Fokus ROMI.HR

U noći s 8. na 9. svibnja u predgrađu Berlina potpisan je čin bezuvjetne predaje nacističke Njemačke, čime je službeno okončan rat u Europi. Drugi svjetski rat na europskom bojištu koji je trajao više od pet i po godina je najveći i najstrašniji oružani sukob u povijesti čovječanstva. Na fronti koja se protezala od Barentsovog do Crnog mora s obje strane u različitim razdobljima rata se istovremeno borilo između 8 i 13 milijuna ljudi. 

Drugi svjetski rat počeo je 1. rujna 1939. godine napadom Njemačke na Poljsku.

Već u razdoblju travanj – svibanj 1940. godine Njemačka je munjevitim ratom zauzela Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, a 14. lipnja 1940. godine osvojila je Pariz.

Poraz Francuske je radikalno promijenio vojno-političku situaciju u Europi. Njemačka je zauzela dominantan položaj na europskom kontinentu. Nakon što je Velika Britanija odbila “ponudu“ Njemačke za mir, Hitler je naredio masovno bombardiranje britanskih gradova, nakon čega je trebalo uslijediti iskrcavanje njemačkih trupa na britanskoj obali. Serija zračnih sukoba koja je trajala od kolovoza 1940. do svibnja 1941. godine dobila je naziv “Bitke za Britaniju“ i završila je uspjehom oružanih snaga i stanovništva Velike Britanije. Hitler se morao odreći provedbe operacije iskrcavanja.

U razdoblju između dva svjetska rata Velika Britanija, a posebno Francuska bile su za Kraljevinu Jugoslaviju tradicionalni saveznici, i na njih se Kraljevina Jugoslavija oslanjala u svojoj vanjskoj politici. Međutim, nakon poraza Francuske Kraljevina Jugoslavija izgubila je ključnog vanjskopolitičkog saveznika. Do rujna 1940. godine Kraljevina Jugoslavija bila je gotovo u potpunosti opkoljena samim silama Osovine (Njemačka, Italija i Albanija koju je okupirala Italija) i državama koje su se sve više orijentirale na sile Osovine (Mađarska, Rumunjska, Bugarska).

U ovoj situaciji u ožujku 1941. godine Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu po vrlo povoljnim uvjetima. Naime, Njemačka se složila s tim da neće zahtijevati vojnu pomoć ili tražiti prolaz trupa ili vojnih vozila preko teritorije Kraljevine Jugoslavije tokom rata. Usprkos takvim uvjetima, pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu izazvalo je negativnu reakciju od značajnog dijela srpskog stanovništva. U noći s 26. na 27. ožujka 1941. godine izveden je državni udar. Kraljevsko namjesništvo je ukinuto, a kraljem je proglašen Petar II. koji je tada imao 17 godina. Stvarnu moć dobio je general Dušan Simović koji je postao predsjednik Vlade, a potpredsjednik Vlade ostao je Vladko Maček (HSS).

Hitler koji je shvatio državni udar kao šamar,  pripremio je demonstrativno krutu kaznu za Kraljevinu Jugoslaviju. Jugoslavenska država trebala je biti uništena. Kao rezultat napada Jugoslavija je bila pojdeljena između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Osim toga na dijelu teritorije Jugoslavije stvorena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska na čelu s Antom Pavelićem.

Što se tiče Sovjetskog Saveza, aktivna priprema napada na SSSR počela je još u prosincu 1940. godine odobrenjem operacije Barbarossa. Nacistička Njemačka napala je Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine duž fronte koja se protezala od Barentsovog do Crnog mora. Početak rata pokazao se pravom katastrofom za SSSR. Tokom prva tri tjedna rata njemačke trupe okupirale su baltičke zemlje, Bjelorusiju, značajan dio Ukrajine i Moldavije. 

Razlozi za neuspjeh i poraz Crvene armije na početku rata bili su pogrešne procjene vremena napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, kao i nespremnost pograničnih okruga za provođenje dugoročnih obrambenih akcija, te posljedice represije 1937.-1938. godina tokom kojih je SSSR izgubio veliki dio zapovjednika Crvene armije, bolje tehničke opremljenosti i koordinacije njemačkih trupa, i tehničke nadmoći Njemačke u zrakoplovstvu.

