Fokus ROMI.HR

Nedavno je osnovan Europski romski institut za umjetnost i kulturu. Koji su razlozi i ciljevi osnivanja te institucije? Što će biti djelokrug i sadržaj rada  Instituta?

Stvaranje ovakve institucije je bio dugogodišnji san Roma i naših intelektualaca. Cilj instituta je da radi na unapređenju odnosa nas Roma prema našoj umjetnosti i kulturi koja je prebogata, ali mnogi od nas nisu svjesni toga ili smo podlegli negativnom odnosu prema našem kulturnom biću koji drugi imaju o nama. Zbog toga mnogi od nas imaju stav da mi nismo dovoljno dobri kao ostali, da smo manje vrijedni ili da manje možemo da postignemo. Kada ne znamo što smo postili do sada imamo i mnogo manje ciljeve prema tome što možemo da postignemo u budućnosti. Tek kad  promijenimo odnos prema sebi, mijenjat će se i odnos drugih prema nama. To je također cilj Instituta.

INSTITUCIJA S MEĐUNARODNOM PODRŠKOM

Zašto do osnivanja ove značajne institucije dolazi tek sada? Kako će se ona financirati? Tko će biti suradnici? Hoće li i kako surađivati s romskim organizacijama u pojedinim državama u Europi i svijetu?

Na žalost, do sada nismo imali dovoljno snage i podrške da postavimo temelj ovakve institucije. Imamo mnogo organizacija koje već decenijama rade u ovoj oblasti, međutim ova je jedinstvena zbog svoje ambicije i kapaciteta jer okuplja međunarodni tim koji će, nadam se, biti značajno proširen. 

Institut također ima i podršku 47 članica Savjeta Evrope i posebno njemačke Vlade koja nas je pozvala da otvorimo centralnu kancelariju u Berlinu. Institut je zamišljen tako da bude dodatna platforma i mreža postojećim organizacijama i pojedincima koji rade u ovoj oblasti da imaju dodatnu mogućnost  razvijati svoj rad.

Radi se o Institutu za kulturu i umjetnost. Kako vidite današnji status i značaj romske umjetnosti i kulture? Koliko je prepoznata, koliko je prihvaćena? Kakvo je njeno mjesto na europskoj i svjetskoj kulturnoj mapi?

I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.

Neki će možda reci da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem odnosno kada mnogi nisu u mogućnosti završiti ni osnovnoškolsko obrazovanje i kako bi možda bile potrebnije institucije koji će se baviti javnim politikama romskog obrazovanja ili zapošljavanja. Kako odgovoriti na takve komentare?

Pitanja obrazovanja, zapošljavanja, siromaštva su ozbiljna pitanja kojima se svi bavimo već decenijama i morat ćemo se baviti makar još toliko. To su posljedice viševjekovnih problema.

Pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa  drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.

 VEĆI OSLONAC NA VLASTIE SNAGE 

S druge strane, sigurno je da s projektima kao što je Institut za kulturu i umjetnost romska zajednica polako i mukotrpno izlazi iz društvenog pa i političkog geta, potisnutosti i marginalizacije. Kako vidite aktualnu situaciju  romske zajednice u Europi danas? Da li se položaj Roma u Europi mijenja? Da li se napreduje ili stagnira? Što su ključni problemi i kako ih rješavati?

Nas položaj se ne mijenja. Romski narod je osjetio posljedice svih kriza u Evropi i time je naš loš status postao još lošiji. Međutim, mi se mijenjamo! Nikada prije nismo imali toliko studenata, političkih i građanskih aktivista, koji ulažu velike napore da nađu načine da država i Evropa pomognu našem narodu da živi bolje. Mi smo u tom smislu jasni. Mi ne tražimo nikakav specijalni tretman. Mi radimo iako nismo zaposleni, šaljemo djecu u školu iako mnoga trpe maltretiranja, kao sto smo išli u ratove za koje se nikada nismo pitali ni prije njihovog početka ni nakon njihovog kraja.

Mi samo želimo da imamo tretman kao i drugi građani i kao druge manjine. Mi imamo istu prirodu problema i potreba kao i ostali, ulažemo velike napore kao i ostali, ali realno imamo veće prepreke nego ostali.

Kako ocjenjujete aktualne politike europskih institucija (EU, Vijeće Europe) prema romskoj problematici? Da li su te politike adekvatne problemima romske populacije? Kako bolje organizirati javne politike prema romskoj populaciji? Što bi trebalo mijenjati, što odbaciti, što dalje razvijati?

Ove dvije institucije imaju svoje egzistencijalne probleme, pa shodno tome ja ne očekujem da ce se politika prema našoj situaciji drastično mijenjati. Ono što mi treba da shvatimo jeste da živimo u vremenu kada se moramo osloniti mnogo više na vlastite snage, na same sebe. Institucije koje su prijateljske prema nama  za sada su rekle što su imale, oni koji su protiv Roma imali su također priliku da kažu što misle. U narednom periodu, mi  treba da odredimo našu politiku prema situaciji u kojoj se nalazimo. Ukoliko se politički organiziramo i djelujemo na drugi način nego što smo to radili do sada, možemo da očekujemo i drukčije odgovore drugih. To znači da naši najbolji kadrovi ne mogu više da budu izolirani pojedinci ili male interesne grupe. Moramo da djelujemo kao mnogo širi politički blok u kojem okupljamo sve najbolje ljude koje imamo i u kome našu zajednicu ne posmatramo kao klijente projekata nevladinih organizacija već kao glasače koji preuzimaju odgovornost za učešće u politici. Ukratko, kad mi budemo promjenili svoju politiku prema nama samima, drugi će se također menjati.