Fokus ROMI.HR

Gospodin Veljko Kajtazi zastupnik je u Saboru RH, izabran na manjinskoj listi kao zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, ukrajinske, turske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Gospodin Kajtazi čini dio saborske većine, simbolično, ali i stvarno, on je u Hrvatskoj vlast. Ono što govori i radi ne samo da je neodvojivo od djelovanja zakonodavne i izvršne vlasti, nego je gospodin Kajtazi sumišljenik svih onih koji tu vlast čine, koji je održavaju, podržavaju ili djeluju pod njezinim pokroviteljstvom. Dakle,ako bi netko u vlasti djelovao i nastupao protiv manjinskih prava – kao što se zna pročitati i čuti u nekoliko preostalih hrvatskih slobodnih medija, te u uglednim medijima na Zapadu – tada bi se gospodin Kajtazi, skupa s drugim manjinskim zastupnicima, prema tome mogao odnositi samo kao prema nastupu kolege s iste strane bojišnice i sabornice, a ne kao prema političkom ili svejedno kakvom protivniku.

Ponovimo, dakle, gospodin Kajtazi je vlast! Prije nekoliko dana u prilično kriptičnom, nedovoljno razumljivom priopćenju za medije, nazvanom “Reakcija na knjigu i predstavu ‘Ciganin, ali najljepši’ saborskog zastupnika Veljka Kajtazija”, priopćio je da “naziv knjige i predstava doprinose stereotipiziranju Roma, da identiteti Roma korišteni u predstavi nisu dobro interpretirani i predstavljeni te da se ograničen način života na određenom području poistovjećuje s cijelom romskom zajednicom koja nije homogena i koja se, u najvećem broju slučajeva, ne identificira s pojmom ‘ciganina’ te ga smatra pogrdnim i uvredljivim”.

Prvo što valja uočiti jest da gospodin Kajtazi govori o nazivu knjige, a o sadržaju predstave. Kod knjige mu, dakle, smeta naziv, a kod predstave još i sve što je u njoj predstavljeno. Je li knjigu čitao, to ne znamo. A je li predstavu gledao, ni to ne znamo. Ali to, zapravo, nije ni važno. Čak i da je čitao knjigu i gledao predstavu, gospodin Kajtazi nije stekao pravo da govori o “nazivu knjige” i sadržaju predstave koji “doprinose stereotipiziranju Roma”, kao ni o načinu na koji su “identiteti Roma korišteni u predstavi” i o tome jesu li ili nisu “dobro interpretirani i predstavljeni”, budući da su i knjiga i predstava djela fikcije, umjetničke imaginacije, a gospodin bi Kajtazi, pogotovu u priopćenjima što ih odašilja kao parlamentarni zastupnik, bio dužan da se bavi fakcijom, stvarnošću, zbiljom. Tim prije što ni Novakova knjiga, kao ni Buljanova predstava na scenu ne izvode “identitete Roma”, nego književne likove. A ti likovi nisu ni tipični Romi, ni tipični građani Republike Hrvatske, pa onda, čak ni na simboličkoj razini, ne ulaze u djelokrug saborskih zastupnika, kako onih izabranih s većinskih lista, tako ni onih izabranih s manjinskih lista. Gospodin Kajtazi pozabavio se svijetom mašte, onim svijetom koji su u stvarnost pokušavali privesti politički komesari. I što je najzgodnije, on to čini kao vlastodršac i vlastopodržavalac!

Pritom, gospodin Kajtazi nije bilo kakav vlastodržac. On ne nastupa samo u ime vrijednosnog sustava koji predstavlja i brani njegova vlast, ona koju predstavlja, kao i ona koju svojim glasom podržava, nego i kao predstavnik jedne simbolički vrlo važne društvene skupine. On je u svom mišljenju nevin i intaktan, zastupajući svih jedanaest nacionalnih manjina i dvanaestu onu romsku, gospodin Kajtazi je poput radnika Željezare Zenica, koji su 1965. priopćenjem prosvjedovali protiv filma Dušana Makavejeva “Čovjek nije tica”, u kojemu su njihovi identiteti stereotipno prikazani i u kojima je prikazana iskrivljena slika željezarskog proletarijata. Nitko od njih, naravno, nije gledao film, ali to ni onda, kao ni danas, zapravo i nije bilo važno. Važno je da postoje ljudi kojima se u ime poželjne stvarnosti u ime vlasti manipulira protiv nepoželjne fikcije. Gospodin Kajtazi, međutim, za razliku od zeničkih željezaraca, nije izmanipuliran. On je vlast.

Kristiana Novaka on optužuje da je u naslov svoje knjige stavio zabranjenu, okuženu, prljavu riječ, koja doprinosi stereotipiziranju Roma. Poučava nas da je korištenja naziva “cigan” – koji gospodin Kajtazi piše malim slovom – “romska zajednica jasno odbila na Prvom Svjetskom kongresu Roma održanom u Londonu 1971.” Time on sugerira, da ne kažemo podvaljuje, kako Novak i Buljan Rome nazivaju – Ciganima. Što oni, naravno, ne čine, ali istovremeno ne pristaju da jedna riječ postane neriječ.

