Fokus ROMI.HR

Nakon što su boljševici došli na vlast, oni su počeli formiranje novih struktura moći. Najviše izvršno tijelo zvalo se Vijeće narodnih komesara  (de facto sovjetska Vlada). U studenom 1917. godine novoformirana Vlada usvojila je "Deklaraciju o pravima naroda Rusije", koja je proglasila a) jednakost i suverenost naroda Rusije, b) pravo naroda Rusije na slobodno samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje i stvaranje nezavisne države, c) ukidanje svih nacionalnih i vjerskih privilegija i ograničenja i d) slobodan razvoj nacionalnih manjina koje žive na području Rusije.

Jedan od 13 "Narodnih komesarijata" bio je Narodni komesarijat za nacionalnosti - drugim riječima ministarstvo nadležno za provedbu politike Sovjetske države prema nacionalnim manjinama, na čelu s Josipom Staljinom.

Od 1920-ih do sredine 1930-ih godina boljševici su vodili takozvanu politiku "korjenizacije" koja je podrazumijevala stvaranje etničkih teritorijalnih autonomija, osposobljavanje i stavljanje pripadnika nacionalnih manjina na javne funkcije, razvoj materinjeg jezika i kulture. Sovjetska vlast podržavala je osnivanje škola s nastavom na materinjim jezicima. U slučaju naroda koji nisu imali svoj pisani jezik, boljševici su provodili politiku koja je imala za cilj uklanjanje nepismenosti stvaranjem abecede na njihovim materinjim jezicima.

Postojalo je nekoliko razloga zašto su boljševici posvećivali toliko veliku pažnju politici prema nacionalnim manjinama, posebno njezinom obrazovnom aspektu. Početkom 20. stoljeća u Rusiji su sve veći zamah dobivali nacionalni pokreti. Istovremeno su u regijama u kojima su živjele nacionalne manjine u Ruskom Carstvu intenzivirali narodni ustanci protiv carske politike prema nacionalnim manjinama, za koju se tvrdilo da krši prava neruskog stanovništva Carstva u raznim područjima, uključujući upravljanje nacionalnim teritorijama, razvoj nacionalnog jezika i kulture. Ove osjećaje su efikasno iskoristili boljševici, pokušavajući dobiti podršku u udaljenim manjinskim regijama Ruskog Carstva. Nakon Oktobarske revolucije, usred političke nestabilnosti i izbijanja građanskog rata u Rusiji, boljševicima je i dalje bila jako potrebna podrška neruskih naroda koji su živjeli na području bivšeg Ruskog Carstva.

Drugo, nakon Oktobarske revolucije boljševici su pokrenuli radikalno restrukturiranje kulturnog i ideološkog života u Rusiji prema načelima marksizma-lenjinizma. Sovjetska vlast širila je propagandu uglavnom kroz obrazovanje, a najefikasniji način za to je bila organizacija obrazovanja na materinjim jezicima nacionalnih manjina.

Osim toga, stopa pismenosti u Rusiji kretala se od 35-38% 1915. godine do oko 43% 1917. godine, dok je stopa pismenosti seljaštva (koje je činilo 80% ukupnog stanovništva) bila još niža. Kako bi se dokazao uspjeh sovjetskog sustava, boljševici su trebali ostvariti značajan napredak u društveno-ekonomskom razvoju, industrijalizaciji, što se nije moglo učiniti uzimajući u obzir razinu nepismenosti stanovništva. Zbog navedenih razloga, boljševici su posvećivali značajnu pažnju obrazovanju stanovništva Sovjetske Rusije, uključujući i obrazovanju nacionalnih manjina.

Faktičko poticanje nacionalizma nacionalnih manjina odvijalo se zajedno s suzbijanjem nacionalizma Rusa, koji su boljševici nazivali "Velikoruskim šovinizmom". U skladu s takvom politikom, čak i tradicionalna ruska kultura prikazana je kao kultura "ugnjetavača".

Boljševička politika prema Romima u tom razdoblju provodila se u skladu s općom linijom podrške nacionalnim manjinama. Upravo tada su osnovani Sveruska Unija Roma, Romsko nacionalno kazalište "Romen", Romski odjel kao dio Udruženja proletersko-revolucionarnih autora, romski glazbeni ansambli, romska industrijska zadružna poduzeća (arteli). Takva zadružna poduzeća bavila su se proizvodnjom različitih vrsta robe poput proizvodnje namještaja, tkanina, kemikalija za kućanstvo itd.

