Fokus ROMI.HR

Globalna povijest je obogaćena različitim skupinama putujućih naroda koje su sačuvale svoju jedinstvenost kroz vrijeme. Iako to kulturno obogaćuje svijet i čini ga ekološki održivijim, još od pojave sjedilačke civilizacije i strukturiranog društva, postojanje nomadskih skupina predstavljalo je problem za mnoge države. Među njima je bilo i Rusko Carstvo. Tijekom 18. i 19. stoljeća, razdoblja vrhunca moći države, Rusko Carstvo uložilo je mnogo napora kako bi uspostavilo kohezivnu, dobro reguliranu i ekonomski produktivnu državu. Nomadizam se smatrao izazovom za naplatu poreza, poštivanje zakona, integraciju raznolikog stanovništva i gospodarski razvoj. Ljudi koji su se stalno selili bili su izvan dosega obrazovanja, zdravstvene zaštite i drugih pogodnosti sjedilačkog života.

S početkom vladavine Nikole I. (1825.–1855.), započela je represivna politika prema nomadizmu. Ona je bila izravno povezana s militarizacijom etničkih skupina, a prethodila joj je složena kombinacija razloga. Jedan od glavnih faktora bilo je javno protivljenje privilegijama koje su imali Romi. Društvo nije bilo zadovoljno činjenicom da jedna skupina ljudi živi slobodnijim životom, a da se od toga ne vidi korist za širu zajednicu.

Stoga su vlastima počele pristizati pritužbe na Rome. Osim toga, vladavinu Nikole I. karakteriziralo je strogo pridržavanje autokratske vlasti i težnja ka discipliniranom, poslušnom društvu. Država je nastojala poboljšati upravljanje, pojačati nadzor nad nomadskim skupinama i potaknuti njihovu integraciju u širu rusku zajednicu. Sjedilački način života smatran je pogodnijim za kontrolu države i integraciju.

Nikola I je izradio opsežan plan djelovanja. Naredio je popis svih Roma u Ruskom Carstvu i njihovu prisilnu raspodjelu — po jedna ili više obitelji po svakom naselju, ovisno o mogućnostima. Car je naredio da se osobne isprave, bez kojih nije bilo moguće putovati dalje od 30 versta (otprilike 32 km), mogu izdavati tek nakon što se Romi potpuno ukorijene u selu, i to ne više od jednoj osobi iz obitelji.

Između 1832. i 1834. doneseni su zakonodavni akti na temelju kojih su izdane nove naredbe. Policija je hvatala nomadske i lutajuće osobe kako bi ih regrutirala ili slala u kantonističke škole (niže vojne obrazovne ustanove). U 1832. donesen je jedan od prvih dekreta Senata, u kojem je velik dio bio posvećen djelovanju protiv maloljetnih lutalica (mlađih od 17 godina). Oni su morali biti poslani u kantonske bojne i polubojne, pri čemu je donja dobna granica bila 8 godina. Prve pravne upute poslane su upravama Don i Besarabije, a kasnije su proširene na cijelu zemlju. Ova mjera se odnosila i na pojedinačnu djecu lutalice i na one koji su bili s obiteljima.

Godine 1834. izdana je nova represivna naredba za bjelorusko-litvanske provincije. Urbane i ruralne zajednice, lokalni zemljoposjednici, morali su obavještavati policiju o svima koji su se ilegalno nalazili na njihovom području bez identifikacijskih dokumenata. Osobe s tog popisa morale su biti prebačene pod nadležnost vojnih vlasti. Zdravi Romi su slani u vojnu službu, a ostali u vojne zatvorske postrojbe. Žene i djeca su upućeni u tvornice i vojna naselja.

Tako su 1830-ih godina osnovane brojne „popravne čete“, koje su bile popunjene nomadima i beskućnicima. Prema osobnoj naredbi Nikole I, prve tri čete formirane su od Roma iz Tauridske gubernije (administrativna regija koja je uključivala područje Krimskog poluotoka i kopneni dio između donjeg toka Dnjepra i obala Crnog i Azovskog mora). U kratkom vremenu, oko 300 Roma bilo je raspoređeno u vojnu popravnu službu.

Godine 1840. guverner Viborga (sjeveroistočni dio Carstva) predočio je Nikoli I redovno izvješće o životu provincije i njezinu stanovništvu. Posebna pažnja posvećena je djeci Roma koja su više puta viđena sama na ulicama. Kao rezultat toga, odlučeno je da se Ingerski Romi u dobi od 8 do 17 godina pošalju u kantonističke bojne u Sankt Peterburgu. Tijekom razdoblja od 1842. do 1853. najmanje 16 Roma je poslano u Sankt Peterburg.

Bez sumnje, slanje djece u Sankt Peterburg predstavljalo je kulturni šok za njih. Dječaci koji su tamo stigli uglavnom nisu govorili ruski, bili su odvojeni od svojih obitelji, svakodnevnog okruženja i svoje kulture. U takvom kulturnom vakuumu, Romi su se zbližavali s onima koji su bili u sličnoj situaciji. Cijeli njihov život bio je preokrenut i izuzetno stresan, što je činilo proces prilagodbe novim uvjetima vrlo teškim.

Međutim, ova politika imala je i neke prednosti. Djeca uključena u vojni sustav bila su po prvi put uključena u obrazovni proces. Tijekom vojne službe, Akademija im je bila dužna pružiti osnovno obrazovanje. Oni koji su uspješno položili ispite i praktične testove upućivani su na daljnju vojnu službu kao narednici i dočasnici, dok su ostali upisivani kao obični vojnici s mogućnošću napredovanja do čina dočasnika.

Na kraju vladavine Nikole I., u siječnju 1856., izrađeno je konačno mišljenje o podvrgavanju Roma regrutaciji u Ruskom Carstvu. Na temelju dugogodišnje prakse, Državno vijeće je formaliziralo stav da su Romi sastavni dio društva i stoga moraju snositi regrutne obveze jednako kao i svi drugi. Iznimka su bili oni koji su bili klasificirani kao pripadnici trgovačkog staleža, a koji su bili potpuno izuzeti od bilo kakvih obveza regrutacije. Romi iz Tauridske regije imali su poseban status – bilo im je dopušteno zamijeniti fizičko sudjelovanje u regrutaciji novčanom uplatom. Razlog je bio taj što su Romi Tauride bili klasificirani kao državni seljaci, ispovijedali islam i bili uključeni u tatarske zajednice, što im je davalo poseban položaj.

Mogućnost služenja u vojsci otvorila je vrata za bolji život za određeni broj Roma. Sama činjenica da su ljudi regrutirani kao i svi ostali govorila je da su Romi prihvaćeni.