Fokus ROMI.HR

Sve je više različitih projekata financiranih sredstvima EU, drugih fondova te sredstvima državnog proračuna koji rade na integraciji te dugoročno doprinose podizanju kvalitete života i razvoju romskih lokalnih zajednica. U tome presudnu ulogu i angažman sve više trebaju imati sami pripadnici romske zajednice i njihove civilne udruge. Jačanje i razvoj njihovih kapaciteta i samosvijesti od izuzetne je važnosti. Angažman mladih Romkinja i Roma, njihovo obrazovanje i zapošljavanje postaju ključni činilac integracijskih procesa. Zato, iako trebamo biti svjesni poteškoća s kojima se romska zajednica suočava kako bismo znali što je potrebno mijenjati, važno je povećati i vidljivost pozitivnih primjera u romskoj zajednici kojih je svakim danom sve više.

U okviru projekta Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina „Nacionalna platforma za Rome – Živjeti jednakost“ nastala je i brošura  „Pregled odabranih primjeraka dobre prakse integracije“ u kojoj ste sa suautorom Srđanom Dvornikom prikupili dvadesetak zanimljivih i uspješnih primjera rješavanja romskih problema i unapređivanja položaja Roma u različitim lokalnim zajednicama, a čiji su nositelji ili važni partneru često upravo romske udruge. Naravno radi se o, pretpostavljamo, djelu mnogo većeg broja sličnih projekata. Je li bilo teško izvršiti odabir? Kojim ste se kriterijima rukovodili?

Svakako da projekti koje smo odabrali i prikazali u brošuri nisu sveukupni projekti koji su provedeni s ciljem integracije romske zajednice u Hrvatskoj. Projekata i aktivnosti bilo je i ima još, a svakako značajno više nego što ih je bilo moguće identificirati prije, recimo, pet ili šest godina. Prije nekoliko godina radila sam popis projekata usmjerenih na integraciju romske zajednice financiranih sredstvima iz EU fondova i tom sam ih prilikom uspjela detektirati tek nekoliko. U međuvremenu, aktivnosti su intenzivirane i projekti su provođeni i provode se u znatno većem broju. Nije bilo teško izvršiti odabir.

Željeli smo, u prvom redu, prikazati sve one projekte i aktivnosti koji predstavljaju manje ili veće korake ka unapređenju položaja pripadnika/ca romske zajednice i koje mogu biti inspiracija nekom drugom tko također želi doprinijeti integraciji Roma u hrvatsko društvo.

Uz to, željeli  smo u neku ruku odati priznanje i onima koji vrijedno rade i postižu rezultate. Zato ćete u brošuri naći primjere koji se odnose na različite segmente života zajednice, od obrazovanja, preko zdravlja do stanovanja, ali i vrlo različite provoditelje – manje i veće udruge, jedinice lokalne samouprave, Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP), sveučilišta, ponekad kao samostalne aktere, a u nekim slučajevima u partnerstvu s drugima. Svaki primjer, pa i onaj najmanji u smislu uloženih financijskih sredstava, vrijedan je i predstavlja jedan korak ka postavljenom cilju. Kad kažem postavljenom cilju, mislim na sva ona postignuća koja su očekivana i postavljena Nacionalnom strategijom Republike Hrvatske za uključivanje Roma.

DOPRINOS INTEGRACIJI

Imamo li puno ili malo dobrih romskih projekata usmjerenih na integraciju Roma? Kakva je vaša procjena, da li ste ugodno iznenađeni brojem dobrih projekata ili pak mislite da je to još vrlo daleko od onoga što bi nam trebalo za  uspješniju integraciju Roma?

