Fokus ROMI.HR

Koncentracijski logor Jasenovac mjesto je obilježeno odsutnošću: odsutnošću čovječnosti, pravde i, na neki način, sjećanja. Ono što danas najviše pogađa u Jasenovcu jest duboka tišina koja ga okružuje — ne samo fizička tišina otvorenih prostora, već i suzdržan način na koji je povijest predstavljena.

Vanjski dijelovi memorijalnog područja ne nude prijevode — ni na engleski ni na druge jezike. Strani posjetitelji lutaju prostorom nesposobni razumjeti značenje onoga što vide. Nedostatak dostupnih informacija otvara pitanje kome je to sjećanje zapravo namijenjeno i čuva li se prošlost s potrebnom transparentnošću i otvorenošću. Kao da je ta povijest namijenjena samo nekolicini. Kao da taj užas, ta bol, ne bi trebali prelaziti granice.

To je neobičan oblik sjećanja: onaj koji šapuće umjesto da govori. Priča postoji, ali tiho. Kao da se kaže: da, priznajemo, ali nemojmo govoriti preglasno, nemojmo previše uznemiravati.

Izgovaranje neizrečenog: Porajmos
Zato je nužno rasvijetliti često zaboravljeni genocid — onaj koji je uvelike izostao iz javnog diskursa: Porajmos, istrebljenje Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj tekst ima za cilj prekinuti tu tišinu i dati prostor povijesti koja je prečesto bila zanemarena, prešućena ili namjerno ignorirana.

Iako su Romi bili jedna od glavnih meta nacističkog režima, njihova je patnja često umanjivana ili potpuno isključena iz dominantnih narativa. Točan broj žrtava i dalje je nepoznat zbog nepotpunih evidencija i dugotrajne marginalizacije romskih glasova.

Progon Roma temeljio se na rasističkoj ideologiji koja ih je smatrala „rasno inferiornima” i prijetnjom društvenom poretku. Kada je Adolf Hitler došao na vlast 1933. godine, antiromski sentiment već je bio duboko ukorijenjen u njemačkom društvu. Nacistički režim brzo je počeo provoditi rasne politike usmjerene na skupine koje je smatrao „nepoželjnima”, uključujući Židove, Rome, Slavene, osobe s invaliditetom i druge. Nürnberški zakoni iz 1935., koji su institucionalizirali rasnu diskriminaciju protiv Židova, ubrzo su prošireni i na Rome i Sinte, klasificirajući ih kao „rasno strane” i zabranjujući brakove ili odnose između Roma i neroma u Njemačkoj.

Jedan od prvih oblika državnog progona bio je zakon o sprječavanju rađanja osoba s nasljednim bolestima, prema kojem su tisuće Roma bile prisilno sterilizirane. Te mjere bile su opravdavane pseudoznanstvenim rasnim teorijama koje su Rome prikazivale kao genetski „inferiorne”, „asocijalne” ili inherentno kriminalne.

Godine 1936., uoči Olimpijskih igara u Berlinu, nacističke su vlasti prisilno preselile stotine Roma u logor Marzahn na rubu Berlina, ograđen bodljikavom žicom i pod policijskim nadzorom. Time je započeo sustavni pokušaj izolacije Roma i Sinta iz njemačkog društva.

S izbijanjem Drugog svjetskog rata i invazijom na istočnu Europu, nacistička rasna politika dodatno se radikalizirala. Diljem kontinenta — od Francuske i Nizozemske do Mađarske, Slovačke i Rumunjske — romske zajednice bile su uhićivane, deportirane i ubijane. Pokretne jedinice za ubijanje (Einsatzgruppen) provodile su masovna strijeljanja Roma, osobito na području istočne Europe odnosno SSSR-a. U mnogim slučajevima uništavana su čitava sela.

