Fokus ROMI.HR

Vaša knjiga koja se sustavno, kronološki i tematski bavi europskom pravnom regulativom kada su u pitanju nacionalne manjine nosi naslov „Europski sustav zaštite prava nacionalnih manjina''. Da li to sugerira jedan jedinstven pristup u zaštiti nacionalnih manjina u europskim državama ili samo neke zajedničke okvire? Koliko se razlikuju prakse zaštite nacionalnih manjina u pojedinim europskim državama?

Knjiga potvrđuje postojanje sustava međusobno komplementarnih pravnih propisa kojima su se europske države obvezale zaštiti prava nacionalnih manjina na svome području. Tu se prije svega misli na dokumente krovne europske organizacije za zaštitu ljudskih prava – Vijeća Europe, te europskih organizacija s kojima ono u toj domeni usko surađuje – Europske unije i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi. Njihovi brojni pravni propisi kojima se neposredno ili posredno uređuje položaj nacionalnih manjina u Europi, razgranata mreža provedbenih i nadzornih mehanizama te učinkovitost tako definirane manjinske zaštite dokaz su da se u okviru međunarodnog prava s vremenom iskristalizirao prepoznatljiv i jedinstven europski sustav zaštite prava manjina. On postavlja temelje na kojima europske države mogu definirati svoje manjinske politike i okvire unutar kojih se mogu kretati. Svaka država slobodna je svojim nacionalnim zakonodavstvom urediti detalje ove zaštite, primjerice definirati i izrijekom nabrojati nacionalne manjine koje uživaju manjinsku zaštitu, te specificirati modalitete njihovog sudjelovanja u procesima odlučivanja, uvjete korištenja manjinskim jezicima u javnom životu i u obrazovnom sustavu, mogućnosti ispovijedanja vjeroispovijedi, itd.

Temeljne stupove zajedničkog pravnog okvira čine dva u međunarodnom pravu prva pravno obvezujuća ugovora koji cijelim svojim sadržajem uređuju pitanje zaštite nacionalnih manjina: Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995. godine i  Europska povelja za regionalne ili manjinske jezike iz 1992. godine. Riječ je izvrsnim dokumentima Vijeća Europe s dobro razrađenim nadzornim mehanizmima.

No, Vijeće Europe aktivno se angažiralo u zaštiti nacionalnih manjina i mnogo ranije, od samoga svog osnutaka, tako da već i u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, u članku 14., nailazimo na odredbu o zabrani diskriminacije s obzirom na, inter alia, pripadnost nacionalnoj manjini. Godine 2005. opseg ove odredbe proširen je usvajanjem Protokola br. 12 o općoj zabrani diskriminacije i danas su oni pravna osnova za zaštitu prava nacionalnih manjina pred Europskim sudom za ljudska prava. Analognu antidiskriminacijsku klauzulu u koju je inkorporirana i zabrana diskriminacije s obzirom na pripadnost nacionalnoj manjini nalazimo i na razini Europske unije - u Povelji o temeljnim pravima Europske unije iz 2010. godine. Uz navedene osnove, prava nacionalnih manjina u Europi kodificirana su i nizom drugih pravnih propisa koji su detaljno razrađeni u knjizi.

Veliki broj europskih država podržava odnosni pravni okvir i implementira ga u svoja nacionalna zakonodavstva. Čak 47 europskih država članice su Vijeća Europe, a jedan od osnovnih uvjeta za pristupanje ovoj organizaciji je i taj da država postane strankom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Od navedenih 47 članica Vijeća Europe, 39 ih je stranka Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, a 25 Europske povelje za regionalne ili manjinske jezike.

Iako se načelno sve europske države zalažu za zabranu diskriminacije po etničkoj ili nacionalnoj osnovi, njihova praksa po pitanju zaštite nacionalnih manjina i položaj nacionalnih manjina u društvu općenito neujednačeni su. 

RAZLIČITA PRIMJENA  EUROPSKIH STANDARDA
Kolika je ujednačenost tih politika, posebno unutar Europske unije? Da li tu postoje značajnije razlike u pristupima pravima nacionalnih manjina i uopće njihovom tretiranju?

