Fokus ROMI.HR

Možeš li nam reći nešto o sebi? Gdje si rođen i odrastao?
Rodio sam se 1991. godine u Čakovcu. Živim u romskom naselju Goričan, u Međimurju. Moja obitelj je dugi niz godina u Goričanu i nikad se nismo selili. Pripadnik sam romske nacionalne manjine, međutim iako živim u romskom naselju, podjednako se družim i s Romima i s neromima.

Problem s diskriminacijom u obrazovanju, u većoj ili manjoj mjeri, još uvijek je prisutan kada je riječ o učenicima romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Jesi li se kroz svoje obrazovanje, osnovnu i srednju školu, susreo s diskriminaciom?
Iako sam u osnovnoj školi bio jedini pripadnik romske nacionalne manjine u razredu, nisam nailazio na direktnu diskriminaciju tijekom svojeg obrazovanja u osnovnoj školi. No ima sam jedan „kritični trenutak“ u svom obrazovanju koju je mogao sve primijeniti. Pao sam sedmi razred osnovne škole, jer sam u tom trenutku bio u izrazito lošem društvu. Ali, unatoč svemu, tog trenutka se rado sjećam jer me je natjerao da se suočim s cijelim svojim dotadašnjim životom. Tada sam shvati što će se dogoditi ako tim putem daljem nastavim. Smatram da se nekad treba u životu „opeći'' ako to pomogne da otvoriš oči i kreneš na pravi put.

Kroz srednjoškolsko obrazovanje jedini oblik diskriminacije, iz mojeg gledišta, bio je kada sam morao potpisati bjanko zadužnicu jer  je IV. stupanj srednjoškolskog obrazovanja za komercijalistu bio tada plaćan od strane Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske. Sada shvaćam zašto se to radi, međutim u tom trenutku osjećao sam se neugodno, jer sam smatrao da netko nema povjerenja u mene da ću pohađati i završiti program srednjoškolskog obrazovanja za odrasle.

Nakon srednjoškolskog obrazovanja krenuo si u potragu za poslom, radio kao zaštitar. Jesi li imao problema pri zapošljavanju i kako si se nosio s time?
Da, imao sam problema s pronalaženjem posla. Nakon kratke pauze poslije škole, upisao sam i završio tečaj za zaštitara koji sam vidio kao još jednu stepenicu prema ostvarivanju mog sna, da postanem policajac. Radio sam pet godina sezonske poslove zaštitara te su mi upravo ti poslovi omogućili pristup informacijama i napredovanju.

Tu želim naglasiti kako sam tražeći posao prvi put osjetio jaku diskriminaciju i nisam znao kako se nositi s time. Kada sam se prijavio za posao zaštitara kod jednog poslodavca, kojeg ne želim imenovati, on je putem telefonskog poziva odmah prihvatio moju prijavu jer je imao problem zbog manjka radne snage. Međutim, kada sam osobno došao na razgovor, te kada sam predao životopis u kojem između ostalog navodim da sam pripadnik romske nacionalne manjine, posodavac je pročitao životopis i nakon toga je razgovor je vrlo brzo završio. Kako mi je već ranije rekao da me prima na posao pitao sam poslodavca kada ću početi raditi. Pogledao me i njegov odgovor je bio samo kratka rečenica: „bit ćemo u kontaktu“. Taj poslodavac me više nikada nije nazvao, a meni je bilo potpuno jasno zašto jer sam mu gotovo sve bitne informacije o sebi iz životopisa već rekao u telefonskom razgovoru kada mi je ponudio posao. Jedina nova informacija za njega je bila da sam Rom.

Kažeš da ti je životni san bio postati policajac. Kako je išao put ostvarenja tog sna i koje prepreke su bile na tom putu?
Još u osnovnoj školi ja sam znao što želim biti u životu. Vjerojatno se to dogodilo netom prije onog „kritičnog trenutka“ kada sam shvatio da ne želim život koji je neuređen i kaotičan, već sam kao ikonu časti i poštenja vidio policijski posao. Svaki napredak kroz moje obrazovanje i životna iskustva vidio sam kao jednu stepenicu ka tom poslu, kako postati policajac. Nakon 3. godine srednje škole shvatio sam da moram položiti IV. stupanj srednjoškolskog obrazovanja i biti stepenicu bliži. Nakon što sam to riješio, krenuo sam sa informiranjem i pripremama za Policijsku akademiju. Ja sam se toliko fokusirao na podizanje svojeg znanja i opće fizičke spreme da sam mislio da će se na testovima zanemariti moja visina. Naime, ja sam visok 168 cm, a minimalna visina je bila 170 cm. Pokušao sam nekoliko puta međutim uvijek bi na natječaju pao zbog visine. Vremenom sam shvatio sam da moram proširiti vidike i da temeljna policija Ministarstva unutarnjih poslova nije jedini način i put ka ostvarivanju mog sna. Ubrzo sam se informirao o natječaju Ministarstva pravosuđa te se prijavio na natječaj za pravosudnog policajca. nakon provedenog postupka moja molba je prihvaćena i postao sam pravosudni policajac zbog čega sam izrazito ponosan na sebe. Želim naglasiti da je put kao ostvarivanju mog sna bio jako težak, obraćao sam se svima za pomoć, predstavnicima romske nacionalne manjine, načelniku Policijske uprave, raznim institucijama. Međutim, na kraju sam shvatio da se mogu osloniti samo na sebe i svoje roditelje.

