Fokus ROMI.HR

Lužički Srbi tradicionalno govore ''lužičkosrpski'' ili ''sorbski'' jezik, poznat i kao "Wendish" i "Lusatian", koji je usko povezan s drugim zapadnoslavenskim jezicima - poljskim, kašubijskim, češkim i slovačkim. Lužičkosrpski odnosno ''sorbski'' je službeno priznati manjinski jezik u Njemačkoj. Postoji više od jednog oblika lužičkosrpskog jezika, jer je podijeljen na gornji i donji lužičkosrpski. Ova dva jezika govori oko 50.000 ljudi. Gornji lužičkosrpski u Saksoniji govori oko 40.000, a donji lužičko-srpski oko 10.000 ljudi u Brandenburgu. Područje na kojem se govore dva jezika poznato je pod nazivom Lusatia, koje se u gornjem lužičkosrpskom naziva "Łužica", u donjem lužičkosrpskom “Łužyca” ili "Lausitz" na njemačkom jeziku. Lužički Srbi su lingvistički najbliži Česima i Poljacima. Zbog postupne i sve veće asimilacije između 17. i 20. stoljeća, gotovo svi Lužički Srbi su krajem 19. stoljeća govorili njemački, a mnogi pripadnici novijih generacija više ne govore lužičkosrpski jezik.

Povijest Lužičkih Srba seže u 6. stoljeće. U vrijeme velike seobe naroda, veliki dijelovi slavenskog plemena napustili su izvorno područje na kom su bili nastanjeni između rijeka Odre i Dnjepra. Preselili su se na područje između Baltičkog mora i planina Ore. Oko 20 slavenskih plemena Lužičkih Srba naselilo je područje od oko 40 000 km2. Dakle, nije slučajno da pojmovi ''Łužica Serbs'', "Sorbi" i "Srbi" zvuče slično. Izvorni etnonim, “Srbi”, zadržan je od strane Lužičkih Srba i Srba na Balkanu.

Sorbi se prvi put spominju u 6. stoljeću. U njihovim jezicima, drugi Sloveni nazivaju ih "Lužički Srbi", a Sorbi Srbe s Balkana nazivaju "južnim Sorbima". U 19. stoljeću, slavensko stanovništvo u Lužici (Sorbi) bili su 'Lužani' (''Lusatians'').

Danas u Saskoj i Brandenburgu još živi oko 50-60.000 Sorba, čiji je materinji jezik lužičkosprski odnosno sorbski. Stanovnici "Spreewalda", područja Brandenburga stotinjak kilometara jugoistično od Berlina, svoj jezik nazivaju wendisch. Stanovnici Gornje Lužice na području oko Budušina (Bautzen) govore gornjim sorbskim, a u Donjoj Lužici, na području oko Cottbusa se govori donja sorbski ili wendish. Stoga, ime Sorbi se koriste za stanovnike Gornje Lužice, a ime Wenden za stanovnike Donje Lužice i Spreewald.

Zbog posebnog položaja Sorba kao autohtone manjine, postoji niz posebnih pravila i prava posvećenih njihovim specifičnim potrebama u Njemačkoj. U odlomku iz Brandenburškog zakona piše: “Kao priznanje Łužičkih Srba (Wends), koji žive u Lužici od 6. stoljeća i zadržali su svoj jezik i kulturu, unatoč mnogim pokušajima asimilacije kroz povijest do današnjeg dana, njihov identitet će biti zaštićen državnom zakonodavstvom sljedećim zakonom: (…)“