Zaštita nacionalnih manjina dio je univerzalne zaštite ljudskih prava što bi podrazumijevalo da ju sve europske države slično percipiraju – kao pravnu obvezu, tim više što na području svake od njih žive pripadnici nacionalnih manjina. No, u stvarnosti nailazimo na značajnu raznolikost u pristupu manjinskoj zaštiti pa sve europske države ne primjenjuju na jednako dobar način dobro definirane europske standarde. Uvid u opseg neujednačenosti možemo steći već pri komparaciji njihovog prihvaćanja načela koja propagira Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Belgija, Grčka, Island i Luksemburg potpisale su, ali ne i ratificirale Okvirnu konvenciju, što znači da nisu obvezane na njenu implementaciju, ali su činom potpisivanja potvrdile namjeru da postanu njenom strankom i da će u dobroj vjeri ispunjavati svoju obvezu iz članka 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (1969.) da neće osujetiti predmet i svrhu ugovora prije no što on stupi na snagu. Andora, Francuska, Monako i Turska nisu pak niti potpisale niti ratificirale Okvirnu konvenciju. Slučajevi Andore i Monaka jedinstveni su u odnosu na ostatak Europe s obzirom da je riječ o državama u kojima domaće stanovništvo čini brojčanu manjinu u odnosu na imigrantsku populaciju. Osim toga, obje mini-države u izvješćima Europske komisije protiv rasizma i netrpeljivosti navode se kao svijetli primjeri tolerantnih europskih društava pa sadašnji odmak od Okvirne konvencije nije toliko sporan. Slučajevi Francuske i Turske drugačiji su po tom pitanju. Obje države stava su da na njihovom području nema pripadnika nacionalnih manjina te smatraju da njihov pravni okvir efektivno jamči jednakost svih državljana, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. De facto stanje opovrgava tvrdnje o etničkoj homogenosti – od francuske pokrajine Alsace-Lorraine do specifičnog položaja Kurda u Turskoj.

Raznolika je i praksa europskih država po pitanju evidencije pripadnika nacionalnih manjina pri službenim popisima stanovništva pa se tako u dijelu europskih država, poput Austrije, Belgije, Danske, Nizozemske, Njemačke itd., iz različitih povijesnih i političkih razloga ne prikupljaju podaci o etničkoj strukturi stanovništva. Upravo stoga, danas je gotovo nemoguće precizirati brojčani udio pripadnika nacionalnih manjina na europskom kontinentu. 

Neovisno o tome kako pojedine europske države definiraju svoje manjinske politike, važno je naglasiti da se u međunarodnom pravu postojanje manjine smatra činjeničnom, a ne političkom ili pravnom stvari neke države, te da pripadnost pojedinca manjini ne može biti predmetom osporavanja, provjere, pritiska ili zapreka vlasti.

PROBLEMI IMPLEMENTACIJE
Koliko i kako na zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u pojedinim europskim državama mogu uticati Vijeće Europe, OESS i na kraju sama Europska unija? 

Navedene tri regionalne organizacije kreatori su europskog sustava zaštite prava manjina pa ih je, analogno tome, nemoguće eliminirati iz bilo koje ozbiljnije rasprave o ovoj tematici. Osim što sudjeluju u kodifikaciji prava nacionalnih manjina, one i efektivno nadziru provedbu pravnih propisa i obraćaju se državama po tom pitanju. Primjerice, Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Europska povelja za regionalne ili manjinske jezike imaju dobro razrađen nadzorni mehanizam pa su države stranke dužne podnositi periodična izvješća o njihovoj implementaciji svakih 5, odnosno svake 3 godine. Njih razmatraju posebni savjetodavni odbori i Odbor ministara Vijeća Europe koji o svemu donosi finalne zaključke, preporuke. i rezolucije o daljnjim koracima koje bi države stranke trebale poduzeti u svrhu efektivnije zaštite svojih nacionalnih manjina. Sustav je vrlo transparentan i dostupan javnosti, pa su na internetskim stranicama Vijeća Europe dostupna ne samo izvješća pojedinih država, već i mišljenja savjetodavnih odbora i komentari država o iznesenom mišljenju, te zaključci, preporuke i rezolucije Odbora ministara o uspješnosti provedbe Okvirne konvencije. U kontekstu Vijeća Europe, važna je i uloga Europskog suda za ljudska prava u tumačenju prava nacionalnih manjina pri ocjeni kršenja Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pripadajućih Protokola. Kada je riječ o Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi, ističe se uloga Visokog povjerenika za nacionalne manjine koji u svojim preporukama i smjernicama uspješno upotpunjuje okvir zaštite prava manjina Vijeća Europe i Europske unije. Iako su njegove odluke savjetodavne naravi, on snagom svog autoriteta nudi međunarodni legitimitet kojeg velika većina europskih država respektira. Riječ je o institutu koji je tijekom 26 godina rada svojom preventivnom diplomacijom i mjerama političkog pritiska pridonio postizanju mira, stabilnosti i osiguranja prijateljskih odnosa među državama članicama OESS-a.