Riječ Ciganin niti je jednoznačna, niti je zabranjena, niti je okužena. Ona samo nije zvanično nacionalno ime romske zajednice. Uvredljivom je smatraju oni koji je za uvredu i koriste, a to su, uz obične prostake i primitivce, kojekakvi nacionalisti, rasisti, šovinisti, pripadnici desničarskih subkultura. Istovremeno, Ciganin je u “Ciganskom romanseru” Frederica Garcije Lorce, u noveli Prospera Merimeea “Carmen”, te u operi koju je Georges Bizet po njoj skladao, Cigani su u klasičnom kasnom sovjetskom filmu “Cigani lete u nebo”, ali i u Petrovićevim “Skupljačima perja”, prvom filmu u povijesti u kojem je progovoreno romskim jezikom, Cigani su u veličanstvenoj madžarskoj Ciganskoj filharmoniji, koja je u Zagrebu najavljivana kao Gipsy Philharmonic Orchestra, vjerojatno upravo zato što se riječ Ciganin u nas previše osluškuje desnim uhom. I još bi se nadugo i naširoko dalo nabrajati što su sve, i tko su sve, Cigani u suvremenoj i tradicionalnoj kulturi svijeta, Balkana, a, zahvaljujući i Kristianu Novaku, i Hrvatske.

Gospodinu Veljku Kajtaziju je, međutim, riječ Ciganin psovka. Šteta jedino što ju je uočio u naslovu Novakove knjige i Buljanove predstave, a ne u grafitu “Mamiću Cigane”, koji čitamo širom Zagreba, na svakoj drugoj gradskoj fasadi, uz povremenu varijaciju “Mamiću Srbine”. Ali gospodin Kajtazi, očito je, više gleda u knjige i u kazališne plakate, nego u fasade. Ili je, možda, u nečemu drugom stvar?

Julijana Adamović, hrvatska prozaistica, ovom se temom, i to iz prilično osobnog ugla, pozabavila u svojoj, inače redovito vrlo zanimljivoj, kolumni na tportal.hr. Prije desetak godina ona je, naime, objavila zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima”, u kojoj se nalazi i istoimena priča koju je valjalo prevesti na romski. I kako to biva u lako predvidljivim hrvatskim skaskama, prevoditelja se našlo u Veljku Kajtaziju. U to vrijeme, godine 2007, gospodin Kajtazi bio je građanin bez državnih funkcija, i nije mu smetao naziv Ciganin, nije se prisjećao Prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog u Londonu 1971.

Priopćenje gospodina Kajtazija u snebljivom je tonu. Biva, nisam ja htio reagirati, “međutim, zbog brojnih zahtjeva za mojom reakcijom koji su mi upućeni, a imajući u vidu navedeno i moje vlastite stavove”, emancipatorski roman Kristiana Novaka i predstavu Ivice Buljana, postavljenu po tom romanu, označio je kao kvarne u odnosu na romsku zajednicu. Time se gospodin Veljko Kajtazi poslužio nečim što je, zapravo, tipično za njegovu vlast, ili za njezine pojedine strukture, te za one koji se nalaze pod njezinom zaštitom i pokroviteljstvom. Rome, naime, ne stereotipiziraju desničari, ne omalovažavaju ih, ne podcjenjuju i ne progone nacionalisti, rasisti, neonacisti, ne čine to oni koji s fasada mjesecima i godinama ne brišu grafit “Mamiću Cigane”, nego sve to čine lijevi kolumnisti, književnici i redatelji, sve to čine upravo oni koji likove Roma nastoje prikazati na isti način kao i likove Hrvata, nastoje ih prikazati kao ljude. A prikazivanje Roma na jednak način na koji su prikazani Hrvati grdno je uvredljivo za sve one koji su uvjereni, pa tako i djecu svoju uče, da su Hrvati bolji od Srba ili od Cigana. (Zašto na ovom mjestu piše Cigana? Evo, da vam objasnim i to: Rom postaje Ciganin čim je omalovažavan, diskriminiran, progonjen. A takav je čim nije biti Rom isto što i biti Hrvat. Na isti način Ciganin će biti i svaki Srbin. Te na kraju i svaki Hrvat, uključujući u ovom slučaju Kristiana Novaka i Ivicu Buljana, kojeg vlasti i vlastopomagači oglase nedovoljno Hrvatom. Svojim priopćenjem gospodin Kajtazi doprinosi tome da se Novak i Buljan osjećaju kao Cigani. I to im, na neki način, može biti i čast.)

Roman “Ciganin, ali najljepši” iznimno je djelo žive hrvatske kulture, jedno od najznačajnijih i najživljih od državne samostalnosti. Kultura koja ima samopoštovanja s prezirom bi, ali glasno i razložno, odbila reakciju gospodina Veljka Kajtazija. I on bi tad, vjerojatno, shvatio da romsku nacionalnu manjinu, zajedno s preostalih jedanaest, predstavlja u stvarnosti, a ne u fikciji. J

Miljenko Jergović 16. 01. 2018.

Tekst je preuzet s bloga jergovic.com uz suglasnost autora.