Unatoč uspjesima Wehrmachta na početku rata, Hitlerov vojni plan da u prvim mjesecima rata porazi Crvenu armiju propao je. Pobjeda Crvene armije u Bitci za Moskvu (rujan 1941. godine – travanj 1942. godine) bila je jedna od prekretnica u Velikom domovinskom ratu. Iako nije odlučila ishod rata, pobjeda u Bitci za Moskvu imala je ogroman psihološki efekt jer prvi put od početka rata je Crvena armija uspjela zaustaviti masovnu ofenzivu njemačkih trupa i stvorila je preduvjete za protuofenzivu.

Politika Trećeg Reicha u odnosu na sovjetske građane na okupiranim područjima provodila se u skladu s planom "Ost", koji je podrazumijevao djelomično uništavanje civilnog slavenskog stanovništva, njegovo porobljavanje i protjerivanje, kao i tzv. “konačno rješenje židovskog pitanja“ na području SSSR-a. U okviru takve politike u Babij Jaru, u Ukrajini, 29. i 30. rujna 1941. godine bilo je ukupno strijeljano više od 30.000 ljudi. Većina ubijenih bili su Židovi, ali i pripadnici drugih nacionalnosti uključujući Rome. 

Samo neki od zločina koji su počinili nacisti na okupiranim područjima bilo je ubijanje civila i čak cijelih naselja kao kazna za eventualnu podršku partizana. Među najozloglašenijim slučajevima na području SSSR-a bilo je živo spaljivanje 149 stanovnika bjeloruskog sela Hatinj (Khatyn), od kojih je polovica bila djeca mlađa od 16 godina. Samo selo je bilo potpuno uništeno.

Strašni zločin nacističkog režima bila je i blokada Lenjingrada koja je trajala skoro 3 godine. Prema različitim ocjenama tokom blokade Lenjingrada umrlo je od 650 tisuća do 1,5 milijuna ljudi. Većina njih je umrla od gladi. 

Prema rasnoj teoriji, koja je bila temelj nacionalsocijalističke ideologije, Slaveni, Židovi i Romi smatrali su se inferiornim rasama. Slaveni su trebali postati robovi, dok su Židovi i Romi trebali biti potpunu uništeni. U Njemačkoj i na okupiranim područjima Trećeg Reicha uspostavljen je sustav koncentracijskih logora i logora smrti u kojima je ukupno bilo ubijeno oko 6 milijuna Židova i neutvrđen broj Roma. 

Zastrašujuće zločine provodili su ne samo Nijemci nego i režimi stvoreni uz podršku Trećeg Reicha. Politiku genocida ne samo protiv Židova i Roma, nego i protiv Srba provodile su Ustaše u tzv. NDH. Prema podacima Spomen područja Jasenovac u koncentracijskom logoru Jasenovac, najvećem koncentracijskom logoru u NDH, ubijeno je najmanje  47.627 Srba,  16.173 Roma i 13.116 Židova. Samo u NDH postojali su dječji koncentracijski logori.

Skoro od samog početka napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez sovjetsko vodstvo postavljalo je pitanje liderima Velike Britanije i SAD-a o otvaranju Druge fronte na Zapadu koje bi omogućilo rasterećenje sovjetskih snaga na Istočnoj fronti. Međutim, Velika Britanija se nije žurila s obećanjima, pažljivo prateći razvoj situacije na Istočnoj fronti.

Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, na početku Drugog Svjetskog rata SAD bile su jedina velesila koja je ostala neutralna. Većina američkog društva nije podržavala ulazak zemlje u rat. Situacija se promijenila nakon napada Japana na Pearl Harbor, američku luku na Havajima, u prosincu 1941. godine.

Dana 8. prosinca 1941. godine Roosevelt je objavio rat Japanu, ali ne Njemačkoj i Italiji. Međutim, Hitler je to učinio umjesto njega. Veliki broj država - od Australije do Paname i Gvatemale, kao i niz emigrantskih vlada zauzeo je stranu SAD-a i Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu. Rat u pravom smislu te riječi postao je Svjetski. 

Još prije ulaska u Drugi svjetski rat SAD su donijele Zakon o zajmu i najmu, koji je omogućavao snabdijevanje ratnim materijalima Velike Britanije ali i SSSR-a. Ove isporuke bile su od iznimnog značaja za SSSR u to vrijeme.  

Unatoč ulasku SAD u Drugi svjetski rat, ni 1942. godine, ni 1943. godine zapadne države članice anti-hitlerovske koalicije nisu bile ni blizu odluke o vojnoj operaciji na europskom kontinentu.

