Fokus ROMI.HR

Početci boravka Roma u Italiji nažalost jedva su zabilježeni, kao i migracijski tokovi prema današnjoj Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj. Svega nekoliko dostupnih izvora oslanjaju se na anonimne kronike koje prepričavaju sve događaje iz 1422. godine u Bologni. Kronika ide ovako:

Anno Christi MCCCCXXII. A dì 18 de luglio venne in Bologna uno ducha d’Ezitto, lo quale havea nome el ducha Andrea, et venne cum donne, putti et homini de suo paese; et si possevano essere ben da cento persone. Lo quale ducha si havea renegado la fede christiana (…). Et poi chel re d’Ungaria gli ave prisi e rebatezadi, volseno ch’egli andasseno per lo mondo sette anni e ch’egli dovesseno andare a Roma al Papa et poi ritornasseno in suo paese (…) et si haveano uno decreto del re d’Ungaria (…) per tucti quilli sette anni, in ogni parte che gli andasseno, che ‘l non ne posesse essere facto zustizia (…). Si dermono a la porta Galiera, dentro e de fuora, et si dormivano soto li portighi, salvo che il ducha, che stava in albergo da re; et steno in Bologna 15 dì et in quello che steno in Bologna gli andava de molta gente a vedere, perché gli era la mogliera del ducha, la quale diceva che la sapeva indovinare e dire quello che la persona dovea avere in soa vita, et ancho quello che havea al presente, et quanti figlioli haveano et se una femmina gli era bona o cativa, et s’igli avevano difecto in la persona (…).

Prijevod ide ovako: „Godine Gospodnje 1422. dana 18. srpnja došao je u Bolognu vojvoda iz Egipta, po imenu vojvoda Andrea, i stigao je sa ženama, djecom i muškarcima iz svoje zemlje; bilo je stotinjak ljudi. Ovaj se vojvoda odrekao kršćanske vjere (…). A nakon što ga je mađarski kralj zarobio i protjerao, željeli su [mađarski kralj, op. prevoditelja] da putuje svijetom sedam godina i na kraju ode u Rim do pape i potom se vrati u svoju domovinu (…). Imali su [vojvoda, op. prevoditelja]  dekret od ugarskog kralja (…) da za svih tih sedam godina, kamo god su putovali, nitko ne može nad njima suditi (…). Spavali su u Porta Galieri, unutra i vani, spavali pod arkadama, osim vojvode, koji je odsjeo u kraljevskoj gostionici. U Bologni su ostali petnaest dana, a dok su bili tamo, dolazilo je mnogo ljudi jer je kneževa žena tvrdila da zna proricati sudbinu, predviđati što će čovjek doživjeti u životu, kao i trenutne okolnosti, koliko djece imali, bila žena dobra ili zla i jesu li imale kakvu tjelesnu manu (…).”

Nakon dvotjednog boravka u Bologni uputili su se za Rim gdje su stigli nekoliko tjedana kasnije. Njihov boravak u Rimu nije naveliko zabilježen, ali moguće je ustanoviti da su išli tamo kako bi dobili papinu propusnicu (salvacondotto papale) s kojom bi dobili status hodočasnika. To bi im pomoglo osigurati zaštitu i izbjeći moguću zatvorsku kaznu ili protjerivanje od strane civilnih i vjerskih vlasti. Naposljetku su uspjeli nabaviti spomenutu propusnicu, ali o njezinoj se autentičnosti dosta raspravlja; nabavljanje lažnih dokumenata iz osobnih razloga ili za pružanje boljih životnih uvjeta bilo je zaista uobičajena praksa u to vrijeme. Jednom kad bi si priskrbili propusnicu pobrinuli su se da ju prenose s generacije na generaciju, djelomično prilagođavajući tekst i sadržaj mjestu na kojem su boravili ili specifičnoj zaštiti koja im je bila potrebna.

