Fokus ROMI.HR

Povodom Dana sjećanja na genocid nad Romima i Sintima koji Hrvatska obilježava danas, 2. kolovoza, naša je zajednička dužnost osvrnuti se na ovu mračnu prošlost i prisjetiti se ove tragedije iz Drugog svjetskog rata. Poznat kao Porajmos, pojam koji znači "proždiranje" ili "razaranje", genocid nad Romima mnogima nije uopće poznat. Pojam Porajmos popularizirao je romski znanstvenik Ian Hancock početkom 1990-ih godina. Zločini nacista i njihovih saveznika, čiji su žrtve postale stotine tisuća ljudi, ispunjavaju uvjete definicije genocida utvrđene Konvencijom UN-a o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine koju su usvojili UN.

Kako se takva katastrofa uopće mogla dogoditi? Nažalost, uvjeti za etničko čišćenje i zločine usmjerene protiv Roma stvoreni su u cijeloj Europi prije Hitlerova uspona na vlast. U Njemačkoj su Drugi Reich, a kasnije i Weimarska Republika usvojili veliki broj diskriminacijskih zakona protiv Roma, povećavajući predrasude i mržnju. Nakon što je Hitler došao na vlast 1933. godine, uvjeti života Roma pretvorili su se u košmar. Nove njemačke vlasti provodile su zakone poput "Zakona o spriječavanju nasljedno bolesnog potomstva" i "Reforme okorjelih kriminalaca i društvenih devijanata", iskorištavajući široko rasprostranjene predrasude u njemačkom društvu o Romima. Kroz različite zakone zabranjeno im je sklapanje braka s Nijemcima i pravo glasa. Osim toga, romska djeca su bila prisiljena napustiti škole.

Nekoliko mjeseci nakon donošenja nirnberških zakona, u studenom 1935. godine, Romi su klasificirani kao "neprijatelji države utemeljene na rasi", odnosno i na njih je primjenjen rasistički princip kao i na Židove. Ova odluka će ih ubrzo odvesti u pakao. Njemačka vlada je 1936. godine započela premještanje Roma u lokalne internacijske logore. Prije Olimpijskih igara u Berlinu, 600 Roma internirano je u Marzahn, prvi logor za Rome, ​​koji je bio smješten između groblja i kanalizacije. Nacisti su ubili one koje su bili nesposobni za rad dok su ostale nacisti natjerali na prisilni rad. Oni koji su preživjeli ove strašne uvjete, kasnije će završiti u koncentracijskim logorima. Prije rata, mnogi su također bili poslani u koncentracijske logore poput Dachaua ili Buchenwalda. Osim toga, Romi su prisiljeni na sterilizaciju masovnih razmjera. Nakon donošenja zakona iz 1933. godine koji je dopuštao eugeničku sterilizaciju, Romi su bili među glavnim žrtvama tog zakona. Na primjer, Romkinje udate za nerome i djeca starija od 13 godina podvrgnuta su prisilnoj sterilizaciji u bolnici u Dusseldorf-Lierenfeldu. Vlasti su 1. ožujka 1939. godine naredile popis svih Roma, što je bio važan korak prema Hitlerovom planu genocida Roma. Vlasti nisu ni pokušavale sakriti svoje namjere. Službeni dokumenti navode da "cilj mjera koje država poduzima mora biti rasno odvajanje jednom zauvijek ciganske rase od njemačke nacije, te sprečavanje mješanja rasa."

Rat je stvorio sve uvjete koji su doveli do "konačnog rješenja". Deportacije su se nastavile, iako su se na početku odnosile na manji dio Roma. Međutim, zlo je doseglo svoj vrhunac u prosincu 1942. godine, kada je Heinrich Himmler potpisao naredbu da se svi Romi upute u koncentracijske logore.