Krajem 1920-ih godina sovjetske vlasti provode prvi obrazovni program za Rome na svijetu. Romske škole i razredi sa nastavom na romskom jeziku otvoreni su u različitim gradovima i republikama SSSR-a. Pedagoški fakultet također je prvi put otvorio svoja vrata za Rome.

U skladu s općom politikom koja je imala za cilj uklanjanje nepismenosti, provedena je standardizacijaq romskog jezika, uključujući priručnike i udžbenike iz gramatike romskog jezika i pravopisa, te udžbenike romskog jezika. Knjige na romskom jeziku, uključujući obrazovnu literaturu, originalna djela romskih autora, ​​ periodika i prijevodi ruske klasike počeli su se objavljivati upravo u to vrijeme.

Romi koji su živjeli u Rusiji na početku 20. stoljeća pripadali su različitim skupinama, čiji dijalekti su se znatno razlikovali. U tom pogledu, bilo je potrebno napisati i objaviti udžbenike barem na nekoliko najvećih romskih dijalekata. Međutim, udžbenici su pisani samo na dijalektu "Ruska Roma", koji su bili najbrojnija romska etnička skupina u Rusiji, ali nije bila jedina. Rusiju su također naseljavali "Polska Roma", Kalderaši, Lovari, Ljulji, Karači, Boša i druge romske skupine. Dakle, govornici drugih romskih dijalekata nisu ostvarili korist od obrazovnog programa namijenjenog za "Ruska Roma". Osim toga, većina Roma uopće nije stekla nikakvo obrazovanje, jer su približno 2/3 romskog stanovništva u Rusiji bili nomadi.

Predsjedništvo Središnjeg izvršnog odbora (najviši zakonodavni i nadzorni organ Komunističke partije između kongresa) i Vijeće narodnih komesara  SSSR-a su 1. listopada 1926. godine usvojili rezoluciju "O pružanju pomoći Romima koji žele trajno naseliti." U veljači 1928. godine usvojena je nova rezolucija "O dodjeli zemljišta Romima u njihovom prijelazu na sjedilački način života". Oni Romi koji su se odlučili trajno naseliti dobili su od države jednokratnu novčanu pomoć i komad zemlje. Prema Rezoluciji iz 1926. godine, Romi koji su odlučili nastaviti sa putovanjem nisu dobili nikakvu kaznu.

Treba spomenuti kako su sami Romi doživljavali promjenu vlasti u Rusiji. Unatoč tome što je Revolucija 1917. godine poboljšala pravni status Roma, posebno u području kulture i obrazovanja, ona je istovremeno značajno pogoršala njihovu materijalnu situaciju. Pretpostavka sovjetske vlasti da su Romi "siromašni", i zato će najvjerojatnije "mrziti bogataše", bila je uvelike pogrešna. Romi su uvijek pokazivali poštovanje prema bogatstvu, vjerujući da ga čovjek dobiva od Boga. Romi su pričali legende o svojim precima koji su bili bogati, koji su uspješno trgovali konjima i raznom robom i ta sjećanja su se prenosila  s generacije na generaciju.

Imućni ljudi neromskog podrijetla uglavnom nisu bili predmet negativnih osjećaja, jer je dobrobit Roma ovisila o takvim ljudima. Nakon zatvaranja restorana nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, Romi koji su pjevali u zborovima ostali su bez sredstava za život. Zabrana držanja konja u privatnom gospodarstvu kao i trgovina konjima bila je veliki udarac za romske trgovce. U Moskvi je zatvoreno poznato sajmište konja. Iako je Oktobarska revolucija prije svega negativno utjecala na imućne Rome, čak su i najsiromašnije romske obitelji osjetile pogoršanje ekonomskih i životnih uvjeta. Osiromašeno stanovništvo više nije moglo plaćati robu romskih obrtnika i usluge romskih umjetnika. Zajedno s Bijelom gardom, niz bogatih romskih obitelji emigrirao je u Europu, Kinu (najviše u Harbin i Šangaj) i u SAD. Međutim, većina Roma ostala je u Rusiji te  je pokušavala preživjeti radeći bilo kakav posao.