Kao što sam već napomenula, broj projekata danas znatno je veći od broja projekata prije nekoliko godina. Tijekom pripreme materijala za brošuru imali smo uvid i saznanja o jednom broju projekata koji su u nju uvršteni. Za neke projekte saznali smo tijekom procesa prikupljanja informacija. Primjerice, inicijativu MUP-a u Međimurju otkrila sam sasvim slučajno. MUP već nekoliko godina provodi aktivnosti preventivnog programa „Imam izbor“ i to, rekla bih, na jedan zanimljiv i kreativan način – educiranjem kroz približavanje onoga sto čini policiju djeci i mladima. O ovoj inicijativi nisam čula u medijima, nisam čula da je netko spominje na skupovima kojima sam prisustvovala. Osim ovog primjera, mnoštvo je drugih sličnih uključujući još neke obuhvaćene brošurom. Puno je veći broj projekata od onog koji smo predstavili u brošuri i mnogi od tih projekata zaista čine razliku i ostvaruju učinak. Taj učinak često se ne vidi odmah tijekom ili po završetku projekta. Potrebno je neko vrijeme kako bi se stvari razvile i uočile razlike i postignuća. Primjerice, učinci projekta koji je bio usmjeren na obrazovanje djece u ranoj dobi i uključivanje u vrtiće, bit će vidljivi tek nakon nekoliko godina, u vrijeme kad će se djeca predškolske dobi ili prvašići danas uključeni u projekt upisivati u srednje škole. Tada će trebati obratiti pažnju je li se smanjilo ispadanje djece iz sustava obrazovanja i povećao broj djece koja prelaze iz osnovne u srednju školu, posebice u četverogodišnje škole nakon kojih će se nastaviti školovati kroz tercijarno obrazovanje.

Dakle, projekti se provode, ili točnije rečeno, provodili su se u solidnom broju. Međutim, neka područja na kojima žive romske zajednice ostala su nepokrivena aktivnostima. Projekti često obuhvaćaju samo neka geografska područja – ona koja čine smislenu cjelinu i za koja su provoditelji sigurni da ih mogu obuhvatiti. To je jedan od razloga zašto neki dijelovi Hrvatske u kojima žive Romi nisu uključeni u projektne aktivnosti, a potrebe za tim da se aktivnostima obuhvate romske zajednice koje tamo žive itekako postoje.

ZA REZULTATE JE POTREBNO VRIJEME

Kako procjenjujete značaj tih projekata? Kako njihovi rezultati koriste lokalnim romskim zajednicama? Mogu li ti projekti ostaviti jedan širi i dugoročniji trag?

Većina  projekata koji su provođeni čine razliku, bez obzira na to u okviru kojeg područja se provode. Nekad je učinak  projekta povećana svijest i kapaciteti dionika i korisnika projekata, a nekad su to unaprijeđeni uvjeti života dijela romske zajednice na području na kojem se provode projekti. Ukoliko se ne radi o fizičkim rezultatima, poput izgradnje infrastrukture ili stambenih jedinica, rezultati često nisu vidljivi odmah.

Primjerice, kada govorimo o obrazovanju, na rezultate moramo čekati i pratiti učinke koje su projekti imali na onu djecu koja su bila uključena u projektne aktivnosti. Stoga je, da bismo to točno utvrdili, potrebno imati mehanizme dugoročnog praćenja utjecaja projekata, sto većina projekata ne uspijeva ostvariti, jer se, na žalost, učinci projekata u najvećem broju slučajeva prestaju mjeriti onog trenutka kad projektne aktivnosti završe. Provoditelji projekata uglavnom nemaju mogućnosti dugoročno pratiti učinke.