Romi su bili izloženi progonu u cijeloj Europi. Međutim, nisu sve zemlje bile jednako okrutne prema Romima. U današnjoj Poljskoj situacija je bila jedna od najtežih. Romi su, kao i Židovi, završili u Varšavskom getu između 1940. i 1943. godine. Mnogi su završili u logorima za istrebljivanje koje su izgradili nacisti. U najpoznatijem, Auschwitz-Birkenau, okupljeni su Romi s okupiranih područja. Prema podacima Memorijalnog muzeja holokausta u SAD-u, 23 000 Roma završili su u ovom paklu na Zemlji. Većina ih je umrla zbog groznih uvjeta života. Položaj Roma na okupiranim područjima bio je zastrašujući jer su ih nacisti sustavno slali u logore za istrebljenje. U zemljama poput Grčke i Sovjetskog Saveza njemačka vojska počinila je mnoge ratne zločine nad Romima. Njemački saveznici poput marionetskih vlada u Finskoj, Francuskoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj, također su sudjelovali u Porajmosu. Međutim, za razliku od nacista, ove zemlje nisu smatrale istrebljenje Roma svojim prvim prioritetom, zahvaljujući čemu je većina njih preživjela ovo strašno razdoblje.

Međutim, na zapadnom Balkanu udvaravanje nacistima poprimilo je ekstremne razmjere, što je dovelo do katastrofalnih posljedica za Rome. Hrvatska marionetska ustaška vlada bila je jedan od najstrašnijih režima, koji snosi odgovornost za ubojstva tisuća Roma.

Osnovana od strane Trećeg Reicha i Italije, takozvana Nezavisna Država Hrvatska (NDH) na čelu s Antom Pavelićem bila je jedna od najaktivnijih u Porajmosu. Ustaše su ubile apsolutnu većinu Roma na području koje su kontrolirali. Marionetski ustaški režim počeo je nadzirati Rome 1941. godine. Istovremeno ustaše su orgzanizirale vlastiti sustav koncentracijskih logora, namijenjenog prije svega za Srbe i Židove. Nakon izdavanja naredbe o masovnom uhićenju Roma u svibnju 1942. godine, većina ih je završila u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac, na granici Hrvatske sa sadašnjom Bosnom i Hercegovinom. Tamo, za razliku od većine koncentracijskih logora, Židovi nisu bili najzastupljenija nacionalna slupina.

Srbi i Romi bili su najveće žrtve ustaške okrutnosti. Prisilan rad, sadistička kažnjavanja i razna uskraćivanja bili su uobičajeni. Okrutnost i zvjerstva mučitelja bila su grozna. Za razliku od Auschwitza, ustaše nisu ubijale ljude plinom, nego noževima i različitim "alatima" za klanje. Mnogi su također umrli od iscrpljenosti, gladi i dehidracije. Prema podacima Spomen područja Jasenovac, u logoru je umrlo 16.173 Roma čija su imena poznata. Među njima je bilo čak 5.608 djece.

Prema različitim izvorima, između 200 000 i 500 000 ljudi je umrlo tokom Porajmosa. U vezi s brojem žrtava vode se brojne rasprave. Zapravo, ne postoje dokumenti koji bi svjedočili o počinjenim ratnim zločinima. U koncentracijskim logorima mnogi Romi nisu uvijek bili prijavljeni kao "Zigeuner", nego kao "asocijalne skupine" ili "profesionalni kriminalci". Prema stručnjacima, romsko stanovništvo uoči rata činilo je oko milijuna ljudi. Bez obzira na točnu brojku, Porajmos je ogromna tragedija.

Nakon takve traume memoriranje žrtvava Porajmosa bilo je više nego potrebno. Međutim, u društvima snažno pogođenim ratom, koja su podizala iz pepela nacističkog bijesa i zločina, nije bilo mjesta za sjećenje na romsku tragediju. Čak ni tokom Nurnberškog procesa nijedan Rom nije pozvan kao svjedok. Ljudi koji su preživjeli genocid bili su u šoku od užasa koncentracijskih logora. Osim toga, pokušavajući se vratiti starom životu u svojim zemljama, Romi se nisu uspjeli ujediniti oko zajedničkog sjećanja na tragediju koja je, na neki način, utjecala na svakog Roma. Živeći na marginama društva, u nedostatku snažnih i obrazovanih Roma, većina Roma je šutjela. Nedostatak jedinstva nije doprinosio jačanju zajedničke svijesti Roma. Romi nisu bili u poziciji tražiti priznanje Porajmosa.