Na početku svog boravka, početna grupa Roma koja je naselila talijanski teritorij imala je sreće osim zbog propusnice i zbog spleta okolnosti na tom području. Srednjovjekovna Italija bila je prepuna feudalnih gospodara i vazala koji su često usvajali različite zakone i politike. Romima je stoga bilo vrlo jednostavno prelaziti s jednog teritorija na drugi i izbjeći zabrane i protjerivanja naprosto preseljenjem u najbliže selo u kojem je bila drugačija ovlast. Međutim, stvari su se pogoršale pred kraj srednjeg vijeka (14. st.) kad su lokalne gospodare koji su vladali malim feudima postupno počeli zamjenjivati veći gradovi-države čiji je krajnji cilj bio vladati susjednim gradovima i ljudima koji u njima borave. Neki od ovih talijanskih gradova-država su i danas vrlo poznati; na sjeveroistoku države postojala je Mletačka Republika čija se moć protezala kroz i Istru, Dalmaciju i skoro cijelu današnju hrvatsku obalu. Središnja Italija bila je podijeljena na nekoliko vojvodstava koje su se otvoreno međusobno borile za moć i koje su bile ugrožene dominantnom prisutnošću Papinske Države. Na kraju, južna Italija bila je podijeljena između Napuljskog Kraljevstva i Kraljevine Sicilije, obje su u to vrijeme bile stavljene pod španjolsku vlast.

U to vrijeme populacija u talijanskim gradovima-državama sastojala se od pojedinaca koji su dijelili zajedničke karakteristike kao što su vjerska uvjerenja i jezik. Kako bi očuvali unutarnji red, talijanski gradovi-države slijedili su vodstvo moćnijih i dobro strukturiranih kraljevstava poput francuskog i španjolskog te su počeli izdavati naredbe koje su protjerale Rome i razne druge skupine sa svojih teritorija.

Taj cilj ujedinio je sve talijanske dragove-države bez obzira na granice i ratove među njima. Venecija je prva proglasila zakon o zabrani boravka Roma na svojem teritoriju 1483. godine tvrdeći da su Romi kradljivci i osmanski špijuni. Čak i ako ne postoje povijesni zapisi o ovoj posljednjoj optužbi, istraživanja o turskom špijunskom sustavu u Italiji još uvijek su nedovršena i ne mogu se oslanjati na različite izvore. Stoga ne možemo automatski isključiti da su neke od ovih optužbi bile istinite. No, najčešće prihvaćeno objašnjenje je da je bilo koji razlog bio dobar za Veneciju da protjera Rome sa svojih granica, a onaj špijunski bio je vrlo zgodan jer je tih godina prijetnja Osmanlija nad dominacijom Europe postajala sve stvarnija. Milano je to popratio istim korakom 1493. godine.

U tom trenutku bilo je samo pitanje vremena kada će se ovakav zakon proširiti Italijom: Firenca je objavila 1547. godine da svi Romi moraju napustiti njezin teritorij u roku od mjesec dana, inače će biti uhićeni; Bologna je učinila isto 1565. godine, ali je Romima dala još kraći rok (tjedan dana). Godinu dana kasnije došao je red na Papinsku državu, i konačno, Napuljsko Kraljevstvo koje je izdalo niz vrlo učinkovitih najava zabranjivanja Roma sa svog teritorija između 1555. i 1585. godine.

Povijest Roma u Italiji također pokazuje koliko su njihove osobne priče bile duboko povezane sa širim kontekstom u kojem su živjeli. Dobar primjer toga je utjecaj Trentskog sabora (1545.-1563.) na njihove životne uvjete. Koncil u Trentu bio je skup koji je organizirala Rimokatolička Crkva kako bi preispitala svoju strukturu i načela kao odgovor na šokantni protestantski raskol koji je uslijedio nakon optužbi Martina Lutera za korupciju. Koncil je reagirao ponovnim uspostavljanjem dominacije pape i njegovih ovlasti te svih temeljnih elemenata katolicizma, uključujući sakramente, oproste i što je najvažnije za ovu priču, osudom svake duhovne doktrine izvan katolicizma. U to su očito uključene i bilo kakve „magijske“ i proricateljske radnje po kojima su, kao što je ranije spomenuto, Romkinje bile vrlo poznate. Iako učinci odluka Tridentskog koncila na Rome koji su živjeli na području današnje Italije nisu istraženi, može se tvrditi da je čvrsti stav Rimokatoličke Crkve protiv svake poganske aktivnosti mogao potaknuti i/ili ubrzati proces protjerivanja koji su započeli talijanski gradovi-države. Zapravo, osim Venecije i Milana, svi ostali dekreti su doneseni nakon završetka Tridentskog koncila.

