Fokus ROMI.HR

Tijekom posljednjih desetljeća oko 20.000 do 30.000 novih romskih izbjeglica došlo je iz Rumunjske, Bugarske, Mađarske, Slovačke i bivše Jugoslavije. Djelomično je to bilo zbog pada komunizma u istočnoj Europi i u Jugoslaviji. Zbog razvoja događaja, mnogi Romi također su izbjegli u Njemačko tijekom 90-ih zbog ratova na području bivše Jugoslavije.

Drugi važan čimbenik koji je privukao mnogo Roma u Njemačku, ali i Italiju, Francusku i Španjolsku, bila je integracija zemalja poput Rumunjske u Europsku uniju, zbog čega im je bilo lakše mijenjati zemlju prebivališta. Kako su Sinti, kao i Romi, tradicionalno živjeli nomadskim načinom života, teško je odrediti mjesta koja su naseljavali njihovi preci i ona se obično nalaze širom cijele Njemačke.

Pitanje o takozvanim naseljima romskih predaka je od velikog značaja u Njemačkoj. Četiri manjine koje su priznate u Njemačkoj morale su ispuniti određene uvjete kako bi bile prepoznate i priznate kao nacionalne manjine. Jedan od njih je da se radi o etničkoj zajednici koji tradicionalno živi u određenim krajevima moderne Njemačke u dužem vremenskom razdoblju. To važi za Lužičke Srbe, Frizijce, za dansku nacionalnu manjinu, ali ne i za njemačke Rome. S obzirom na činjenicu da je nomadski način života dio njihove kulturne baštine, koju prihvaća njemačka država, Romi su izuzeti iz ovog posebnog pravila i može ih se naći širom Njemačke.

Povijesno, Romi se u Njemačkoj prvi put spominju 1407. godine u biskupskom gradu Hildesheimu, a Gradsko vijeće Frankfurta dodijelilo im je "Heincz of Mulhusenov zyguner" tj. pravo na državljanstvo 1446. godine. Do kraja 15. stoljeća Sinti i Romi spominju se u dokumentima u gotovo svim europskim zemljama.

U početku su pripadnici romske manjine bili pod zaštitom njemačkih vlasti, koje su im izdavale "zaštitna pisma". Međutim, krajem 15. stoljeća, kada je srednjovjekovno društvo iskusilo razdoblje političkih i društvenih previranja na pragu ranog novog vijeka, Sinti i Romi bili su sve više tlačeni i progonjeni. Gilde su im zabranjivale obavljanje obrtničkih djelatnosti i protjerani su iz mnogih područja rada.

Sve do 19. stoljeća prihvaćenost Roma u Europi bila je vrlo različita. Ona je varirala od razdoblja direktnih progona do razdoblja prisilne integracije koja je došla sredinom 18. stoljeća s idejama humanizma.

Međutim, od 1886. godine "Cigani bez njemačkog državljanstva" prisilno su vraćani natrag. Pet godina kasnije, 1891. godine Savezno vijeće Njemačke objavilo je "Upute za borbu protiv ciganske kuge". Sustavna, registracija u cijeloj zemlji i praćenje Sinta i Roma započelo je u Bavarskoj 1899. godine. Uspostava posebne službe uslijedila je 1926. godine. Nakon registracije svim Sintima i Romima su uzimani otisci prstiju. To je kasnije iskorišteno kao baza podataka za kasnija ubijanja Roma i Sinta od strane Hitlerovih nacionalsocijalista. U trenutku kada je progon počeo, ranih 1930-ih, gotovo svi Sinti i Romi bili su stalno naseljeni u Njemačkoj i dobili su njemačko državljanstvo.

Nakon što su u to vrijeme stvoreni temelji za zločine, uslijedilo je vjerojatno najtamnije doba u povijesti Sinta i Roma, doba masovnih ubojstava u Trećem Reichu. Odmah nakon preuzimanja vlasti od strane Nacional-socijalista, Sinti i Romi su ponovno bili progonjeni. Izgubili su njemačko državljanstvo, a od sredine 1930-ih mnogi su bili zatočeni i prisiljeni na rad. Djeci više nije bilo dopušteno pohađati školu, postojala su ograničenja u pogledu zaposlenja i napredovanja, dužnosti redovnog javljanja vlastima i brojna druga ograničenja u svakodnevnom životu.

Ured za zdravstvo Trećeg Reicha počeo je prikupljati podatke o Sintima i Romima te pripremati tzv. ''izvješća o rasi''. Od 1940. godine prve su obitelji deportirane u koncentracijske logore. Unutar njemačkog teritorija, kao i u okupiranim zemljama od Trećeg Reicha, to je značilo početak genocida nad Romima, u kojem je ubijen ogroman postotak Sinta i Roma koji su živjeli u njemačkim govornim područjima.

Njemački savezni sud je 1956. godine objavio stav kako ''deportacija Sinta i Roma u koncentracijske logore nije bila progon iz rasnih razloga, već preventivna kaznena mjera'', što je bio povod da Sintima i Romima bude uskraćena naknada i podrška za reintegraciju.

Tek od 1980. godine preživjeli su dobili pravo na naknadu od oko 3.000 € po osobi, ali samo se siromašni mogu prijaviti za dobivanje naknade. Ali mnogi među njima nisu bili informirani ili pismeni ili su bili izvan sustava  da bi to učinili. Godine 1985. Njemački Parlament je održao svoju prvu raspravu o tome s čime se suočila zajednica Sinta i Roma i Parlament je objavio ispriku za genocid koji su počinili nacisti. Konačno, 1997. godine Vlada Savezne Republike Njemačke je službeno priznala Romima i Sintima status nacionalne manjine i pozvala pokrajinske vlade da u svoje odredbe o manjinama uključe Rome i Sinte.

