Fokus ROMI.HR

Ako je pak nešto bilo specifično u onome što smo mogli saznati o postupanju s psima u romskom naselju, to je povezano s onime po čemu je specifičan život samih Roma u tim naseljima. Pored surovosti koja se pojavljuje prema životinjama, tu neizravno vidimo i uvjete koji su izraz surovosti cijelog društva spram dobrog dijela njegove romske manjine. Ljudi prisiljeni da se stalno bore za goli opstanak, a šira sredina ih odbacuje, ponižava i okrivljuje za sve i sva, teško će imati obzira spram drugih – bilo ljudi, bilo životinja. No, društveni uvjeti mogu poslužiti da se objasni zbog čega su odnosi u nekoj društvenoj sredini brutalniji, ali objašnjenje ne ukida odgovornost. Zlostavljanje je zlo ma u kakvim se uvjetima događalo. Međutim, nemojmo se zavaravati: zlostavljanja životinja ima u cijelom društvu!  

S društvenom nepravdom teško se izlazi na kraj, a kad se povežu dvije takve nepravde, teško je čak i jasno sagledati u čemu se nepravda sastoji. Nedavno je jedna televizija koja pokriva cijelu Hrvatsku emitirala vrlo potresan prilog o zlostavljanju pasa. Pored snimaka koje je napravila televizijska ekipa, iz kojih se može vidjeti i čuti kako sve psi žive uz ljude u siromašnom naselju, prikazani su i dijelovi amaterske snimke mobitelom, iz koje se dade naslutiti da su djeca jednog psa mučila i ubila. I na snimci TV ekipe vidi se kako dječaci tuku jednog psa. Aktivistice i aktivisti koji se bave zaštitom životinja su u suradnji s lokalnim vlastima i drugim institucijama izvukle iz naselja i privremeno smjestile nekoliko desetaka pasa, u čijem se ponašanju vide znakovi velikog straha i vjerojatno zlostavljanja koje su proživjeli. Ako se moralnost između ostaloga vidi i po odnosu spram slabijih, spram bića koja o nama ovise i nad kojima imamo moć, onda se prema tim psima neki ljudi nisu pokazali nimalo dobrima.

DVOSTRUKA NEPRAVDA

No kad su nakon objavljivanja započeli javni razgovori i akcije, pokazalo se još nešto zloćudno: na objavu informacije o mučnom životu nesretnih pasa, ljudi su na društvenim mrežama ispisivali pogrde o "ciganima", prijetili teškim kaznama, pa i suludim 'represalijama', npr. da ih sve treba "spaliti".

Dotle je, reklo bi se, sve jasno, premda nije dobro. No, tu je još jedna činjenica: sela o kojima je govorio spomenuti prilog u emisiji Provjereno Nove TV jesu tzv. romska naselja (u Međimurju), a gotovo svi ljudi koji se u prilogu pojavljuju su Romi. Vidimo ljude koji govore o tome kako postupaju sa svojim psima, djecu (uglavnom dječake) kako se igraju s psima, ali su pritom ponekad dosta grubi, a jednog uplašenog psa i tuku pred kamerom. Čujemo i iskustva i mišljenje mladog čovjeka koji želi zaštititi pse, često i po cijenu sukoba s ljudima iz svoje sredine. Spominje se i huškanje pasa na borbu, čak i organizirane borbe, i još mnogo toga.

Novinarka je korektno zaključila prilog s nekoliko rečenica o tome kako ćemo mi gledatelji televizije osuditi surovost prema životinjama i bezosjećajnost djece i odraslih, ali se nećemo upitati kakav je to život u kojem najveći dio ljudi ovih naselja živi u teškom siromaštvu, u vrlo oskudnim uvjetima, daleko od mnogih pogodnosti koje uživa većina u hrvatskom društvu. A surovi uvjeti u kojima žive Romi u takvim naseljima mogu djelovati i na to kako se neka djeca i odrasli odnose i prema životinjama. Tu se negdje krije i ona dvostruka nepravda spomenuta na početku.

No, kad su nakon objavljivanja započeli javni razgovori i akcije, pokazalo se još nešto zloćudno: na objavu informacije o mučnom životu nesretnih pasa, ljudi su na društvenim mrežama ispisivali pogrde o "ciganima", prijetili teškim kaznama, pa i suludim 'represalijama', npr. da ih sve treba "spaliti". Nažalost, ni neke među inače dobronamjernim i požrtvovnim organizacijama za zaštitu životinja nisu se proslavile, pa se na web-stranici kojom se služi jedna od njih pojavila i vijest koja počinje ovako: "U Međimurju u Hrvatskoj pojavili su se dokazi o gnjusnoj okrutnosti prema životinjama od strane romske zajednice koja živi u 12 naselja u toj regiji." Da, točno ste vidjeli: romske zajednice. Premda osoba koja je pisala tekst ne pokazuje baš razvijenu stilsku vještinu (što se u navedenoj rečenici vidi po onome "od strane"), greške nema: počinitelj gnusne okrutnosti je kolektivan – romska zajednica. U nastavku se ne govori samo o borbama pasa i o tome da ih udaranjem ubijaju, nego i o vješanju o drveće i ograde tako da životinje ugibaju u mukama, pa čak i o silovanju.