Što ljudi u romskoj zajednici misle o tebi sada kada si postao policajac, da li primjećuješ neke razlike u odnosu na prijašnji odnos prema tebi?
Nažalost, primjećujem razlike u odnosu prema meni nakon što sam postao pravosudni policajac. Veći dio Roma me sada vidi kao nekakvu smetnju, zapreku ili slično. Svakakve sam komentare čuo i ne bi vjerovali kolika je sada razina diskriminacije prema meni, unutar same romske zajednice, samo zbog toga što sam postao policajac. Zato jer ću jednog dana možda trebati postupati prema nekom od njih. To je posao kao i svaki drugi i moraš ga obavljati savjesno, dok mnogi to ne razumiju ili ne žele razumjeti.

Mnogi Romi, ali i drugi građani odlaze zadnjih godina iz Hrvatske u velikom broju. Da li si nekad razmišljao o odlasku iz Hrvatske?
Jesam, razmišljao sam o odlasku iz Hrvatske. Razmišljao sam, kao i mnogi, o odlasku u Njemačku. U najtežim trenutcima, kada sam vidio da se moj san možda neće ostvariti, počeo sam razmišljati o tome da napustim Hrvatsku kao i puno drugih i Roma i neroma. Drago mi je da sam ipak uspio u svojoj namjeri, te da ne moram napustiti Hrvatsku jer sam vezna uz roditelje, prijatelje i smatram da bi se svako trebao boriti za sebe prije nego vidi da nema druge opcije. Ja sam odlazak iz Hrvatske vidio kao zadnju opciju.

Što ti misliš, što bi pomoglo Romima poput tebe da postanu pozitivan primjer drugima? Kada bi mogao vratiti vrijeme, sa iskustvom i znanjem koje danas imaš, misliš da bi nešto učinio bolje ili lakše?
Drago mi je da si me pitala ovo pitanje. Dobar dio Roma vodi kaotičan život, napusti školu sa 13-14 godina, ubrzo se oženi, rano dobije djecu i živi od danas do sutra. Kada živiš u takvoj sredini, gdje većina ima isto mišljenje i ponašanje, ne možeš ''daleko dogurati“. Zakinut si za informacije, ograničena ti je perspektiva i jednostavno ne možeš napraviti promjenu. Kada sam prvi put otišao raditi sezonske poslove na jadranskoj obali kao zaštitar, upoznao sam nekolicinu policajaca iz kriminalističkih službi, oni su me na neki način usmjerili, objasnili mi kakav je zapravo posao jednog policajaca i uputili me na što sve trebam obratiti pažnju kako bih uspio u svojoj namjeri da postanem policajac.

Ono što bi pomoglo nekim Romima da postanu pozitivan primjer drugima jest davanje prilika, prilika koje sam ja dobio. Otići iz romskog naselja, imati priliku uključiti se u šire društvo, volontirati u udrugama, uključiti se u surađivanje sa udrugama, ispravno pristupiti anti-diskriminaciji i tada bi vidjeli pravi presjek društva, mislim da bi se u tom trenutku primijenilo pravilo 50-50. Imao bi podjednako onih koji se ne žele uključiti i znali bi da u njih ne vrijedi ulagati dok bi ona druga polovica bila kvalitetni dio koji bi s vremenom postao pozitivan primjer.

Želio bih još reći da su pravi pozitivni primjer Roma zapravo dobri roditelji, te se ovim putem želim zahvaliti mojim roditeljima koji su me izveli na pravi put, mom ocu, hrvatskom branitelju koji je prošao težak život kako bi meni pružio bolji, mojoj majci koja je nosila svu snagu naše obitelji te nas držala na okupu.