Njemačka je prošla dugačak put prije nego što je priznala zločine. Unatoč pokušajima da se otvori ova tema, genocid nad Romima ostao je nezapažen sve do 1970-ih godina. Kad je međunarodni pokret Roma zaživio, Romi u Njemačkoj postali su organiziraniji i aktivniji. Dvije tisuće ljudi, uključujući 500 Roma iz cijele Europe, okupilo se 1979. godine ispred spomenika u Bergen-Belsenu u znak sjećanja na romske žrtve ubijene od ruku nacista. Među sudionicima bilo je i nekoliko predstavnika židovske zajednice. Nekoliko godina kasnije, u veljači 1982. godine, devet udruga odlučilo je da se ujedine pod zastavom krovne organizacije Zentralrat Deutscher Sinti i Romi. Uz takvu zastupljenost i legimitet, Zapadna Njemačka je konačno priznala genocid nad Romima.

Iste godine kancelar Helmut Schmidt je izjavio:

"Romima je nanesena teška nepravda od strane nacističke diktature. Proganjeni su na temelju rase ... To je zločin genocida." Trideset godina kasnije, 2012. godine, Angela Merkel je svečano otvorila spomenik Sintima i Romima ubijenim u doba nacionalsocijalizma u Europi.

Priznavanje Porajmosa u Europi bio je dug proces. Unatoč tome što je Vijeće Europe službeno priznalo 2. kolovoz kao Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Holokausta, mnogi, uključujući i same Rome, ne znaju o ovoj tragediji. Upravo zbog toga trebamo govoriti i učiti o njoj, i sjećati se ove katastrofe. Moramo se boriti za to da se takva tragedija više nikada ne ponovi.

„Živu me rasporiše.

Čedo iz mene izvadiše.

U Jasenovcu sam umrla.

Ja sam Jadvašem.“

 

They rip me apart alive.

They took the child out of me.

I died in Jasenovac.

I am Yad Vashem.

 

Rajko Đurić, Ja sam Jadvašem

While Croatia observes the Roma and Sinti Genocide Remembrance Day today, August 2, our common duty is to look back at this dark past and remember this tragedy of the Second World War. Known as the Porajmos, a term meaning “the Devouring”, or “the Destruction”, the Roma genocide remains unknown by many. The term Porajmos has been popularised by the Romani scholar Ian Hancock in the early 1990s. Resulting in hundreds of thousands of atrocious killings, the crimes of Nazis and their allies fall under the qualification of genocide according to the 1948 Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide adopted by the UN.

How could such a catastrophe ever happen? Unfortunately, the conditions for ethnic cleansing and crimes targeting Roma were well established in all of Europe before the rise of Hitler. In Germany, the Second Reich and later the Weimar Republic adopted a plethora of discriminative laws against Roma people, increasing prejudices and hatred. After Hitler reached power in 1933, Roma living conditions became a nightmare. The new German authorities enforced laws like the one to “Prevent Offspring with Hereditary Defects” and “the Reform of Habitual Criminals and Social Deviants”, using widespread prejudices to target Roma. Through different laws, they were forbidden to marry Germans and to vote. Besides, Roma children were excluded from schools.

In November 1935, a few months after the Nuremberg laws, Roma were classified as "enemies of the race-based state", joining Jews in this racist category that would bring them to hell. In 1936, the German government started to transfer Roma to local internment camps. Before the Berlin Olympics, 600 Roma were relocated to Marzahn, the first Roma camp, located between a cemetery and a sewage dump. Nazis killed the one unable to work while organising forced labor for the others. The ones who would survive these terrible conditions would later end up in a concentration camp. Before the war, many were also sent to concentration camps such as Dachau or Buchenwald. Besides, Roma faced mass-scale forced sterilisation. Following a law allowing eugenic sterilisation in 1933, they were among the main victims of it. For example, Romani women married to non-Romanies and children over the age of 13 were sterilised in the hospital of Dusseldorf-Lierenfeld. On March 1, 1939, the authorities ordered the registration of every Roma, an important step towards the genocide in Hitler’s plan. The authorities were not even trying to hide their intention. Official documents stated that “the aim of the measures taken by the State must be the racial separation once and for all of the Gypsy race from the German nation, then the prevention of racial mixing.”

With the war, all the conditions leading to the final solution were set up. Deportations continued, though they concerned only a minority of Roma at the beginning. However, Evil reached its peak in December 1942 with the order signed by Heinrich Himmler to send all Roma to concentration camps.