Unatoč snažnom pokretu za građanska prava tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, u kojima su se i njemački Sinti i Romi borili protiv neprestane diskriminacije i za jednak tretman, Romi se i danas suočavaju s diskriminacijom u njemačkom društvu. To se može vidjeti i doživjeti gdje god pogledate. Korištenje navodno bezopasnih pojmova kao što je "Zigeuner" samo je vrh ledenog brijega. Romska manjinu ovaj pojam općenito odbacuje i smatra ga diskriminacijskim. Ipak, unatoč tome, tek je prije nekoliko godina u Njemačkoj zabranjena prodaja popularnih umaka za roštilj pod nazivom “Zigeuner” - umaci. Veći problemi kao što je još uvijek prisutno isključivanje iz rada, kao i životnog prostor, vide se u Njemačkoj. "Najnepopularnija manjina u Europi", je naziv kojim članak, objavljen u "Süddeutsche Zeitung" 8. travnja opisuje Rome.

The Sinti and Roma within Germany

Nowadays Germany has a Population of an estimated 70,000 – 170,000 of Sinti and Roma, the majority of whom do not have German citizenship. Almost one third of the Sinti and Roma population is therefore stateless. This is especially true for Sinti, as a higher percentage among them life a nomadic lifestyle.

During the last decades about 20,000 to 30,000 new Roma refugees came from Romania, Bulgaria, Hungary, Slovakia and former Yugoslavia. Partially this was due to the collapse of communism in the eastern Europe and in Yugoslavia. Following this development, a lot of Roma also fled during the 90s because of the wars in the former Yugoslavia. The other major factor that attracted a lot of Roma into Germany, but also Italy, France and Spain, was the integration of countries like Romania into the European Union, which made it easier for them to change their country of residence. 

As Sinti, as well as Roma, are traditional living as nomads, it is hard to determine ancestral settlements and they are generally found in the whole of Germany. This question about the so-called ancestral settling grounds is of huge importance in Germany. The four minorities that are recognized within Germany had to meet certain conditions to be recognized and acknowledged as national minorities. One of which being an ethnicity living within the borders of modern-day Germany in a certain area for a longer period of time. This is true for Lužica Serbs (Sobrs), Frisians as well as for the Danish minority, yet not for the German Roma. Due to the fact that a nomadic lifestyle is part if their cultural heritage, for whiches defence the German state has committed itself to, Roma where excluded from this specific rule and are found in the whole of Germany.     

Historically the first time Roma were mentioned in Germany was 1407. In the episcopal city of Hildesheim, the City council of Frankfurt granted a "Heincz of Mulhusen's zyguner" the right to citizenship in 1446. Until the end of the 15th century, Sinti and Roma were mentioned in documents in almost all European countries.

Initially, the members of the Roma minority were under the protection of the German authorities, which issued them "protection letters". However, towards the end of the 15th century, when the late medieval society experienced a period of political and social upheaval on the threshold towards the early modern period, Sinti and Roma were increasingly oppressed and persecuted. The Guilds prohibited them from practicing craft trades and they were expelled from many areas.

Until the 19th century the acceptance of Roma in Europe varied a lot. From periods of direct persecution up to periods of forced integration which came in the mid-18th century with the ideas of humanism.

From 1886, however, "Gypsies without German citizenship" were forcibly transported back. Five years later, 1891, the German Federal Council issued "Instructions to combat the gypsy plague". The systematic, nationwide registration and monitoring of the Sinti and Roma began in Bavaria in 1899. The establishment of the special service followed in 1926. With the registration, all Sinti and Roma were fingerprinted. This was later used as a database for the subsequent persecutions and killings of Roma and Sinti by Hitler's National-Socialists. In the moment the persecution began, early 1930s, almost all Sinti and Roma were settled in the German Reich and had German citizenship.

After the necessary foundations were created during this time, what followed was the probably darkest part in Sinti and Roma history, the Mass murder in the Third Reich. Immediately after the seizure of power by the National-Socialists, the Sinti and Roma were persecuted again. They lost German citizenship and from the mid-1930s many were interned in and put to forced labor. Children were no longer allowed to attend school, there were career restrictions, special reporting requirements and numerous other restrictions in daily life.

The Reich - Health Office began to capture data about the Sinti and Roma and formulated ‘’race reports’’. From 1940, the first families were then deported to concentration camps. Within the German territory, as well as in all the occupied countries of the Third Reich, this meant the beginning of the Roma genocide, in which a huge percentage of Sinti and Roma, formally living within those German speaking territories, where murdered.

In 1956 the German Federal Court stated that ‘the deportation fo Sinti and Roma to the concentration camps had not been a persecution out of racial reasons, but a pre-emptive criminal measure’’, which was why compensation and support for reintegration was therefore denied to them.

Only from 1980 survivors have been eligible for compensation of roughly €3,000 per person, but only the poor can apply for it. But many were not informed or illiterate or outside the system to do so. In 1985 the Federal parliament of Germany held its first debate on issues faced by the Sinti and Roma community and endorsed an apology for the Nazi genocide. Finally, in 1997 the Government of Federal Republic of Germany gave official recognition to the Roma and Sinti as a national minority and called on the provincial governments to include Roma and Sinti in their provisions for minorities.

Despite the strong civil rights movements during the 1970s and 80s, in which the German Sinti and Roma fought to against permanent discrimination and equal treatment, Roma nowadays still face discrimination among the German society. This is to be seen and experienced everywhere you look. The use of supposedly harmless terms like “Zigeuner” is just the tip of the iceberg. Bigger problems like the still present exclusion from working as well as living spaces are seen in Germany. "Most unpopular minority in Europe" is how an article, published in the “Süddeutsche Zeitung” on the 8th of April, names it.