Kada govorimo o koristima koje lokalne romske zajednice imaju od provedbe ovih projekata, moje je mišljenje da koristi svakako postoje. Ali, opet trebamo imati na umu da se radi o dugotrajnim procesima. Niti jedan projekt ne može donijeti stopostotne promjene u kratkom roku, što će reći u okviru od godinu do godinu i pol dana koliko projekti uobičajeno traju. Nedostatak je kod projekata njihova kratkotrajnost i to što provoditelji projekata često nemaju mogućnosti provoditi višegodišnje projekte, nego su aktivnosti fragmentirane i periodične. Međutim, ako pažljivo pratimo cjelovitiju sliku, možemo vidjeti da trag već postoji. Pogledajmo projekte usmjerene na obrazovanje koji osim podrške djeci u školovanju, uključuju i njihove roditelje. Neki roditelji po prvi put dobivaju spoznaje o važnosti školovanja njihove djece te kako djeci pomagati u svladavanju gradiva. Za mnoge od nas iz neromske zajednice pomaganje vlastitoj djeci u svladavanju gradiva prirodna je stvar, ali za mnoge roditelje romske djece to su vještine koje nisu imali priliku naučiti. Toga trebamo biti svjesni. Ovakve aktivnosti prave pomake i čine razliku ma koliko se ona malom činila u ovom trenutku. Nadalje, očekujem da će projekt stambenog zbrinjavanja u Dardi, u koji je direktno uključena lokalna samouprava kao glavni nositelj u suradnji s romskim predstavnicima, svakako učiniti veliku razliku za romsku zajednicu u toj općini. Također bih istakla najsvježiji primjer nagrade hrvatskog glumišta koju su ove godine dobili dvoje mladih Roma. Oni su primjer koji možemo sagledati kao rezultat provedbe različitih projekata, jer su godinama bili njihovi aktivni sudionici. Njihova nagrada je krajnji rezultat skupa aktivnosti i u konačnici njihove vlastite angažiranosti. Vlastiti angažman pripadnika/ca romske zajednice je također ključan element na koji ne smijemo zaboraviti i koji treba poticati. Mogu istaknuti još neke slične primjere koji nisu toliko vidljivi, a to su mladi iz Darde i Slavonskog Broda koji zajedno, aktivno promiču romsku kulturu ili udruga mladih iz Slavonskog Broda koja u dogovoru s lokalnim vlastima korak po korak mijenja uvjete života lokalne romske zajednice. I oni su rezultat višegodišnje provedbe aktivnosti u koje su bili uključeni, a sada preuzimaju odgovornost za boljitak svoje zajednice i djeluju. Iako trebamo biti svjesni poteškoća s kojima se romska zajednica suočava kako bismo znali što je potrebno mijenjati, važno je povećati i vidljivost pozitivnih primjera u romskoj zajednici kojih je svakim danom sve više, jer je romska zajednica bogata pozitivnim primjerima.

VLASTITI ANGAŽMAN

Imate li saznanja kako lokalne strukture vlasti reagiraju na takve projekte? Pružaju li podršku i pomoć? Jesu li zainteresirani za njihovu realizaciju?

Lokalne se vlasti dobrim dijelom uključuju u aktivnosti i podržavaju ih. U nekim slučajevima, kao sto su to primjeri lokalnih i regionalnih samouprava prikazani u brošuri, lokalne vlasti aktivno sudjeluju i nose dio aktivnosti koji je u njihovoj nadležnosti. Rekla bih da kroz vrijeme uključenost  lokalnih uprava i samouprava postaje intenzivnija. Ali tu trebamo također imati na umu ograničenost  kapaciteta lokalnih samouprava, posebno onih manjih, kako financijskih, tako i u smislu ljudskih resursa. Nemaju sve lokalne vlasti istu sposobnost da iznesu breme provedbe većih infrastrukturnih i stambenih projekata.

Treba imati na umu da je za provedbu većih projekata financiranih iz strukturnih fondova potrebno imati jake financijske kapacitete. U tom smislu važna je često i međusobna suradnja jedinica lokalne samouprave jer ponekad jedino tako mogu uspjeti osigurati sredstva. S druge strane, nemojmo zaboraviti da u svemu važnu ulogu imaju ključni akteri u romskoj zajednici, bilo da se radi o vijećima romske nacionalne manjine ili pojedinačnim predstavnicima. Iznimno je važno da oni znaju artikulirati potrebe svojih zajednica i kvalitetno o tim potrebama komunicirati s lokalnim samoupravama. Ukoliko taj element nedostaje, stvari se teško pokreću.

 Koji su glavni izvori financiranja projekata kojima ste se bavili u brošuri?

Projekti koji su prikazani u brošuri financijski su podržani od strane različitih donatora. Dobar dio je financiran sredstvima Europske unije, u prvom redu iz IPA programa i dijelom strukturnim fondovima, ali i financijskom podrškom UNICEF-a, UNDP-a, EEA i norveških grantova, Fondacija otvoreno društvo, a jednim dijelom iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

JAČATI KAPACITETE ROMSKIH UDRUGA

Dugo radite na romskoj problematici. Bili ste u Centru za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć – Vukovar voditeljica projekta Podrške za generiranje projekata (PGF) kojim se željelo potaknuti učinkovitije korištenje EU fondova za Rome. Kako procjenjujete osposobljenost i potencijal romskih udruga da uspješno pripremaju i apliciraju projekte za EU fondove ali i druge izvore? Ima li tih udruga dovoljno? Kako pak procjenjujete njihove mogućnosti da ih implementiraju? Koji su najizraženiji problemi na tom planu?