Sadržaj ovog zakona, posebno izrađen radi zaštite položaja Łužičkih Srba u Njemačkoj, se odnosi na to da građani koji pripadaju etnički Łužičkim Srbima i žive u pokrajini Brandenburg kao ravnopravni građani. Također, Łužički Srbi kao narod i kao pojedinci imaju pravo slobodno izražavati, čuvati i razvijati svoj etnički, kulturni i jezični identitet, zaštićeni od svakog pokušaja asimilacije protiv svoje volje. Nadalje, imaju pravo štititi, čuvati i održavati svoj nacionalni identitet. Ostvarivanje ovog prava jamči i promiče država i općine u mjestima koja tradicionalno naseljavaju Łužički Srbi. Također, to se spominje u zakonu Brandenburga, pa tako i Łužički Srbi imaju pravo na zaštitu, očuvanje i brigu za svoje naslijeđeno područje. Posebni karakter tradicionalnog naselja i interesi Łužičkih Srba moraju se uzeti u obzir pri oblikovanju državne i lokalne politike.

Specifični primjeri posebnih prava i njihove provedbe u stvarnosti je postojanje visoke razine autonomije koja se Łužičkim Srbima daje u području obrazovanja. U stvarnosti to znači da se djeci i adolescentima u tradicionalnom naselju Łužičkih Srba, čiji roditelje to žele, daje mogućnost da uče lužičkosrpski jezik.

U dnevnim centrima i školama koje se nalaze na područjima koje tradicionalno naseljavaju Łužički Srbi njihova povijest i kultura moraju biti integrirani u obrazovni rad kroz igru i način prilagođen dobi  djece. Također, država Brandenburg mora promicati obrazovanje nastavnika sorbskog jezika. U tom području pokrajina Brandenburg surađuje sa Saksonijom. Mogućnosti za daljnje obrazovanje odraslih namijenjene su promicanju očuvanja i brige za jezik i kulturu Lužičkih Srba. Centrima za dnevnu skrb i školama, kojima upravljaju udruge Lužičkih Srba u područjima koja oni tradicionalno naseljavaju posebno promiče i podupire njemačka država, pod uvjetom da ove institucije prvenstveno služe njezi, promociji i podučavanju jezika i kulture Lužičkih Srba i tako trajno djeluju dvojezično.

Najvažnija organizacija koja zastupa i čuva prava Lužičkih Srba u Njemačkoj je Domowina. Osnovana 1912. godine, politički je neovisna krovna organizacija Lužičkih Srba i nalazi se u Budišinu (Bautzen). Sastoji se od 13 klubova i 5 regionalnih udruga. Glavni cilj Domowine je očuvanje, razvoj, promicanje i širenje gornjeg i donjeg lužičkosrpskog jezika te kulture i tradicije Lužičkih Srba.

The Łužica Serbs or Sorbian in Germany

Łužica Serbs also known by their former autonyms ‘’Sorbs’’, ‘’Lusatians’’ or ‘’Wends’’, are a West Slavic ethnic group predominantly inhabiting Lusatia, a region now divided between the German Federal states of Saxony and Brandenburg as well as between Poland’s provinces of Lower Silesia and Lubusz (Lebus).

Łužica Serbs traditionally speak the ‘’Lužice-Serb’’ or ‘’Sorbian’’ language, also known as "Wendish" and "Lusatian", which is closely related to the Polish, Kashubian, Czech and Slovak – other west Slavic languages. ‘’Sorbian’’ is an officially recognized minority language in Germany. There is more than one form of the Sorbian language, as it is divided in Upper and lower Sorbian. The two literary standards are spoken by about 50,000 people. Upper Sorbian in Saxony by about 40,000, and Lower Sorbian by about 10,000 people in Brandenburg. The area where the two languages are spoken is known as Lusatia, which is called “Łužica” in Upper Sorbian, “Łužyca” in Lower Sorbian, or “Lausitz” in German. Sorbs are linguistically closest to the Czechs and Poles. Due to a gradual and increasing assimilation between the 17th and 20th centuries, virtually all Sorbs also spoke German by the late 19th century and much of the recent generations no longer speak the language.

