća kontracepciju, planiranje obitelji, dojenje... Zbog osjetljivosti ove teme kao i kulture tj. tradicije romske zajednice na ovu temu je najprimjerenije govoriti u varijanti žena sa ženom.

Upravo su se zbog toga za zdravstvene medijatore angažirale žene, koje su i same  majke i one na najbolji način shvaćaju i vrlo otvoreno govore o ovim temama u obiteljima.