Fokus ROMI.HR

Za razliku od prethodnog razdoblja kada su Ruse optuživali za "ugnjetavanje" drugih naroda,a manjinske narode su boljševici ohrabrivali na borbu protiv "velikoruskog šovinizma", nova politika prema nacionalnim manjinama prepoznavala je ulogu Rusa i ruskog jezika kao glavnih faktora ujedinjenja zemlje. Politika rusifikacije u području obrazovanja, kulture i javnog života je postupno počela zamjenjivati politiku nativizacije.

Politika rusifikacije je uglavnom težila čisto pragmatičnim ciljevima. Godine 1938. započela je reforma vojske. U kontekstu uvođenja opće vojne službe bilo je neophodno osigurati jedinstveni jezik komunikacije u vojsci. Uz to, industrijalizacija je povećala uporabu ruskog jezika kao jezika međuetničke komunikacije i glavnog jezika znanstvenog i tehnološkog napretka potičući na takav način procese rusifikacije. Nezadovoljstvo antiimperijalnom i u velikoj mjeri antiruskom politikom od strane Rusa bilo je također jedan od faktora koji je utjecao na promjenu politike prema nacionalnim manjinama. Staljin je instinktivno osjetio da nastavak takve politike ugrožava Oktobarsku revoluciju 1917. godine i što je najvažnije, njegovu osobnu moć.

Istovremeno, važno je spomenuti da nisu svi narodi bili jednako pogođeni politikom rusifikacije i općim promjenama politike prema nacionalnim manjinama. Postojanje vlastite teritorije (teritorijalne autonomije) i demografski značaj jezika bili su od ključne važnosti. Savezne republike, autonomne republike i mali entiteti poput autonomnih oblasti i autonomnih okruga imali su određenu razinu autonomije koja je omogućavala razvoj maternjih jezika i kultura čak i u kontekstu sve veće rusifikacije. Narodi koji nisu imali svoju teritorijalnu autonomiju, kao što su Romi, nisu bili dio ove hijerarhije, te, kao posljedica toga, oni nisu imali dovoljno resursa i utjecaja za razvoj svojih maternjih jezika i kultura uslijed pooštravanja politike prema nacionalnim manjinama krajem 1930-ih godina.

Centralni komitet Komunističke partije Sovjetskog Saveza je u siječnju 1938. godine usvojio tajnu rezoluciju "O ukidanju nacionalnih škola i nacionalnih odjeljenja u školama". Kao posljedica, romske škole su nestale zajedno s nacionalnim školama drugih naroda koji nisu imali svoju teritorijalnu autonomiju. Krajem 1930-ih godina prestalo je i objavljivanje literature na romskom jeziku. Tri godine nakon što je bio osnovan, Sveruski Romski Savez se raspao. Formalno - zbog prepirki oko toga tko će biti na čelu i financijskih dugova. Zapravo zato što su 9 od 23 člana upravnog odbora bili trgovci što je komunistima smetalo. Od svih institucija koje su osnovane 1920-ih i sredinom 1930-ih godina, do danas je preživjelo samo kazalište "Romen".

U skladu s politikom kolektivizacije (integracija privatnih kućanstava u velike kolektivne zadruge) sovjetske vlasti pokušavale su pretvoriti Rome u kolektivne poljoprivrednike. Do 1938. godine u Sovjetskom Savezu je osnovan pedesetak romskih seljačkih radnih zadruga. Nakon Drugog svjetskog rata broj romskih seljačkih radnih zadruga se znatno smanjio. Neke su uništili nacisti, neke su jednostavno prestale postojati. Vrlo mali broj Roma se dobrovoljno prijavljivao u seljačke radne zadruge.

Sustav seljačkih radnih zadruga u potpunosti je proturječio romskom mentalitetu. Većina nomada, uključujući Rome, niti je imala interes za poljoprivredu, niti je imala potrebne vještine. Osim toga, kolektivizacija je podrazumijevala prisilno "vezivanje" za zemlju oduzimanjem dokumenata, plaćanjem takozvanim radnim danima i deportacijom u radne logore u slučaju otpora, bijega ili neispunjavanja određenih normi.

