Fokus ROMI.HR

Početci prisutnosti Roma u Španjolskoj datiraju s početka 15. stoljeća, a vjeruje se da su u Španjolsku stigli kroz Pirineje. Prvi dokument koji spominje Rome je putna dozvola koju je 1425. godine kralj Ivan II od Aragona dao Juanu i Tomásu od Malog Egipta. Odavde je vjerojatno porijeklom izraz ‘egipciano’, koji se kasnije razvio u ‘gitano’, što je španjolski izraz za 'Ciganin' odnosno Rom. Zbrku oko pronalaska geografskog podrijetla Roma bi nam mogla pomoći objasniti činjenica da je u to vrijeme Mali Egipat bio izraz kojim se na jugu Europe koristilo za označavanje Male Azije. Noviji dokazi utvrđuju njihovo podrijetlo sa sjevera Indije i njihovo kretanje prema zapadu, a ne iz Egipta kako se u početku pretpostavljalo.

Budući da su prvi Romi koji su stizali obično prisvajali naslove grofova ili vojvoda, najčešće bi bili primljeni s privilegijama te bi ih se gledalo pozitivno. Neki su od njih čak uživali porezne olakšice tijekom ovog prvog razdoblja, koje nažalost nije dugo potrajalo.

Kako su katolički vladari došli na vlast i ujedinili Španjolsku, pozicija Roma postala je malo kompliciranija. Iako je u početku kralj Ferdinand Romima na španjolskom tlu osiguravao putne dozvole, one su suspendirane 1499. godine novim zakonom koji je Rome prisilio da biraju između sjedilačkog načina života ili protjerivanja. Ovaj se zakon smatra prvom europskom uredbom koja je posebno usmjerena protiv Roma.

Pravila su bila prilično ''uvjerljiva'': stotinu udaraca bičem i trajno protjerivanje za prvi prijestup; odsjecanje ušiju, 60 dana u okovima i trajno protjerivanje za drugi prijestup; i trajno ropstvo za treći prijestup. Vladari su nomadski način života smatrali prijetnjom jer je otežavao kontrolu nad Romima i potpuno pokoravanje Kruni. Tako je ovaj zakon okončao njihov nomadski način života i uključio ih u uobičajene poslove poput ostatka stanovništva.

Ovaj pokušaj asimilacije Roma bio je samo dio većeg projekta koji se bavio nametanjem katoličkih načina života i uklanjanja bilo kojeg 'devijantnog' oblika kulturne ili vjerske prakse. Uspostavljanje španjolske inkvizicije 1478. godine s ciljem progona krivovjerja, protjerivanje Židova 1492. godine, te protjerivanje 'Moriskosa' između 1609. i 1613. godine, odnosno potomaka španjolskog muslimanskog stanovništva koji su se preobratili na kršćanstvo, pokazuju privrženost monarhije tom cilju.

U to su se vrijeme u kolektivnoj 'imaginaciji' počeli pojavljivati negativni stereotipi o Romima, kao što su oni povezani s krađom, skitanjem, vračanjem, ali i drugi; mnogi od njih prisutni su i danas. U skladu s ovom općom percepcijom, kasniji monarsi nastavili su provoditi slične politike deportacije prema romskom stanovništvu, posebno tijekom vladavina Charlesa I, Philipa II i Philipa III.

Dolaskom Philipa IV na prijestolje, uredbe o deportaciji bile su prestale, ali su zabrane ostale u odnosu na romsku tradiciju i kulturu. Ovo suzbijanje djelomično je rezultat ozbiljnih problema s depopulacijom koji su uslijedili nakon protjerivanja Moriska te potrebe da se sačuva dovoljno velika radna snaga za potrebe Krune.

Situacija Roma ponovno se pogoršala za vrijeme vladavine kralja Ferdinanda VI. Dekretom iz srpnja 1749. godine on je pokušao istrijebiti romsko stanovništvo. Ovo opće zatvaranje Roma poznato je kao 'La Gran Redada', odnosno 'Veliki prepad', a tokom njega je između 9.000 i 11.000 Roma nasilno raseljeno odnosno upućeno na prisilni rad i u zatvor. Do listopada je bilo zarobljeno otprilike 7.800 Roma. Međutim, sredstva potrebna za provođenje istrebljenja tako velikog broja ljudi bila su daleko iznad kraljevih mogućnosti.