Deportacije u logore smrti poput Auschwitz-Birkenaua, Chełmna i Majdaneka postale su sustavne od 1942. godine. U Auschwitzu su nacisti uspostavili poseban odjel za Rome — tzv. Zigeunerlager — gdje je više od 20 000 muškaraca, žena i djece bilo zatočeno u užasnim uvjetima. U noći 2. kolovoza 1944. gotovo 3 000 Roma ubijeno je u plinskim komorama, događaj koji se danas obilježava kao Dan sjećanja na romske žrtve Holokausta.

U nekim regijama lokalni kolaboracionisti — uključujući fašističke režime u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj — aktivno su sudjelovali u progonu Roma. U NDH su masovna ubojstva započela u svibnju 1942., kada su doneseni propisi koji su izravno ciljali Rome pod izlikom „rasnog čišćenja”. Tisuće su deportirane u sustav logora Jasenovac, kojim je upravljao ustaški režim, gdje su bili izloženi nasilju, prisilnom radu, gladi i sustavnim egzekucijama.

Izvan logora: potpuno uništenje romskog života
No Porajmos nije bio ograničen samo na logore. Mnogi su Romi ubijeni u masovnim strijeljanjima, mučeni i izloženi brutalnom nasilju u getima i ruralnim područjima. Uništenje cijelih zajednica dovelo je do gubitka kulturnih tradicija, jezika i načina života, ostavljajući trajne posljedice.

Einsatzgruppen i lokalne milicije provodile su pogubljenja cijelih obitelji — uključujući djecu, starije i trudnice — često ih prisiljavajući da sami kopaju vlastite grobove. Takvi su zločini bili osobito česti u istočnoj Europi, uključujući Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju i Poljsku.

U mnogim područjima, osobito u Rumunjskoj, romske su zajednice bile prisilno preseljene u geta ili izolirana naselja, gdje su trpjele glad, bolesti i teške životne uvjete. Bez pravne zaštite bile su laka meta nasilja.

Genocid je uključivao i sustavno brisanje kulture. Cijela romska sela bila su spaljena, a s njima su nestajale usmene predaje, glazba, obrti i društvene strukture prenošene generacijama. Napad na Rome nije bio samo fizički — bio je i egzistencijalan.

Ovaj nasilni prekid ostavio je međugeneracijske traume. Mnogi preživjeli živjeli su u tišini, bez prostora za sjećanje ili priznanje. Nakon rata, većina Roma bila je isključena iz reparacija i službenog priznanja, a posljedice tog zanemarivanja osjećaju se i danas.

Zaboravljeni Holokaust
Za razliku od drugih skupina žrtava, genocid nad Romima slabije je dokumentiran, djelomično zbog njihove dugotrajne marginalizacije. Nacisti često nisu vodili detaljnu evidenciju o romskim žrtvama, što dodatno otežava razumijevanje razmjera zločina.

Štoviše, više od 30 godina masovna ubojstva Roma nisu bila ni službeno priznata kao genocid. Porajmos se često naziva „zaboravljenim Holokaustom”. Desetljećima je bio gotovo odsutan iz obrazovanja, javnih spomenika i službenih povijesnih narativa, što je pridonijelo nastavku diskriminacije Roma.

Prepoznati i pamtiti ovaj genocid nije samo pitanje pravde za žrtve i njihove potomke. To je nužan korak u razumijevanju kako mržnja i rasizam mogu dovesti do masovnog nasilja — i u izgradnji društva u kojem se takvi zločini nikada više neće ponoviti.

U toj tišini važno je istaknuti napore onih koji rade na očuvanju sjećanja. Rad pojedinaca i organizacija koji su pridonijeli očuvanju memorijalnog područja Jasenovac, kao i romskog groblja u Uštici, predstavlja snažan čin sjećanja. Njihova predanost odaje počast svakom izgubljenom životu i svakom izbrisanom imenu. U suočavanju s takvim zločinima, zaborav postaje još jedan oblik nasilja — možda i najteži.