U Hrvatskoj postoji nekoliko romskih udruga koje samostalno provode projekte financirane iz EU fondova. Točnije rečeno, tako je bilo u vrijeme kad su u najvećoj mjeri korištena sredstva iz IPA programa. Sada kad smo prešli na korištenje sredstava iz Europskog socijalnog fonda, situacija bi se mogla promijeniti. Naime, sredstva iz IPA programa bilo je lakše dobiti i njima provoditi projekte, jer je vlastito sufinanciranje bilo lakše osigurati, a sredstvima IPA programa predfinancirati aktivnosti. Sada je situacija drugačija i ostaje da se vidi kako će se udruge uspjeti prilagoditi. Neke od romskih udruga bile su uključene kao partneri neromskim udrugama u provedbi projekata usmjerenih na integraciju romske zajednice.

Te udruge, na žalost, tada nisu imale kapacitete za samostalno vođenje projekata. Bojim se da se njihova situacija u tom smislu nije mnogo promijenila. Romskih udruga ima dovoljno, ali veliki broj nema mogućnosti osigurati sredstva za provedbu većih projekata te uopće ne uspijevaju osigurati sredstva ili uspijevaju osigurati samo manja sredstva iz lokalnih proračuna. Generalno gledano, nedostaju im kapaciteti za to kako financijski, tako i u smislu ljudskih resursa.

Moram reći da je u prošlosti organiziran veliki broj edukacija za udruge na temu pripreme i provedbe projekata. Međutim, i za takvu vrstu obuke potrebno je imati osnovne kapacitete kako bi se primljeno znanje stavilo u upotrebu. Mnoge udruge nisu uspjele prenesena znanja upotrijebiti. Jedna opcija za rješavanje ovog problema je uključivanje u aktivnosti romskih udruga osoba iz neromske zajednice koje imaju potrebna znanja i vještine. Međutim, to je pitanje unutrašnje organizacije svake udruge s jedne strane, i spremnosti neromskih stručnjaka za hvatanje u koštac s brojnim problemima i preprekama koje ih na tom putu čekaju. Ne znam koliko je u ovom trenutku to uopće izvodivo za većinu romskih udruga.

Koju vrstu pomoći i podrške bi trebalo pružiti romskim udrugama da budu efikasnije u apliciranju projekata i dobivanju sredstava iz različitih fondova?

Prva i veoma važna stvar u tom pogledu su jaki ljudski resursi u organizacijama. U romskim udrugama, kao i svim drugim udrugama, uostalom, potrebni su ljudi koji posjeduju vještine potrebne za pripremu i provedbu projekata, ali i za kvalitetno planiranje i usmjeravanje organizacija u smjeru koji će ih voditi ka tome da steknu kapacitet i kredibilitet. Druga važna stvar su financijski kapaciteti. I u tom smislu od velike su važnosti ljudi koji u organizacijama mogu uspostaviti zdrave osnove u administrativnom i knjigovodstvenom smislu. Zatim je potrebno osigurati da udruge ostanu aktivne kroz vrijeme potrebno za ostvarenje tih predispozicija. Moram reći  da je opstanak danas težak i za mnoštvo udruga koje su puno veće i jače od romskih, jer smo s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ostali bez mogućnosti povlačenja sredstava iz nekih drugih izvora koji su nam bili na raspolaganju, a situacija s povlačenjem sredstava iz Hrvatskoj trenutno raspoloživih fondova Europske unije nije u dostatnoj mjeri povoljna za organizacije civilnog društva općenito, pa tako ni za romske udruge.

POSEBAN FOND

 Što bi eventualno bilo dobro mijenjati u financiranju projekata namijenjenih  Romima? Kako to eventualno unaprijediti?

Ovo pitanje je veoma kompleksno i nisam sigurna da na njega mogu dati jednostavan odgovor. Po mojem mišljenu prvo treba raditi na jačanju kapaciteta romskih udruga, ali na drugačiji način od onog kako se to radilo do sada.

Romske udruge većinom ne mogu sa svojim malim kapacitetima iznijeti velike projekte u financijskom smislu. Rekla bih da je moja vizija toga donekle „utopijska“, ali mišljenja sam da, ukoliko želimo povećati broj učinkovitih romskih udruga, za njih treba postojati fond iz kojih bi mogle povlačiti  manja sredstva za provedbu određenih aktivnosti u skladu s ciljevima obuhvaćenim  Nacionalnom strategijom za uključivanje Roma i pripadajućim Akcijskim planom.