Nedostatak formalnih birokratskih postupaka za odlučivanje o izvršenju presuda i određeni stupanj protivljenja katoličke crkve i plemstva uticali su na odustanak od daljeg provođenja mjera. Također, kako su mnogi Romi bili potpuno integrirani u društvo, vlastima su poslane brojne peticije za oslobađanje onih Roma koji su smatrali 'poštenima', odnosno onih koji imaju stalnu adresu, dokaz o zaposlenju i slično. Zahvaljujući tome, do listopada 1749. godine pušteno je oko 5.000 je Roma.

Godine 1763. novi kralj, Charles III, naređuje oslobađanje preostalih Roma koji su još uvijek u zatvoru i proglašava sve Rome građane s punim pravima. Od ovog trenutka nadalje, zakoni protiv Roma nisu donošeni, a Romi su polako započeli proces migracije u gradove i sjedilački način života.

Za vrijeme Frankova režima dolazi do povratka represije i netolerancije prema Romima. Romi postaju predmet strogog nadzora, a zabranjeno im je bilo i govoriti svoj jezik. Zakon o društvenoj opasnosti iz 1970. godine izričito se odnosio na Rome, smatrajući sve Rome potencijalnim kriminalcima. Dolaskom demokracije i Ustava iz 1978. godine diskriminacija Roma postaje je protuzakonita. Godine 1986. usvojen je prijedlog zakona usmjeren na poboljšanje života Roma, a 1989. godine usvojen je i Nacionalni plan za poboljšanje života Roma.

Iako smo tijekom posljednjih 20 godina svjedočili određenim poboljšanjima, posebno u području obrazovanja i zdravstva, oko 800.000 Roma koji danas žive u Španjolskoj još se uvijek suočavaju s ozbiljnim problemima. Nedavno izvješće Philipa Alstona, posebnog izvjestitelja Ujedinjenih Naroda o ekstremnom siromaštvu i ljudskim pravima, otkriva da više od 80% Roma u Španjolskoj živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a da je 46% Roma izuzetno siromašno. Materijalna neimaština je široko raširena, a loši i ispodprosječni uvjeti stanovanja, na rubnim često marginaliziranim područjima, su česti.

Cjelokupnu situaciju dodatno pogoršava prisustvo tradicionalnih predrasuda. Percepcija  Roma kao lijenog, lopovskog naroda koji živi od socijalne pomoći nametnula se u kolektivnoj 'imaginaciji'. Rasistički stavovi prema Romima se nastavljaju, a diskriminacija je prikrivena. Nedavno je istraživanje pokazalo kako samo oko 50% ispitanika priznaje postojanje diskriminacije prema Roma.

Bez potpune političke predanosti rješavanju materijalnih nejednakosti i podizanju svijesti o Romima, vrlo je vjerojatno da će se diskriminatorno ponašanje nastaviti. S obzirom na ometajuće učinke COVID-19, koji posebnom težinom djeluju na položaj Roma, ova obveza odnosno njena praktična provedba, postaje hitnija nego ikad prije.

The origins of Roma presence in Spain date back to the beginning of the 15th century. They are believed to have entered Spain through the Pyrenees. The first document that mentions the Roma is a travelling permit provided by King John II of Aragon to Juan and Tomás of Egypt Minor, in 1425. Here is where the term ‘egipciano’, which later evolved to ‘gitano’ (the Spanish term for ‘gypsy’) arguably originated. At the time, Egypt Minor was a term used in the South of Europe to designate Asia Minor, which might also help to explain the confusion in tracing the geographical origins of the Roma. Recent evidence establishes their origin in the North of India and their movement towards the West, and not Egypt as initially assumed.

Because the first Roma that arrived usually took titles as counts or dukes, they were usually received with privileges and regarded in a positive manner. Some of them even enjoyed tax exemptions throughout this first period, which unfortunately did not last for very long.

