Fokus ROMI.HR

Manjine su skupine ljudi koje dijele zajedničku kulturu, religiju i/ili jezik, a koji se razlikuju od onih koje dijeli većina stanovništva u određenoj državi. Ova definicija, prilično široka i opća, nastoji opisati složenu pojavu (nacionalnog ili etničkog) identiteta. Kad god proučavamo manjine, bez obzira na perspektivu, identitet je uvijek u središtu rasprave, jer uključuje sve osobine, karakteristike i očekivana ponašanja koja su zajednička svim pripadnicima određene društvene skupine. U kontekstu prava manjina, ti elementi uključuju religiju, kulturu, etnicitet, jezik itd.

Budući da se manjine razlikuju od većine upravo zbog svog posebnog identiteta, ključno je štititi elemente koji ih izdvajaju. Tu dolaze do izražaja jezične politike: jezik koji govorimo mnogo govori o našem načinu razmišljanja, povijesti, tradiciji i kulturi. Njegovo očuvanje znači osigurati da stoljeća povijesti ne budu izgubljena ili apsorbirana od strane većinske kulture.

Jezična prava štite individualnu i kolektivnu upotrebu jezika. Ona su osobito važna za manjine jer omogućuju tim skupinama korištenje materinskog jezika u privatnom i javnom životu, pristup obrazovanju na tom jeziku i komunikaciju s nadležnim tijelima. Takva prava ključna su za očuvanje kulturnog identiteta nacionalnih manjina i osiguranje njihovog ravnopravnog sudjelovanja u društvu.

Jezična prava obuhvaćaju nekoliko ključnih područja. Prvo, pravo na korištenje materinskog jezika, privatno i javno, uključujući kulturni i vjerski život. Drugo, pojedinci imaju pravo na obrazovanje na svom jeziku, osobito na razini osnovnog obrazovanja. Treće, postoji pravo na komunikaciju s javnim vlastima na vlastitom jeziku, posebno u područjima gdje manjine čine značajan dio stanovništva.

Ova prava su bitna ne samo za individualnu slobodu, već i za očuvanje jezične raznolikosti i kultura manjina širom svijeta.

Važnost zaštite jezika prepoznale su brojne međunarodne organizacije, što je rezultiralo izradom i usvajanjem mnogih značajnih dokumenata, uključujući deklaracije, konvencije i preporuke upućene državama koje na svojem teritoriju imaju manjine. Među najpoznatijim dokumentima je Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena od strane Ujedinjenih naroda 1948., koja zabranjuje diskriminaciju na temelju jezika (članak 2). Budući da Deklaracija ne nameće pravne obveze državama, zaštita manjina osigurana je i pravno obvezujućim dokumentima, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (članak 27), koji također štiti pravo manjina na korištenje vlastitog jezika.

Na europskoj razini, najaktivnija organizacija je svakako Vijeće Europe, koje je tijekom 1990-ih usvojilo dva relevantna instrumenta za zaštitu manjina: Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (FCNM) i Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima (ECRML). Ti dokumenti postavljaju obveze za države članice da promiču i štite jezike nacionalnih manjina.

FCNM, usvojena 1994. godine i stupila na snagu 1998., širi je dokument koji regulira sve aspekte pripadnosti manjini, obrađujući sve teme koje mogu zahtijevati dodatnu pažnju države. Poseban odjeljak posvećen je korištenju manjinskih jezika u privatnom i javnom životu, kao i, pod određenim uvjetima, pri obraćanju administrativnim tijelima. Osim toga, članovi manjina imaju pravo koristiti svoja osobna imena i dobivati informacije i geografske oznake na manjinskom jeziku, pod uvjetom da je manjina dovoljno brojna prema popisu stanovništva.

Države moraju aktivno djelovati kako bi osigurale zaštitu i razvoj manjinskih jezika, čak i izdavanjem posebnog proračuna za financiranje relevantnih projekata ili podrškom aktivnostima manjinskih skupina na druge načine.

ECRML se, s druge strane, posebno bavi zaštitom i promocijom jezika koji se tradicionalno koriste unutar određenog teritorija od strane manjinskih skupina. Oni moraju biti različiti od službenog ili službenih jezika te države, ali ne uključuju dijalekte službenog/ih jezika niti jezike migranata (članak 1). Jezici koje pokriva ECRML razlikuju se od države do države, jer je na njima da odaberu koje jezike žele zaštititi. Za Hrvatsku, zaštićeni jezici su češki, njemački, mađarski, bajaško rumunjski, istro-rumunjski, talijanski, rusinski, srpski, slovački, slovenski i ukrajinski.

ECRML daje državama strankama mogućnost odabrati kako i u kojoj mjeri žele štititi jezike koji se govore na njihovim teritorijima. Svi manjinski jezici dobivaju opću zaštitu, koja uključuje promicanje tolerancije, međusobnog razumijevanja i naglašavanje njihove kulturne vrijednosti. Međutim, države također mogu odlučiti ponuditi dodatnu zaštitu nekim jezicima, obvezujući se poduzeti dodatne mjere u području obrazovanja, medija, kulture, administrativne uporabe, pravosudnog sustava te gospodarskog i društvenog života.

Što se tiče Hrvatske, bajaški, jezik kojim govori ogromna većina romskog stanovništva u zemlji, ima samo osnovnu zaštitu, što znači da govornici bajaškog nemaju pravo koristiti svoj jezik u službenim dokumentima, pri obraćanju vlastima ili za obrazovanje na svom jeziku.

Kako bi se dopunili međunarodni instrumenti zaštite manjina, Hrvatska je tijekom desetljeća usvojila više nacionalnih zakona. Godine 2002. donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, glavni zakon u tom području: on jamči korištenje manjinskih jezika u obrazovanju, javnoj upravi i medijima te omogućuje proporcionalnu zastupljenost u državnim tijelima. Drugi relevantni zakoni doneseni su posebno za službenu uporabu manjinskih jezika, osobito u područjima gdje manjine čine značajan dio stanovništva.

Važnu ulogu u osiguravanju zaštite jezika imaju i lokalne institucije, jer mogu ili poticati i olakšavati veće obveze države ili ih ometati, ovisno o ideologiji ili političkom okruženju.

Zbog svih tih razloga, Hrvatska (poput drugih zemalja) pokazuje velike razlike između usvojenih zakona i njihove provedbe. U nekim regijama, primjerice, zakonske odredbe se zanemaruju ili se provode samo djelomično, često zbog lokalnog otpora, nedostatka resursa ili političke nevoljkosti.

Pokušaji Hrvatske da zaštiti manjine prepoznati su od strane međunarodnih organizacija, koje su pohvalile napore u posljednja dva desetljeća za poboljšanje njihovog položaja. Međutim, osobito kada je riječ o manjinskim jezicima, Vijeće Europe je istaknulo da Hrvatska još uvijek zaostaje i trebala bi se usredotočiti na osiguranje višeg stupnja zaštite manjina. Na primjer, odluka o uključivanju bajaškog na popis zaštićenih jezika smatra se značajnim korakom naprijed, ali je naglašeno da to poboljšanje nije popraćeno konkretnijim mjerama za stvarno poticanje Roma da govore bajaški i očuvaju svoju tradiciju i kulturu i kroz jezik.

U budućnosti, obrazovanje, interkulturalni dijalog i prekogranična suradnja unutar europskog okvira mogu doprinijeti smanjenju jaza između zakona i prakse. Osigurati da se svaki građanin osjeća viđenim, slušanima i uključenim—bez obzira na jezik koji govori—cilj je kojem vrijedi težiti.