Roma were persecuted in all of Europe. However, all countries did not have the same level of oppression. In nowadays Poland, the situation was probably one of the most difficult. Roma, as Jews, were held in the Warsaw ghetto between 1940 and 1943. Moreover, many were sent to the atrocious extermination camps established by the Nazis. In many cases, Roma from occupied territories were detained in the well-known camp of Auschwitz-Birkenau. According to the United States Holocaust Memorial Museum, 23 000 Roma were brought to this hell on Earth. Living in horrendous conditions, most of them died. In general, the situation of Roma in occupied territories was a nightmare as Nazis systematically deported them to extermination camps. In countries like Greece and the Soviet Union, the German army committed many war crimes targeting Roma. Allies of Germany, like the puppet governments in Finland, France, Hungary or Romania, were also involved in the Porajmos. However, contrary to the Nazis, they did not consider the extermination of Roma as their first priority, allowing most of them to survive this horrific era.

In the Western Balkans, though, collaboration was at its highest, leading to disastrous consequences for Roma. The Croatian puppet Ustasha government was one of the most terrible regimes, killing thousands of Roma.

Established with the support of the Third Reich and fascist Italy, the so-called Independent State of Croatia led by Ante Pavelić was involved heavily in the Porajmos. The Ustasha killed the absolute majority of Roma on the territory they controlled. The puppet regime started to control Roma in 1941. At the same time, it organised its own concentration system, targeting Serbs and Jews at first. After the order to systematically arrest Roma in May 1942, most of them were sent to the infamous Ustasha concentration camp of Jasenovac, at the border of Croatia with current Bosnia and Herzegovina. There, contrary to most concentration camps, Jews were not the most represented.

Indeed, Serbs and Roma were the main victims of Ustasha savagery. Forced labor, sadistic punishments and various deprivations were usual. The cruelty and inhumanity of the tormentors were absolutely atrocious. Contrary to Auschwitz, people were not assassinated by gas but with knives and different basic “tools” to slaughter. Many also died from exhaustion, hunger and dehydration. According to the Jasenovac Memorial, 16 173 Roma whose names are known, died in the camp. Among them were 5 608 children.

According to various sources, between 200 000 and 500 000 individuals died during the Porajmos. The issues while counting victims are numerous. Indeed, war crimes were not reported in any documents. In concentration camps, many Roma were registered either as “asocial” or “professional criminal”, not always as “Zigeuner”. According to experts, the Roma population on the eve of the war was around one million people. No matter the exact figure, it represents a tragedy for the Roma.

Following such a trauma, remembrance was more than needed. However, in mortified societies that tried to revive on the ashes of Nazis fury and crimes, there was no space for the fate of Roma. Not even during the Nuremberg Trials was a single Roma invited to address this issue. Genocide survivors were severely affected by the horror of the concentration system. Besides, while they tried to go back to their previous life in their respective countries, Roma did not build a common understanding of the tragedy they had all been part of in some ways. Living on the edge of their societies and in the absence of respected Roma elites, most remained silent. The lack of Roma unity was not a fertile ground for collective consciousness. Roma were not in a position to push for the recognition of the Porajmos.

In Germany, the struggle for the recognition of the crimes was a long path. Despite a few attempts to raise the issue, the Roma genocide remained buried until the 1970s. Then while the international Roma movement was emerging, Roma in Germany got more organised and active. In 1979, 2 000 people, including 500 Roma from all Europe, gathered before the Bergen-Belsen Memorial in remembrance of Roma victims of Nazis. Among the participants were also several officials and representatives of the Jewish community. A few years later, in February 1982, nine associations decided to unite under the banner of an umbrella organisation called Zentralrat Deutscher Sinti and Roma. With this representation and its new legitimacy, West Germany finally recognised the Roma genocide. 

The same year, Chancellor Helmut Schmidt declared:

“Severe injustice was inflicted on the […] Roma by the Nazi dictatorship. They were persecuted for racist reasons... These crimes constitute a genocide.”

Thirty years later, in 2012, Angela Merkel would inaugurate the national Memorial to the Sinti and Roma of Europe Murdered under National Socialism.

In general, in Europe, the recognition of the Porajmos has been a long process. While the Council of Europe, following several countries, officially recognized August 2 as the Roma Holocaust Memorial Day, this tragedy remains unknown by many, including Roma themselves. Thus, we all have to speak, to teach, to remember this disaster. We have to fight for it to never happen again.