The history of the Łužica Serbs goes back to the 6th century. At the time of the great migration of peoples, large parts of the Slavic tribe left their original territory between the rivers Oder and Dnepr. They moved to the area between the Baltic Sea and the Ore Mountains. The approximately 20 Łužica Serbs slavic tribes inhabited an area of about 40 000 km2. So, the terms ‘’Łužica Serbs’’, “Sorbs” and “Serbs or Serbians” do not sound very similar just by chance. The original ethnonym, “Srbi”, which was retained by the Sorbs and Serbs in the Balkans.

The Łužica Serbs are first mentioned in the 6th century. In their languages, the other Slavs call them the "Lužički Srbi" or "Lusatian Serbs," and the Łužica Serbs call the Balkans Serbs "the south Sorbs". In the 19th century the autonym of the Slavic population of Lusatia (Łužica Serbs or Sorbs) was "Lusatians".

Today there are an estimated 50-60,000 Sorbs still living in Saxony and Brandenburg, whose native language is ‘’Lužičkosrpski’’ or Sorbian. The “Spreewald” dwellers, area of Brandenburg hundred kilometers southeast from Berlin, call their language ‘’wendisch’’. Upper Lusatia in the area around Bautzen (Budišin) is spoken Upper Sorbian, in the Lower Lusatia, in the area around Cottbus Lower Sorbian or Wendish. Therefore, the name Sorbs for the Oberlausitzer and the name Wenden for the Niederlausitzer and the Spreewald.

Due to their special position as an autochthonous minority, there is a set of special rules and right dedicated to especial their needs within Germany. In the excerpt from the law of Brandenburg it says: “In recognition of the will of the Sorbs (Wends), who have been resident in Lusatia since the 6th century and have maintained their language and culture in spite of many attempts of assimilation throughout history to the present day, they will continue their identity the state legislature the following law: (…)”

The contents of this law, made especially to protect the position of Łužica Serbs in Germany are, that the citizens of Łužica Serbs (Sorbian / Wendish) ethnicity live in the state of Brandenburg as an equal part of the state. Also, Łužica Serbs as a nation and as a individuals have the right to freely express, preserve and develop their ethnic, cultural and linguistic identity, free from any attempt to be assimilated against their will. Furthermore, they have the right to protect, preserve and maintain their national identity. The exercise of this right is guaranteed and promoted by the state and municipalities in the traditional settlement area of the Łužica Serbs.

Speaking of the traditional settlement areas of the Łužica Serbs, and this is mentioned in the law of Brandenburg, Łužica Serbs have the right of protection, preservation and care for their ancestral settlement area. The special character of the traditional settlement area and the interests of the Łužica Serbs have to be considered when designing the state and local politics.

Specific examples for the special rights and their implementation in reality is the high level of autonomy that is given to the area of education. In reality this means that Children and adolescents in the traditional Łužica Serbs settlement area, whose parents wish for it, are to be given the opportunity to learn the Sorbian language. In the day-care centers and schools located in the traditional Łužica Serbs settlement area, the Łužica Serbs history and culture must be integrated into the game design and educational work in an age-appropriate manner. Also, the State of Brandenburg has to promote the education, of teachers of the Sorbian language. It cooperates in this field with the Free State of Saxony. Offers for further education for adults are intended to promote the preservation and care of the Sorbian (Wendish) language and culture. Furthermore, day care centers and schools operated by Sorbian (Wendish) associations in the traditional settlement area of ​​the Sorbs, (Wends) are particularly promoted and supported by the state, as long as these facilities primarily serve the care, promotion and teaching of the Sorbian (Wendish) language and culture and thus permanently operate in bilingual.

The most important organization representing and preserving the rights of Sorbs in Germany is the Domowina. Founded in 1912 it is a politically independent umbrella organization of Lusatian Sorbs and is situated in Bautzen (Budišin). It consists of 13 clubs and 5 regional associations. The main objective of the Domowina is the preservation, development, promotion and dissemination of the Upper and Lower Sorbian language and culture and traditions of Łužica Serbs.