Pri tome, ta sredstva trebaju na neki način biti uvjetovana tako da se funkcioniranje tih udruga u potpunosti uredi kako u smislu organizacije ljudskih resursa, tako i u smislu administrativnog i financijskog poslovanja. Svakako bi trebale postojati strukture koje bi pratile razvoj i djelovanje tih udruga i usmjeravale ih kako bi kroz neko vrijeme jačale. U tome bi ključnu ulogu trebali imati mladi iz romske zajednice koje treba nastaviti osnaživati i educirati za vođenje udruga, ali im i omogućiti da za to budu adekvatno plaćeni. Za razliku od kapaciteta koji postoje u romskim zajednicama u nekim drugim zemljama, gdje imate veliki broj visoko obrazovanih aktivnih pripadnica i pripadnika romske zajednice, u Hrvatskoj situacija u tom pogledu nije sjajna. Obrazovanje je ključno, a zatim prilika da se to obrazovanje stavi u funkciju kroz zapošljavanje. Tim putem treba ići i u Hrvatskoj. Onda ćemo imati i jače romske udruge koje učinkovitije djeluju.

 
Imate li uvida kakvi su, na ovim pitanjima, potencijali među mladima, obrazovanijim Romima? Angažiraju li se u dovoljnoj mjeri u romskim udrugama?

Mislim da je priličan broj mladih Roma i Romkinja uključen u rad udruga. U nekim udrugama mladi Romi i Romkinje angažirani su godinama, u jednom broju na donekle plaćenim radnim mjestima s većinom minimalnim plaćama, ali u nekim slučajevima kao godinama nezaposleni volonteri. Rekla bih da se mladi obrazovani odnosno obrazovaniji pripadnici i pripadnice romske zajednice ne razlikuju u tom smislu puno od bilo kojih drugih mladih ljudi. Oni žele završiti svoje obrazovanje i osigurati vlastitu i egzistenciju svojih obitelji baš kao i svi drugi. Moramo biti svjesni toga da su visoko obrazovani mladi Romi i Romkinje, na žalost, u Hrvatskoj još uvijek malobrojni. Uz to, kao i bilo koji drugi mladi ljudi, ukoliko završe srednje ili visoko obrazovanje i uspiju dobiti ponudu za posao, a istovremeno im civilni sektor ne ponudi nešto što će ih motivirati na aktivizam, oni prirodno odlaze tamo gdje im je egzistencija osigurana. Mislim da je važno da mladi obrazovani Romi i Romkinje budu aktivni građani i treba ih poticati u tom smislu, posebice na to da u svojim zajednicama djeluju na pozitivan način i zagovaraju promjene te da budu ti koji će u široj zajednici mijenjati svijest i uklanjati stereotipe koji prevladavaju o Romima. Ali, s druge strane potrebno je djelovati u smjeru toga da im se omogući zapošljavanje u strukama za koje su se školovali i da u okviru tih struka također uklanjanju predrasude i stereotipe. Isto tako, nekako smo navikli da udruge preuzimaju odgovornost za rješavanje socijalnih pitanja čije rješavanje treba biti u nadležnosti državnih institucija i agencija, ali da se pri tome također očekuje da preuzimaju i odgovornost za osiguravanje financijskih sredstava kako bi te aktivnosti provodile. Toliko smo uvučeni u takav poredak da potpuno zaboravljamo koja je uopće svrha udruga – a to je aktivni angažman građana. Da biste to imali i da bi građani željeli biti aktivni u organizacijama kao volonteri ili donekle plaćeni stručnjaci, moraju imati osiguranu egzistenciju na drugoj strani. Dakle, možda na vaše pitanje mogu odgovoriti pitanjem – jesmo li stvorili potrebne uvjete kako bi više mladih uopće, uključujući mlade Rome i Romkinje, željelo biti angažirano u udrugama?

Možda ovo sto ću reći izlazi iz okvira vašeg pitanja, ali smatram da bi angažman u udrugama za mlade Rome i Romkinje, baš kao i za bilo koje druge mlade ljude, trebao biti jedna stepenica u procesu usavršavanja, a ne nužno doživotna karijera u nedostatku drugih opcija. Aktivno sudjelovanju u radu udruga trebalo bi im omogućiti stjecanje potrebnih radnih i socijalnih vještina, podići samopouzdanje i dati im ono što je potrebno za ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada. Pri tome, svakako je pozitivno ako će ostati uključeni u rad udruga i kad jednom počnu raditi u svojim strukama, za što, naravno, treba osigurati gospodarske uvjete i uvjete na tržištu rada.