Europska unija svoju je dosljednost zaštiti ljudskih prava potvrdila i osnivanjem Agencije za temeljna prava čije rezultate komparativnih analiza i publikacije uvelike koriste Europski parlament, Vijeće Europske unije i Europska komisija pri referiranju na zaštitu ljudskih prava kako u Europskoj uniji općenito tako i u pojedinim državama članicama Europske unije.

Od posljednjih publikacija svojom važnošću posebno se izdvaja Drugo istraživanje Europske unije o manjinama i diskriminaciji iz prosinca 2017. godine u kojemu su sažeti podaci o diskriminaciji manjina država članica EU u različitim okruženjima i okolnostima (primjerice, u sferi zapošljavanja, obrazovanja, stanovanja, pristupa javnim službama, itd.).

JAKI OSJEĆAJ DISKRIMINACIJE
Kako bi u tom širem europskom kontekstu mogli ocijeniti poziciju Hrvatske? Gdje smo na listi ostvarivanja manjinskih prava u Europi i u Europskoj uniji?

Hrvatska ima dobro definiran nacionalni okvir za zaštitu prava nacionalnih manjina koji je usklađen s najvišim europskim standardima. U skupini je europskih država koje su i  potpisale i ratificirale oba ključna pravno obvezatna dokumenta: 1997. Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina i 1998. Europsku povelju za regionalne ili manjinske jezike.

U preambuli Ustava navedene su 22 nacionalne manjine koje uživaju ravnopravnost i sva prava na području Republike Hrvatske. Imamo i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina te Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor koji osigurava ukupno 8 zastupničkih mjesta predstavnicima nacionalnih manjina. Postoji i čitav niz dugih nacionalnih propisa koji direktno ili indirektno štite nacionalne manjine (primjerice, Zakon o suzbijanju diskriminacije iz 2008. godine). Osim toga, slovom Ustava Republike Hrvatske, odnosno njegovim člankom 141., i međunarodni ugovori koji su sklopljeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. Dakle, hrvatski pravni okvir gotovo je savršen i formalno-pravno omogućuje izgradnju skladnog inkluzivnog društva. Međutim, iako nominalno Hrvatska štiti prava svih nacionalnih manjina na jednak način, u praksi se javljaju problemi u implementaciji propisa u odnosu na pojedine etničke skupine.

U izvješćima Vijeća Europe opetovano se upozorava na probleme u ostvarivanju zajamčenih prava s kojima se susreću romska i srpska nacionalna manjina. Na diskriminaciju Roma upozoreno je i u ranije spomenutom istraživanju Europske unije o manjinama i diskriminaciji s konca 2017. godine u kojemu je Hrvatska izdvojena među tri države Europske unije (uz Portugal i Grčku) u kojima se najveći postotak Roma osjeća diskriminiranim zbog svoje etničke pripadnosti – 42%. Nažalost, Hrvatska prednjači po diskriminaciji Roma u nizu analiziranih područja, poput pristupa zdravstvenim uslugama, obrazovanju, zapošljavanju i stanovanju.    

Obilježavamo 20 godina od stupanja na snagu dva izuzetno važna pa i ključna europska dokumenta o zaštiti prava nacionalnih manjina, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Europske povelje za regionalne ili manjinske jezike. Kako se procjenjuje njihov učinak i utjecaj na manjinska prava u europskim državama? Posebno, kakva je situacija na tom planu u Hrvatskoj?