As the Catholic Monarchs came into power and unified Spain, the presence of Roma became a little more complicated. Although initially King Ferdinand provided travelling permits to the Roma in Spanish soil, these were suspended in 1499 with a new Law that forced Roma to choose between sedentarism or expulsion. This Law is considered the first European decree specifically dictated against Roma.

The terms seemed fairly persuasive: one-hundred lashes and permanent expulsion for first offenders; ears cut off, 60 days in chains and permanent expulsion for second offenders; and permanent slavery for third offenders. Nomadism was considered a threat to the Monarchs as it made difficult controlling their total subjugation to the Crown, so this law was destined to end their itinerant way of life and establish them on typical jobs like the rest of the population.

This attempt to assimilate the Roma came as part of a larger project to impose the Catholic ways of life and eliminate any ‘’deviant’’ form of cultural or religious praxis. The creation of the Spanish Inquisition in 1478 to persecute heresy, the expulsion of the Jews in 1492 and the expulsion of the Moriscos (descendants of Spain’s Muslim population that had converted to Christianity) between 1609 and 1613 show the monarchy’s commitment towards this goal.

At this time, the negative stereotypes of Roma (stealing, vagrancy, witchcraft and others) began to forge in the collective imagination. Many of these prejudices have lasted until our days. In adherence to this general perception, the subsequent monarchs continued to implement similar deportation policies towards the Roma population, especially during the kingdoms of Charles I, Philip II and Philip III.

With the arrival of Philip IV to the throne, the deportation decrees were suppressed, even if prohibitions remained for Roma traditions and culture. This suppression was in part the result of severe depopulation issues that followed the expulsion of the Moriscos, and the need to maintain a sufficiently large workforce for the Crown.

The situation of the Roma worsened again during the rule of king Ferdinand VI, who attempted to exterminate the Roma population through decree in July 1749. This was known as La Gran Redada (The Great Raid), which pushed between 9,000 and 11,000 Roma to displacement, prison and forced labour. By October, roughly 7,800 of Roma had been captured. However, the means necessary to accomplish an extermination of such magnitude were way above the king’s capacity.

The lack of formal bureaucratic procedures to decide how to carry out executions and some degree of opposition by the catholic church and the nobility acted as significant deterrents. Also, as many Roma were fully integrated in society, numerous petitions were sent to the authorities to liberate those Roma considered ‘honest’ (those who had a fixed address, proof of employment, etc.) By October 1749, around 5,000 Roma had been released as a result.

 In 1763, the new king Charles III ordered the liberation of the remaining Roma still in prison, and declared all Roma citizens with full rights. From here onwards, no laws against Roma were passed, and Roma people slowly started a process of migration to cities and sedentarization.

It was during Franco’s regime that a return to cultural repression and intolerance took place. The Roma were subject to strict vigilance and they were forbidden from speaking their language. The Law of Social Dangerousness (1970) explicitly targeted the Roma, considering all Roma potential criminals. With the arrival of democracy and the 1978 Constitution, discrimination against the Roma was made illegal. In 1986, a law proposal for the development of Roma people was approved, and the National Plan for the Development of Roma came as a result in 1989.

Although we have seen some improvements over the past 20 years, particularly in education and health, serious issues still persist for the 800,000 Roma people living in Spain today. A recent report from Philip Alston, UN Special Rapporteur on Extreme Poverty and Human Rights revealed that over 80% of Spanish Roma live at risk of poverty or social exclusion, and that 46% are extremely poor. Material deprivations are widespread and substandard housing in peripheral, often marginalized areas is common.

This is worsened by the persistence of traditional prejudices. The image of Roma as a lazy, thieving people living on benefits has imposed itself in the collective imagination. Racist attitudes towards the Roma have continued over time and visibility on discrimination is minimal. A recent survey showed that only around 50% of interviewees acknowledged the existence of discrimination against the Roma.

Without full political commitment to address material inequalities while raising awareness about Roma, it is very likely that discriminatory behaviours will continue. Given the disruptive effects of Covid 19, which affect Roma with particular severity, this commitment together with its practical implementation becomes more urgent than ever.