Boljševici nikako nisu razumijeli da su romski način života, vjerovanja i zanimanja bili u potpunoj suprotnosti s idejama komunizma.

Boljševičku politiku prema Romima tokom prvog desetljeća sovjetske vlasti može se općenito opisati kao afirmativnu. U uvjetima političke nestabilnosti i izbijanja građanskog rata u Rusiji, boljševicima je bila jako potrebna potpora nacionalnih manjina. Tokom ovog razdoblja sovjetske vlasti su aktivno podržavale razvoj romskog jezika, kulture i obrazovanja. Osim toga, boljševici su mislili da će mnoge ideje Oktobarske revolucije biti bliske Romima i, sukladno tome, tretirali ih kao saveznike.

Što se tiče Roma, nakon što su boljševici došli na vlast, Romi su shvatili da je politika koju vode sovjetske vlasti, uključujući borbu protiv bogataša koje su boljševici smatrali "klasnim neprijateljima", rezultirala promjenom romskog ustaljenog načina života i gubitka romskog glavnog izvora dohotka. Nisu svi Romi bili spremni za takve promjene i nisu se uspjeli prilagoditi. Građanski rat koji je uslijedio nakon Oktobarske revolucije također je snažno pogodio Rome pogoršavajući njihovu ionako tešku ekonomsku situaciju.

The Russian Revolution which took place in February 1917 resulted in the collapse of the Russian monarchy and coming of the Provisional Government to power. However, the Provisional Government proved incapable of retaining power. As a result, the February Revolution was followed by the October Revolution of 1917, which led to establishment of the Soviet power in Russia.

After coming to power, the Bolsheviks formed new power structures. The highest executive body was called the Council of People's Commissars (de facto the Soviet Government). In November 1917 this newly established Government adopted the "Declaration of the Rights of the Peoples of Russia", which proclaimed a) equality and sovereignty of peoples of Russia b) right of peoples of Russia to a free self-determination, including secession and creation of a separate state c) abolition of all national and religious privileges and restrictions d) free development of national minorities living on the territory of Russia.

One of the 13 Councils of People's Commissars was the People's Commissariat for Nationalities - in other words the ministry responsible for the implementation of the Soviet Republic’s policy on nationalities, led by Joseph Stalin.

In 1920-s until the mid-1930-s the Bolsheviks pursued a so-called policy of Korenizatsiya ("nativization") which implied creation of etnic territorial autonomies, training and promotion of members of national minorities to public office, the development of native languages and cultures. The Soviet government supported the establishment of schools in native languages; in relation to peoples that did not have their own written language, the Bolsheviks implemented policies designed to eliminate illiteracy through the creation of scripts in their native languages.

The Bolsheviks' close attention to the issues related to national policy, especially to its educational aspect, was due to several main reasons. In the beginning of the 20th century national movements were growing in strength in Russia and popular uprising in the national regions of the Russian Empire against the autocracy’s policy on nationalities intensified, claiming to infringe the rights of non-Russian population of the Empire in various spheres, including governance of national territories, development of national culture and languages. These sentiments were effectively used by the Bolsheviks, who were trying to gain support in the outlying ethnic regions of the Russian Empire. After the October revolution, amid political instability and the beginning of the Civil war in Russia, the Bolsheviks still badly needed support of different peoples living on the territory of the former Russian empire.

Secondly, after the October revolution the Bolsheviks initiated radical restructuring of cultural and ideological life in the country along Marxist-Leninist principles. Soviet propaganda was disseminated primarily through education, and the most effective way to do it was to spread it in native languages of national minorities.

Furthermore, the literacy rate in Russia ranged from 35-38% by 1915 to about 43% by 1917, while the literacy rate of the peasantry (which consisted of 80% of the whole population) was even lower. In order to prove the success of the Soviet system, the Bolsheviks needed a breakthrough in socio-economic development, industrialization, which could not be done with an illiterate population. For these reasons, the Bolsheviks paid significant attention to the education of the population of Soviet Russia including education of national minorities.

De-facto encouragement of nationalism of national minorities took place along with the suppression of nationalism of ethnic Russians, which the Bolsheviks referred to as "Great Russian chauvinism". In line with this policy, even traditional Russian culture was denounced as a culture of "oppressors".