Međutim, nakon Bitke za Staljingrad (srpanj 1942. - veljača 1943. godine) i Kurske bitke (srpanj - kolovoz 1943. godine) postalo je jasno da strateška inicijativa u potpunosti prešla je na stranu Crvene armije. Mnogi povjesničari smatraju da su ove dvije bitke odredile ishod Drugog svjetskog rata. 

Iz perspektive Zapadnih saveznika SSSR-a da sudjeluju u odlučivanju o poslijeratnom svjetskom poretku, odgađanje otvaranja Druge fronte bilo je ne samo kontraproduktivno nego čak i opasno. Do ljeta 1944. godine Crvena armija je oslobodila skoro čitavu teritoriju Sovjetskog Saveza od njemačkih trupa i počela je oslobađati narode Europe od nacizma. 

Dana 6. lipnja 1944. godine u skladu s sporazumima postignutim tokom Teheranske konferencije, konačno je započelo iskrcavanje angloameričkih trupa u Normandiji. Ubrzo nakon toga Sovjetski Savez počeo je Operaciju Bagration na Istočnoj fronti, koja je postala jednim od najtežih poraza Wehrmachta i dovela je Crvenu armiju do Berlina. 

U razdoblju od ožujka 1944. do travnja 1945. godine, Crvena armija oslobodila je teritorije Latvije, Estonije, Litve, Poljske, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke, Austrije, Bugarske kao i dijelove Jugoslavije i Norveške. 

Važan dio oslobađanje Europe od nacizma postalo je oslobađanje nacističkih koncentracijskih logora od strane sovjetskih, američkih i britanskih vojnika. Unatoč činjenici da su nacisti pokušavali uništiti logore i preostale zatvorenike kako bi sakrili tragove svojih zločina, zbog brze evakuacije uprave logora nisu uspjele uništiti brojne dokaze. Dokumentirani zločini kasnije su korišteni za podizanje optužnice protiv mnogih nacista. 

Sredinom travnja 1945. godine počela je Bitka za Berlin koja je postala posljednja velika bitka na europskom bojištu tokom Drugog svjetskog rata. Dana 25. travnja na Labi se dogodio povijesni susret sovjetskih i američkih trupa. Dana 2. svibnja sovjetski vojnici su izvjesili zastavu Sovjetskog saveza nad Reichstagom, što je postalo simbolom pobjede nad Trećem Reichom.

U noći s 8. na 9. svibnja u predgrađu Berlina potpisan je čin bezuvjetne predaje Njemačke, koji čime je službeno okončan rat u Europi. Međutim, Drugi svjetski rat je konačno završio 2. rujna 1945. godine nakon toga što je Japan potpisao čin bezuvjetne predaje.

Drugi svjetski rat bio je najteži ispit u povijesti čovječanstva, koji je utjecao manje ili više na sudbinu skoro svih naroda. Nemoguće je zamisliti što bi čekalo narode u slučaju pobjede nacizma. Nijedan rat nije poznavao tako masovno uništavanje civila kao što je Drugi svjetski rat. Upravo zbog toga 8. svibanj, Dan pobjede nad nacizmom, je tako važan datum u povijesti ne samo Europe, već i čitavog svijeta.

Sve države članice anti-hitlerovske koalicije su značajno doprinijele pobjedi nad nacizmom. Međutim, najveće i odlučujuće bitke Drugog Svjetskog rata su se nesumnjivo vodile na Istočnoj fronti. Za građane Sovjetskog saveza Veliki Domovinski rat bio je doslovno rat za opstanak. 27 milijuna sovjetskih građana izgubilo je život u Velikom domovinskom ratu. Nemoguće je ne suglasiti se s Ernestom Hemingwayem koji je rekao da “Svako ljudsko biće koje voli slobodu duguje Crvenoj armiji više nego što će moći platiti tokom cijelog života“.

Izravnom posljedicom Drugog svjetskog rata bilo je stvaranje Organizacije Ujedinjenih naroda u listopadu 1945. godine. Članicom osnivačicom UN-a postala je 51 zemlja. Glavna odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti dodijeljena je Vijeću sigurnosti UN-a. Pet stalnih država članica Vijeća sigurnosti s pravom veta postali su SSSR, SAD, Velika Britanija, Francuska i Kina. 

Drugi svjetski rat je pokazao da su ideologije nacizma i fašizma apsolutno zlo i da zdrava društva mogu se graditi samo na temeljima antifašizma.