Spomenuo si u razgovoru da si i romski aktivist, te da pomažeš svojim sunarodnjacima u svakodnevnom životu. Kako bi ocijenio život Roma u Republici Hrvatskoj općenito, a kakav je život Roma u Međimurju?
Mislim da svatko tko je pripadnik romske nacionalne manjine ujedno treba biti i romski aktivist, jer je to jedini solidarni način da nađemo rješenja za naše probleme. Život Roma u Međimurju ocijenio bih kao izrazito loš. Sve više u medijima vidimo samo loše primjere. Obitelji koje su primjer za sve ostanu u sjeni zbog skandala koji se pojavljuju na raznim televizijskim programima ili kao članci u novinama. Također, stoji i činjenica da je u Međimurju najveći broj romskih naselja te da su ta naselja razjedinjena i da politička scena u Hrvatskoj od toga uvijek izvuče korist. Na prošlim izborima za zastupnika romske nacionalne manjine u Međumurju smo mogli vidjeti zagovornike saborskog zastupnika Kajtazija i zagovornike kandidata HDZ-a Bosaka koji su unijeli dodatne sukobe i probleme u zajednicu, međutim ne želim to komentirati. Generalno stanje Roma u Republici Hrvatskoj ne može se gledati iz te perspektive i ne može se generalizirati iz razloga što je svaki kraj Republike Hrvatske po nečemu specifičan. Romi ne žive život koji bi trebali živjeti, to je sigurno.

Što misliš u životu u Republici Hrvatskoj, o trenutnoj demografskoj situaciji i iseljavanju?
U Republici Hrvatskoj stanje bi moglo biti bolje u svakom slučaju. Potreban nam je novi kadar mladih ljudi koji bi prezentirali bolje ideje u Hrvatskom saboru. Trebaju nam novi smjerovi, podići minimalne plaće, zaštiti radnike. Glavni problem iseljavanja leži upravo u tome, loše plaće i loši poslodavci, ali kao što sam već rekao treba se boriti tamo gdje si se rodio, svim snagama, a tek onda razmisliti o odlasku. Poznajem dosta Roma iz Međimurja koji su se iselili iz Hrvatske. Za njih znam da su bili veliki borci, međutim nisu se mogli plasirati na tržište rada i onda su bili prisiljeni otići, uglavnom u Njemačku gdje danas dobro žive i ne razmišljaju o povratku u Hrvatsku.

Dosegao si ono o čemu si sanjao, postao si policajac. Kako zamišljaš svoju budućnost i koju poruku bi htio poslati čitateljima, od kojih su mnogi mladi Romi poput tebe?
Kao pravosudni policajac ću živjeti i raditi u Glini, mjestu koje je također poluprazno, međutim smatram da će bolji dani sigurno doći. Ovo nije zadnja stepenica u mom životu. Planiram se dalje školovati i specijalizirati. Zanima me kazneno pravo i siguran sam da ću upisati viši ili visoki stupanj obrazovanja.

Svim Romima, a posebno mladima, želim reći da se nikad ne smije odustati. Uvijek treba biti uporan i uvijek treba ulagati u sebe, analizirati situacije te postati kvalitetnija osoba, obrazovanjem pomicati svoje granice. Također, svakom mladom Romu želim reći da se potrudi i da postane pozitivan primjer. Bio bih izrazito ponosan da vidim Rome zaposlene u DORH-u, policiji, vojsci, politici, zdravstvu i drugim ustanovama.

Možeš li navesti još neke pozitivne primjere mladih Roma i Roma općenito?
Mnogi su primjeri koje mogu spomenuti. Sandra Bogdan je studentica na Pravnom fakultetu, Benjamin Ignac studirao je u Sjedinjenim Američkim Državama te danas radi u Europskom centru za prava Roma, tu je i Stojan Bogdan jedan izuzetan čovjek i policajac Policijske postaje Čakovec, Jovica Radosavljević iz Darde koji kroz romski KUD promovira i prezentira kulturu Roma, Milan Mitrović predsjednik romskog Vijeća iz Slavonskog Broda koji pokazuje svima što znači solidarnost Roma, a posebno treba biti istaknut Lule Nikolić predsjednik Romskog nacionalnog vijeća i jedan od najboljih primjera kako je dobro obrazovanje važno za kvalitetan aktivizam na ostvarivanju prava Roma.

Ponosan sam što postoji toliko kvalitetnih Roma te ih ovim putem treba prezentirati javnosti. Zahvaljujem portalu ROMI.HR na prilici da govorim o ostvarenju svog životnog sna i pozivam vas da na ovaj način i dalje upoznajete javnost s Romima, a posebno mladima, koji zaslužuju medijsku pozornost zbog toga što su postigli u životu.