Još jedan primjer Roma kao dijela talijanske povijesti je njihovo sudjelovanje u bitci kod Lepanta, koja se vodila 1571. godine. Godinu dana ranije, 1570. godine, organizirana je kampanja pretresa kuća kako bi se pronašli Romi koji bi se mogli poslati u borbu protiv Osmanlija. Ova poznata bitka i danas igra veliku ulogu u povijesti rimokatolicizma, jer je označila pobjedu Svete lige, sastavljene od mnogih talijanskih gradova-država i regija pod španjolskom dominacijom, protiv Osmanlija i islama. Povijesna vrijednost bitke za Lepanto bila je ogromna već 1570-ih, do te mjere da je svaka osoba pod katoličkom vlašću morala dati svoj doprinos. Stoga su Romi koje je Venecija porobila također unovačeni kao veslači za bitku. Iako je njihov trud sigurno pomogao u ostvarenju ove pobjede, njihova se prisutnost na mletačkim brodovima rijetko spominje i često odbacuje.

Postoji dodatni element koji se mora uzeti u obzir: strah od kuge i očajnički pokušaj gradova-država da izbjegnu hitne zdravstvene situacije i ograniče broj smrtnih slučajeva koliko god je to moguće. Doista, tadašnja Italija već se suočila s nekoliko epidemija kuge, osobito od sredine 1500. i nadalje, a posebno u sjevernom dijelu svog teritorija. Broj smrtnih slučajeva među stanovništvom u gradovima poput Milana bio je strahovito visok (primjerice, između 1576. i 1578. godine od kuge je umrlo 18.000 ljudi), a takvoj katastrofi pridonijeli su i loši higijenski uvjeti u gradovima koji su znatno olakšali širenje kuge. Osim toga, izbijanja kuge često je išlo ruku pod ruku s glađu, što je rezultiralo općenito nižom razinom fizičkog blagostanja i raširenom pothranjenošću, čineći zarazu još lakšom. Iz tih su razloga neki istraživači predložili zanimljivu teoriju; Romi, zajedno s drugim nomadskim skupinama, su možda bili masovno protjerani od strane talijanskih gradova-država jer su zbog toga što su bili smatrani beskućnicima bili mogući prijenosnici zaraza i bolesti.

Stoga su romske skupine od ranog 16. stoljeća i nadalje bile prisiljene živjeti na geografskim i društvenim granicama zemalja koje su ih protjerivale. Ipak, ovaj se pristup obio o glavu talijanskim gradovima-državama koji su ga provodili. Primjerice, u nastojanju da se smanji kriminal i očuva javni red, mnogi pripadnici romskih skupina su protjerani i posljedično suočeni sa sve većim siromaštvom i nemogućnošću da steknu nešto novca proricanjem iz dlana ili kovačkim zanatom kao nekada. To je često rezultiralo njihovim upuštanjem u nezakonite radnje poput krađe na štetu ostatka stanovništva kako bi zadovoljili svoje osnovne potrebe. To je istovremeno učvrstilo percepciju drugih ljudi o Romima kao opasnim i nemoralnim osobama od kojih se iz sigurnosnih razloga mora držati što je moguće dalje.

Očito je da su priče poput ove plod te epohe i bilo bi nepravedno raspravljati o tim događajima bez razmatranja koliko su društvo, politika i ekonomija bili drugačiji u odnosu na današnje. Ipak, gledajući unatrag na povijest srednjeg vijeka i renesansne Italije, shvaćamo kako su Romi bili dio mnogih ključnih događaja koji su se ticali ovog dijela Europe, od epohalnih bitaka do zastrašujućih bolesti, istovremeno naglašavajući da se velik dio njihovog sudjelovanja u povijesti često zanemaruje i prešućuje.