Pokušaj stvaranja romskih industrijalnih zadružnih poduzeća (artela) također nije uspjio. Godine 1934. u Lenjingradu (današnjem Sankt-Peterburgu) osnovan je najveći romski artel koji se specijalizirao za proizvodnju lonaca, željeznih bačvi i drugih metalnih proizvoda. Ovo zadružno poduzeće je opstalo sve do početka Drugog svjetskog rata. Ovaj oblik industrijske suradnje bio je osuđen na propast. Romi su uglavnom prisilno ulazili u takva zadružna poduzeća. Dohodak se raspodjeljivao jednako među svim radnicima bez uzimanja u obzir stvarnog doprinosa svakog radnika. Romi koji su stoljećima bili uspješni trgovci i koji su razumijeli da je konkurencija izuzetno važna i izravno utječe na motivaciju radnika, bili su potpuno obeshrabeni radom u zadružnim poduzećima. Kao posljedica, zadružna poduzeća nisu dugo opstala.

Krajem 1930-ih, posebno 1937. i 1938. godine u Sovjetskom Savezu došlo je do masovnih političkih represija, poznatih kao Velika čistka koju je vodio Josip Staljin. Kad su Romi u pitanju, uhićenja su se provodila već početkom 1930-ih godina. U ovo razdoblje protiv Roma su uglavnom podizane optužnice zbog kupnje i prodaje valute i nezakonite gospodarske djelatnosti. Pravi razlog uhićenja bio je interes državnih tijela za oduzimanjem materijalnih dobara. Oni koji su stradali prvi bili su pripadnici najbogatijih romskih skupina poput Roma Kalderaša koji su ukrašavali svoje narodne nošnje zlatnim novčićima i drugim ukrasnim elementima.

Krajem 1930-ih godina došlo je do progona Roma svih kategorija bez obzira na njihov materijalni status. Romi su osuđeni na temelju optužnica za kontrarevolucionarnu djelatnost, sabotaže i špijunažu. U jeku Staljinove Velike čistke Romi su "korišteni" za popunjavanje "kvota" za istrebljenje "neprijatelja naroda" (Staljinovih političkih ili klasnih protivnika) koje su određivale sovjetske vlasti.

Za razliku od 1920-ih i sredine 1930-ih godina, odnosno razdoblja aktivne potpore nacionalnih manjina uz istovremeno isticanje postojeće prijetne nacionalizma od strane Rusa, druga polovica 1930-ih godina označila je promjenu sovjetske politike prema nacionalnim manjinama. Nova politika prema nacionalnim manjinama isticala je ključnu ulogu ruskog naroda na ideološkoj i kulturnoj razini, što se, između ostalog, očitovalo u politici rusifikacije. Narodi poput Roma koji nisu imali svoju teritorijalnu autonomiju našli su se u najranjivijem položaju. Mnoga postignuća prethodnog razdoblja u području kulture i obrazovanja bila su zanemarena. Romi su također bili u potpunosti pogođeni politikama koje su u to vrijeme vodile sovjetske vlasti. Pod pritiskom su ulazili u seljačke radne zadruge i zadružna poduzeća. Nažalost, kao i drugi narodi, Romi su također postali žrtve masovnih represija do kojih je došlo u Sovjetskom Savezu krajem 1930-ih godina.

Roma under the wheels of collectivization

By the mid-1930s the early Soviet policy of nativization which manifested in the promotion of social, economic, political, and cultural development of national minorities was being reviewed. It was a shift towards a more centralized course in the Soviet Union’s policy on nationalities and generally internal policy. Unlike the previous period when ethnic Russians were blamed for the "oppression" of other nations who were encouraged to fight against "Great Russian chauvinism", the new policy on nationalities acknowledged the role of ethnic Russians and the Russian language as the main factors of bringing the country together. The policy of russification in the sphere of education, culture, and public life gradually started to replace the former policy of nativization.

The policy of russification largely pursued purely pragmatic goals. In 1938 the reform of the army began. It was necessary to ensure a single language of communication in the army in the context of the introduction of universal military service. In addition, industrialization enhanced the use of the Russian language as a language of intercultural communication and the main language of scientific and technological progress stimulating processes of russification. The dissatisfaction of the ethnic Russians with the anti-imperial and to a great extent anti-Russian policy was one of the factors that influenced changes in the policy on nationalities. Stalin instinctively felt that the continuation of such policy endangers the October revolution of 1917 and most importantly his personal power.