Želim istaknuti i to da obrazovaniji mladi Romi i Romkinje nakon što se zaposle u svojim strukama postaju nevidljivi za druge pripadnike romske zajednice. Svakako bi trebalo osigurati da oni budu vidljiviji i pozitivni primjeri za druge mlade Rome i Romkinje, koji će pokazati da se ulaganje u obrazovanje isplati i da mogu postati i nešto drugo za što nisu vjerovali da uopće mogu biti.

Ono što je iznimno važno, a što često  zaboravljamo, je da treba kroz udruge raditi na tome de se u mladim pripadnicama i pripadnicima romske zajednice podigne svijest o vlastitoj vrijednosti i doprinosu pripadnika romske zajednice široj zajednici. O tome se ne govori dovoljno. Osvijestite u nekome vlastitu vrijednost i ta će osviještena vrijednost naći načina da se izrazi u brojnim uspjesima.

Dajte im primjere kako se može. Od lokalnih, svakodnevnih, do onih na međunarodnoj razni – nedavno je jedan mladić iz romske zajednice u Međimurju uspio upisati policijsku akademiju uza sve prepreke na koje je nailazio; prije dva tjedna izabrani su novi podpredsjednici Europskog parlamenta, a jedna od njih je gospođa Livia Járóka, po nacionalnosti Romkinja iz Mađarske, dakle, žena i pripadnica romske zajednice. Takve primjere treba isticati.

PRILIKU DATI MLADIMA
 
Bi li trebalo Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma nadopunjavati kako bi se dodatno potakli procesi o kojima ste govorili? 

Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013-2020 je vrlo opširan dokument. Moram kazati da sam i sama sudjelovala u njenoj izradi, kao i to da je, prema mojim saznanjima, ona prepoznata i od strane Europske komisije kao dobar primjer strategije koja obuhvaća  i vodi računa o velikom broju raznih segmenata integracije romske zajednice u društvo. Kako je integracija romske zajednice živi proces, tako će, po mom mišljenju, i Nacionalnu strategiju trebati revidirati nakon onog roka za koji je postavljena. U tom smislu, Nacionalna strategija je i u procesu njenog kreiranja zamišljena kao dokument koji će biti podložan reviziji. Međutim, Strategija nije dokument koji sadrži mjere, pa stoga uz nju neizostavno idu i akcijski planovi koji definiraju načine za ostvarenje ciljeva postavljenih Strategijom. Prema mojim saznanjima, proces izrade drugog Akcijskog plana trebao bi biti pri kraju. Međutim, važno je imati na umu da i provedba mjera ovisi o mnogo faktora, između ostalog ljudskih, ali i financijskih, pa u konačnici nije važno imati samo dokument koji definira što je potrebno učiniti, nego realno postaviti mjere tako da se one zaista i mogu provesti. Iznimno je važno uz rješavanje pitanja stanovanja, veliku pažnju posvetiti obrazovanju  romske djece i mladih. Romska populacija u Europi je mlada populacija, s većim brojem djece i mladih nego što je to slučaj s neromskom zajednicom i predstavlja vrijedan kontigent radne snage.

Ulaganje u obrazovanje romske djece je ulaganje u budućnost ne samo romske zajednice, nego i u budućnost zajednice u cjelini i tako na to trebamo gledati. Ujedno, u financijskom smislu, ulaganje u obrazovanje romske populacije je manja investicija od one koja se ulaže u neobrazovane i nezaposlene pripadnike odnosno pripadnice romske zajednice i ne samo romske. Stoga je u interesu svih, kako Roma tako i neroma, da se mjere iz bilo koje nacionalne strategije i akcijskog plana provode na način koji će osigurati što bolju i kvalitetniju integraciju Roma u društvo, a tu onda spada i jačanje kapaciteta romskih udruga.

I još bih dodala, kad govorimo o građanskom angažmanu mladih visokoobrazovanih Roma i Romkinja, rado bih vidjela, u prvom redu, da njihov broj u Hrvatskoj raste kako bi se uopće mogle provoditi aktivnosti usmjerene na njihov povećani angažman u civilnom sektoru, čime se ponovno vraćamo na pitanje važnosti obrazovanja.