KOLEKTIVNA KRIVNJA

S obzirom na sklonost koju je ta organizacija pokazala da okrivi ne konkretne, stvarne počinitelje nego cijelu romsku zajednicu, trebali bismo biti oprezni i u odnosu na ovaj opis zlostavljanja, ali sada nije riječ o tome, nego o reakcijama. Surovost koju ljudi izražavaju kad reagiraju suočeni s vijestima o patnjama životinja nije ni nova ni čudna. Otkako na internetu postoje tzv. društvene mreže, može se vidjeti što mnogi ljudi pišu, i često vidimo tu surovost kao odziv na surovost. Neki bi mučiteljima životinja činili isto ono što i oni čine svojim žrtvama, a neki puštaju mašti na volju pa u smišljanju 'kazni', zapravo osvete, pokazuju jezivu kreativnost. Međutim, kada se ta brutalnost spram mučitelja životinja spoji sa šovinizmom spram cijele zajednice kojoj i mučitelji pripadaju, u ovom slučaju spram Roma, stvar postaje mnogo težom. Što učiniti? Kako izvještavati o takvim događajima, kako ih komentirati i tumačiti?

Kada sam na jednoj društvenoj mreži ovaj napis zaštitnika životinja opisao kao lakoću da se "sklizne u fašizam", prijateljica s vrlo istančanim smislom za moral, vrlo senzibilna spram patnji koje ljudi nanose životinjama, a ujedno i profesionalna novinarka, upozorila me je da se iz opisa događaja u kojima teško stradavaju psi naprosto ne može izostaviti i podatak da se radi o naseljima u kojima žive Romi. To će mnogim primitivcima iz većinske 'zajednice', tj. među Hrvatima biti dovoljan povod za napade i uvrede prema Romima kakve sam već spomenuo, ali informacija bi naprosto bila nepotpuna bez podatka o romskom naselju. Ne zbog toga što bi bila važna etnička pripadnost počinitelja, nego zbog toga što su romska naselja u mnogome zgusnut izraz, 'otisak' svega onoga po čemu je položaj Roma u ovom društvu specifičan. I težak. I loš.

NEIZBJEŽNA ODGOVORNOST

Čak i kada se ne bi radilo o televizijskom prilogu, u kojem gledatelji ionako odmah mogu zaključiti kojoj etničkoj skupini pripadaju ljudi koje vide i čuju, i o kakvom se naselju radi, podatak o romskom naselju je bitan jer se na njega može nadovezati šira pripovijest o uvjetima u kojima žive i djeca i odrasli koji će u nekim slučajevima onako ružno postupati prema životinjama. Zlostavljanja životinja, da se ne zavaravamo, ima nažalost posvuda u ovom društvu, a svako malo možemo naići na izvještaje o nasilju koje je toliko perverzno da bismo s Primom Levijem uzviknuli: "Zar je to čovjek?" Ni među Hrvatima ni među Romima ne važi ni stereotip o 'nevinoj dječici', koja naprosto nisu sposobna za zlo jer mnoga su zlodjela prema nemoćnim životinjama počinila upravo djeca.

Ako je pak nešto bilo specifično u onome što smo mogli saznati o postupanju s psima u romskom naselju, to je povezano s onime po čemu je specifičan život samih Roma u tim naseljima. Osim općeg siromaštva, ti mali društveni segmenti žive drukčije po tome što su roditelji često nezaposleni ili rade slabo plaćene poslove, što još uvijek sva djeca ne idu u školu, što su standardi stanovanja niski, uvjeti za higijenu teški, infrastruktura često manjkava ili nikakva... Pored surovosti koja se pojavljuje prema životinjama, tu neizravno vidimo i uvjete koji su izraz surovosti cijelog društva spram dobrog dijela njegove romske manjine. Ljudi prisiljeni da se stalno bore za goli opstanak, a šira sredina ih odbacuje, ponižava i okrivljuje za sve i sva, teško će imati obzira spram drugih – bilo ljudi, bilo životinja.

Moja me prijateljica tu upozorila na još jedan problem: ako ponašanje ljudi objasnimo društvenim uvjetima, hoćemo li time i opravdati njihove postupke? Odgovor je jedno teško "ne". Društveni uvjeti mogu poslužiti da se objasni zbog čega su odnosi u nekoj društvenoj sredini brutalniji, zbog čega u njoj nisu tako cijenjene neke vrijednosti, ali objašnjenje ne ukida odgovornost pojedinca za ono što čini. Ako je zlostavljao drugo živo biće, treba odgovarati onako kako zakon i moral traže, bez obzira na društvene običaje i kulturne paradigme. Zlostavljanje je naprosto zlo, u kakvim se god uvjetima događalo.

Srđan Dvornik je nezavisni konzultant, istraživač, prevoditelj i publicist iz Zagreba. Djeluje u projektima zaštite ljudskih prava, etničke ravnopravnosti, promoviranja demokratske političke kulture i kulture prava.