Fokus ROMI.HR

Romi su se prvi put naselili u tadašnjoj Kraljevini Švedskoj-Finskoj početkom šesnaestog stoljeća. U početku je postojalo povoljno mišljenje o Romima, koje su smatrali migrantima iz južne Rusije, te su ih nazivali Tartarima. Međutim, ovo mišljenje ubrzo se promijenilo jer njihov specifičan način života nije bio usklađen s društvenim normama. Nomadski način života Roma omogućio im je bavljenje tradicionalnim zanimanjima poput putujućih zanatlija, ali im je također otežao integraciju u širu populaciju.

Kako su Romi nastavili putovati unutar Kraljevine, Vlada Švedske-Finske i Luteranska crkva usvojile su sve negativniju politiku prema njima. Crkva je uskraćivala sve usluge Romima, uključujući krštenje djece, sklapanje brakova, zabranjivala je pogrebe na svetim područjima i odbijala pružiti zdravstvenu skrb. Ova marginalizacija proširila se i na izradu zakona koji su imali za cilj izbacivanje Roma iz kraljevine. Jedna od najstrožih mjera bio je Zakon o vješanju iz 1637. godine, koji je odobravao ubijanje Roma bez suđenja, osim ako su dobrovoljno napustili zemlju, a ovaj zakon ostao je na snazi 100 godina. Ove su drastične mjere gurnule Rome još dublje na marginu društva.

Prisilan premještaj i politike asimilacije 

Do sedamnaestog stoljeća, Romi su bili prisiljeni od strane Vlade da se premjeste u istočni dio Kraljevine, koji danas čini modernu Finsku. Tijekom ovog razdoblja, i dalje su se suočavali s značajnom diskriminacijom i teškoćama. Zakonske mjere koje su imale za cilj njihovu integraciju u društvo često su rezultirale njihovim smještanjem u radne logore. Zakon iz 1863. godine dodatno je otežao stavove prema Romima, premještajući mnoge iz radnih logora u zatvor u Hämeenlini.

Početkom 19. stoljeća, nakon Finskog rata 1809. godine, Rusija je zauzela područje Finske od Švedske. Finska je postala autonomni dio Ruske Imperije, a većina zakona iz vremena švedske vladavine ostala je na snazi. Na kraju 18. i početkom 19. stoljeća, službena politika u Finskoj bila je asimilirati Rome u finsko stanovništvo. To je uključivalo odvajanje romske djece od roditelja i zabranu jezika Kale. Unatoč tim vrlo strogim mjerama, Romi su uspjeli očuvati svoj kulturni identitet i tradicije.

Krajem 19. stoljeća, Finska senat je često razmatrao romska pitanja, ali nije donio konkretne odluke o poboljšanju njihovih životnih uvjeta. Obično je zadatak integracije Roma u finsko društvo bio povjeren kleru. Prvi popis romske populacije organizirao je kler 1863. godine, a precizniji popis iz 1885. godine naveo je ukupno 1.551 Roma, iako nije obuhvatio sve Rome koji su živjeli na selu.

20. stoljeće 

Kada je Finska stekla neovisnost od Ruske Imperije 1917. godine, Romi, zajedno sa svim ostalim skupinama, stekli su finsko državljanstvo. Međutim, vlasti su zadržale netolerantan stav prema načinu života Roma.

Finska nije imala specifičnu politiku prema Romima do 1940-ih godina. Nakon Drugog svjetskog rata, ekonomski i društveni položaj Roma dodatno je oslabio jer njihova tradicionalna zanimanja više nisu pružala održiv način života. Ekonomska nužnost prisilila je Rome da se postupno smjeste, a nomadski način života uglavnom je nestao do 1960-ih. Ovo razdoblje također je označilo značajnu promjenu u društvenim stavovima prema Romima. Nacionalni odbor za romska pitanja, osnovan 1956. godine, preuzeo je zadatak nadgledanja i poboljšanja socio-ekonomskog i kulturnog položaja Roma. Tek 1968. godine više predstavnika Roma imenovano je u Savjetodavni odbor za romska pitanja kao dio reforme. Ovaj potez označavao je početak strukturirane politike prema Romima koja se fokusirala na njihova prava, podržana tadašnjim društvenim okvirom.

U 1980-ima, romska zajednica u Finskoj dobila je posebne stambene kredite koje je osigurao državni fond, što je dovelo do značajnog poboljšanja životnih uvjeta, a samo petina Roma živjela je u neadekvatnim uvjetima. Nažalost, unatoč vladinim inicijativama, Romi i dalje imaju poteškoća u pronalaženju stambenih rješenja na privatnom tržištu zbog diskriminacije. Što se tiče obrazovanja, Romi su oklijevali u obrazovanju zbog straha od asimilacije. Međutim, pomak prema pozitivnijem stavu prema obrazovanju započeo je 1990-ih, pod utjecajem vladine potpore iz 1980-ih za podučavanje romskog jezika i kulture.

Godine 1995. amandmanom na finski Ustav iz 1919. godine, Romima, kao i Sámi i drugim manjinama u Finskoj, zajamčeno je pravo na očuvanje i razvoj vlastitog jezika i kulture. Posljedično, jezik Kale sada ima status neteritorijalnog manjinskog jezika, a romska zajednica u Finskoj prepoznata je kao nacionalna manjina prema Europskoj okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina.

Unatoč značajnom napretku, izazovi i dalje postoje. Diskriminacija u stambenom sektoru i zapošljavanju traje, a Romi se i dalje suočavaju s društvenom isključenosti. Međutim, napori za očuvanje romske kulture i jezika implementirani su u državnu politiku. Finska vlada, zajedno s različitim nevladinim organizacijama, radila je na promicanju prava Roma i osiguravanju njihove uključenosti u širu društvenu strukturu. Kulturni događaji, obrazovni programi i zagovaranje romskih organizacija odigrali su ključnu ulogu u očuvanju njihovog naslijeđa.