Tijekom dvadeset godina primjene, oba dokumenta potvrdila su svoj iznimni značaj u uspješnom upravljanju različitostima višekulturnih europskih društava. Zahvaljujući efikasnom nadzornom mehanizmu, mnogo se postiglo u povećanju vidljivosti manjina u europskim društvima i promicanju modela njihove integracije bez asimilacije. Oba dokumenta pokazala su se dovoljno fleksibilnim da se pri njihovoj primjeni i tumačenjima uzmu u obzir stalne društvene mjene i specifičnosti pojedinih europskih država. Države su potaknute na usvajanje pravnih propisa o zaštiti nacionalnih manjina usklađenih s europskim standardima, te na definiranje efikasnih modela participacije manjina u javnom životu i korištenja manjinskih jezika u obrazovnom procesu. Zanimljivo je istaknuti da Vijeće Europe procjenjuje vrijednost ova dva dokumenta ne samo iz ugla prošlosti i onoga što se njima postiglo u posljednjih 20 godina, već i u kontekstu njihovog budućeg doprinosa u zaštiti prava nacionalnih manjina. Vijeće Europe smatra da su pristup manjinskim pravima kao sastavnom dijelu zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, i stvaranje društvenih uvjeta koji će pripadnicima nacionalnih manjina omogućiti da slobodno iskažu, očuvaju i razvijaju svoj identitet, jedan od osnovnih elemenata u postizanju stabilnosti, demokratske sigurnosti i mira u Europi 21. stoljeća.

Republika Hrvatska je od 1999. godine do danas podnijela četiri izvješća o implementaciji Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (peto se očekuje u veljači 2019. godine) te pet izvješća o implementaciji Europske povelje za regionalne ili manjinske jezike. Da Hrvatskoj pripada aktivna uloga u promicanju načela ovih dvaju dokumenata govori i činjenica da će se međunarodna konferencija kojom se obilježava 20 godina od njihova stupanja na snagu održati pod predsjedanjem Republike Hrvatske u Odboru ministara Vijeća Europe (18. i 19. lipnja 2018. godine).

ZNAČAJ MODELA INTEGRACIJE
Da li bi u ovom momentu bilo potrebno da se manjinska prava osnaže i potaknu i nekim novim dokumentima?

U ovom momentu naglasak bi trebao biti na dosljednoj primjeni postojećih, dobro definiranih međunarodnih i europskih propisa o zaštiti nacionalnih manjina te harmonizaciji nacionalnih zakonodavstava s odnosnim odredbama.

Danas se više no ikada ističe važnost modela integracije kao preduvjeta očuvanja i njegovanja zdravog multikulturalizma i izgradnje pravednog društva. Naime, izostanak kvalitetno osmišljenih integracijskih politika raslojava društvo u paralelne i međusobno nepovezane zajednice koje ne dijele osjećaj pripadnosti pluralnom društvu i zajedničke društveno-političke interese. Države bi stoga trebale definirati takve manjinske politike u kojima se višekulturnost ne bi svodila  na puku  kohabitaciju više etničkih skupina na istom prostoru, već bi uključivala njihovo društveno premrežavanje te međusobno razumijevanje i poštovanje različitosti.

Trebao bi se također više iskoristiti i potencijal koji nacionalne manjine imaju u međudržavnim odnosima, na način da one budu spona u transnacionalnoj suradnji temeljenoj na bilateralnim odnosima države u kojoj pripadnici nacionalne manjine žive i njihove matične države. Temelj za pozicioniranje nacionalnih manjina u integracijskim procesima i međudržavnim odnosima već je postavljen preporukama i smjernicama Visokog povjerenika OESS-a za nacionalne manjine, no ostaje još mnogo prostora za jasnijim definiranjem ovog pravnog okvira. 

U okviru Građanske inicijative Europske unije prikupljaju pokrenuta je ''Minority SafePack'' Inicijativa koja bi ako trebala donijeti dodatno jačanje manjinskih prava. Što mislite da bi trebale biti u fokusu tih novih inicijativa ako dođe do njihove realizacije?