At the same time, it is worth mentioning that not all peoples were equally affected by the policy of russification and general changes in the policy on nationalities. Having its own territory (constituent entity) and the demographic weight of the language was of great importance. Federal Republics, Autonomous Republics, and small autonomous entities such as Autonomous oblast and Autonomous okrug had a certain level of autonomy to develop their own languages and culture ​​even in the context of increasing russification. Nations without constituent entities such as Roma were not included in this hierarchy and consequently did not have any resources and enough level of influence for the development of their native languages and cultures in the face of toughening of the policy on nationalities in the late 1930s.

In January 1938, the Central Committee of the Communist Party of the Soviet Union adopted a secret resolution "On the abolishment of national schools and national classes in schools".  As a result, Roma schools ceased to exist along with national schools of other peoples who did not have their own constituent entity within the Soviet Union. In the late 1930s, the publication of literature in the Roma language also stopped. Three years after its creation the all-Russian Roma Union was dissolved. Formally – because of the leadership squabbles and financial debt. In fact, because 9 out of 23 members of the board were bargainers. Of all that was established in the 1920s and the mid-1930s, only the Romen Theatre has survived to this day.

In accordance with the adopted policy on collectivization (integration of individual farms and households into large collective farms), Soviet authorities tried to turn Roma into collective farmers. By 1938, about fifty Roma collective farms were created throughout the country. After the Second World War, the number of collective farms decreased significantly.  Some were destroyed by the Nazis, some simply ceased to exist. Very few Roma agreed to join collective farms voluntarily.

The system of collective farms itself completely contradicted Roma's mentality. The overwhelming number of nomads including Roma neither had the craving for agricultural labor nor had the necessary skills. Apart from this, collectivization implied forced attachment to land by confiscation of passport, payment with so-called workdays, and deportation to labor camps in case of resistance, escape, or a failure to fulfill certain norms.

An attempt to create Roma cooperative-industrial associations (artels) also proved to be unsuccessful. In 1934 the largest Roma artel "NatsMenbyt" was established in Leningrad (now St. Petersburg), which survived until the outbreak of the Second World War. It specialized in producing pots, iron barrels, and other metal products. In fact, this form of industrial cooperation was doomed to failure. Roma were basically forced into artels. Profit was supposed to be divided equally among all workers without taking the actual contribution of each worker into account. For Roma who have been successful traders for centuries and understood that competition is extremely important and directly influences the motivation of workers, working in artels was absolutely discouraging. As a result, artels did not survive for long.

The end of the 1930s, especially 1937 and 1938 was a period of large-scale political repressions in the Soviet Union also known as The Great Purge organized by Joseph Stalin. As far as Roma are concerned, arrests were carried out already in the early 1930s, and during this period, mostly charges for buying currency and illegal economic activity were filed against Roma. The real reason for the arrests was the interest of state bodies in the confiscation of material goods. The ones who suffered first were members of the most well-off Roma groups, such as the Kalderash who decorated their national costumes with golden coins and other signs of wealth.

In the late 1930s, Roma of all groups were being persecuted, regardless of their financial position. Roma were convicted on counter-revolution, sabotage, and espionage charges. At the height of Stalin's purges, Roma were "used" to fill "quotas" for the extermination of the "enemies of the people" (Stalin's political or class opponents) imposed by the Soviet authorities.

Unlike the 1920s and the mid-1930s which was a period of active support of national minorities while emphasizing the threat of nationalism posed by ethnic Russians, the second half of the 1930s marked a shift in the Soviet policy on nationalities. The new policy on nationalities emphasized the key role of ethnic Russians at the ideological and cultural level, which was reflected, among other things, in the policy of russification. Such peoples as Roma who didn’t have their own constituent entities within the Soviet Union found themselves in the most vulnerable position. Many achievements of the previous period in the cultural and educational sphere were scaled back. Roma were also fully affected by policies pursued by Soviet authorities at that time. They were forced to join collective farms and cooperative-industrial associations. Unfortunately, like other peoples, Roma also became victims of the massive purges, which took place in the Soviet Union in the late 1930s.