The Bolsheviks’ policy towards Roma during this period was implemented in accordance with the general line of support for national minorities. It was at that time that the all-Russian Roma Union, the world’s first Roma national theatre "Romen", the Roma department within the Association of Proletarian-Revolutionary Authors, Roma musical ensembles, Roma cooperative-industrial associations (artels) were established. These artels focused on the production of different kinds of goods such as the production of furniture, fabrics, household chemicals etc.

In the late 1920s, the world's first educational program for Roma was carried out. Roma schools and classes in Roma language were open in different cities and republics of the USSR. The pedagogical college for Roma also opened its doors for the first time.

According to the general line on the elimination of illiteracy a written language for Roma was developed (including primers and textbooks on Roma grammar and spelling as well as textbooks on the Roma language), books in Roma language, including educational literature, original works of Roma authors, translations of the Russian classical literature and periodicals started to be published at that time.

Roma living in Russia belonged to different ethnic groups, whose dialects varied considerably. In this regard, it was necessary to create textbooks at least in several largest Roma dialects. However, only the dialect of the Ruska Roma was used as the basis for the development of textbooks. Although being the most numerous Roma ethnic group in Russia, the Ruska Roma were by far not the only one. Russia was also inhabited by the Polska Roma, the Kalderari, the Lovari, the Lyuli, the Karachi, the Bosha and other Roma ethnic groups. This did not allow speakers of other Roma dialects to benefit from the educational program intended for Roma. Apart from this, the majority of Roma didn’t receive any education at all because about 2/3 of the Roma population in Russia still led a nomadic way of life.

On October 1, 1926, the Presidium of the Central Executive Committee (the highest legislative and supervisory organ of the Communist Party between party congresses) and the Council of People's Commissars of USSR adopted the resolution "On providing assistance to Roma who wanted to settle down". This document was followed by the resolution "On the allocation of land to Roma in their transition to a settled labor lifestyle" adopted in February 1928. Those Roma who decided to settle down received a one-time allowance and were given a piece of land by the State. Under the Resolution of 1926 Roma who decided against settling down were not subjected to any kind of punishment.

It is worth mentioning how Roma themselves perceived the change of power in Russia. Despite the fact that the Revolution of 1917 improved Roma legal status, especially in the educational and cultural sphere, it significantly worsened their economic situation. The Bolsheviks were wrong in their thinking that since Roma are "poor", they would most probably hate the "rich". Roma have always had reverence for wealth, believing that it is given to a person by God. Roma told legends about their ancestors who had a lot of gold, who successfully traded horses and other goods and these legends were passed down through generations.

Well-off people from a non-Roma background were not generally an object of hatred since Roma well-being depended on such people. After the restaurants had been closed Roma who sang in choirs were left without any means of support. The prohibition to keep a horse in a private household as well as to trade horses became a major blow for Roma traders. A famous horse market was closed in Moscow. Though the October revolution affected well-off Roma in the first place, even the poorest Roma families felt deterioration of the economic situation. The impoverished population could no longer pay for goods of Roma artisans or for fortune telling. Along with the White Guards, a number of rich Roma families emigrated to Europe, China (mosty Harbin and Shanghai) and the USA. However, the majority of Roma stayed and tried to earn a living by doing any kind of job they could find.

The Bolsheviks’ failed to understand that Roma way of life, beliefs, occupations they had for centuries inherently contradicted the ideas of communism.

The Bolsheviks’ policy towards Roma in the first decade of Soviet power can be generally described as supportive. In conditions of political instability and the outbreak of the Сivil war in Russia, the Bolsheviks were highly interested in gaining support of national minorities. At that time, the Soviet authorities actively supported the development of Roma language, culture and education. In addition, the Bolsheviks assumed that many ideas of the October revolution would be close to Roma and, thus, treated them as allies.

As to Roma, soon after the Bolsheviks came to power, Roma realized that the policy pursued by the Soviet authorities, including the struggle with the rich who were seen as "class enemies" led to changes of their customary lifestyle and loss of their main source of income. Not all Roma were prepared for these changes and managed to adapt. The Civil war that followed the October revolution also severely affected Roma worsening their already dire economic situation.