Hvale vrijedna inicijativa, koja je svoju vrijednost dokazala time što je zaključno s 3. travnjem 2018. godine prikupljeno više od 1 200 000 potpisa građana. Njome se otvara niz mogućnosti za dodatnu zaštitu prava oko 50 milijuna pripadnika nacionalnih manjina, koliko se procjenjuje da ih danas živi na području država članica Europske unije.

Glavni cilj ''Minority SafePack'' Inicijative je usvajanje skupa pravnih akta kojima bi se poboljšala zaštita pripadnika nacionalnih manjina te zaštitila kulturna i jezična raznolikost u Uniji. On se nastoji postići mjerama na području regionalnih i manjinskih jezika, obrazovanja i kulture, regionalne politike, participacije, jednakosti, audiovizualnog i drugog medijskog sadržaja te potpore regija (i država). Lista potencijalnih prijedloga Europske komisije navedena je u članku 1(2) Odluke Europske komisije o inicijativi od 29. ožujka 2017. godine i iz nje je razvidno da se Europskoj uniji nastoji dati znatno veća zadaća u zaštiti nacionalnih manjina no što ju je imala do sada te iskoristiti financijski potencijal Europske unije u ostvarenju tog ambicioznog projekta. Inicijative su definirane široko što otvara mogućnost kreiranja sveobuhvatnog pravnog okvira zaštite nacionalnih manjina. Bit će pri tome nužno paziti da ne dođe do dupliciranja pravnih pravila, posebice u segmentu manjinskih ili regionalnih jezika. 

VEĆA ULOGA EU U ZAŠTITI MANJINA
I u posveti svoje knjige ističete diskriminaciju kao jedan od ključnih motiva koji vas je potakao na pisanje ove vrijedne studije. U kojoj su mjeri danas manjine i dalje izložene diskriminaciji i kako se tome suprotstavljati. Moramo li poboljšati i pravni okvir za uspješniju borbu protiv diskriminacije ili se moramo više usmjeriti na poboljšanje društvene klime, jačanje tolerancije itd.?

Da se diskriminacija danas često dovodi u vezu s nacionalnim manjinama potvrđuje i naziv ranije spomenutog najnovijeg istraživanja Europske unije: „Manjine i diskriminacija“. Primjere izravne ili neizravne diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina možemo naći u svim izvješćima svih država stranaka Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Europske povelje za regionalne ili manjinske jezike. S obzirom da prostor ne dopušta njihovu generalnu analizu, osvrnula bih se na najnovije podatke o diskriminaciji nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Iz Izvješća Pučke pravobraniteljice za 2017. godinu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, objavljenog u ožujku 2018. godine, razvidno je da su upravo „rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo“ bili najčešća diskriminacijska osnova u pritužbama zaprimljenim tijekom 2017. godine. Konkretno, po odnosnoj osnovi zaprimljeno je 47 pritužbi, što je 17% od ukupnog broja pritužitelja. Kao žrtve predrasuda i socijalne distance posebice su istaknuti pripadnici srpske i romske manjine, a diskriminacija je evidentirana u kontekstu prava ravnopravnog sudjelovanja u različitim oblicima društvenog života, poput zapošljavanja ili pristupa uslugama.

Diskriminacija koja marginalizira pripadnike nacionalnih manjina i ograničava im zajamčena prava proizlazi iz stereotipa, predrasuda, neznanja i straha od različitog, stoga je moja knjiga u kojoj se pojam diskriminacije detaljno analizira doprinos razumijevanju različitosti i poticanju duha tolerancije.

U HRVATSKOJ IZOSTAJU OSUDE DISKRIMINACIJE ROMA
U ovom kontekstu svakako se nužno posebno osvrnuti i na položaj romske nacionalne manjine. Kako vidite glavne probleme zaštite njihovih prava?

Iako su Romi s oko 10-20 milijuna pripadnika najbrojnija nacionalna manjina u Europi, u gotovo svim europskim državama nalaze se na društvenim marginama i višestruko su diskriminirani: ekonomski, prostorno, kulturološki, politički itd. Nerijetko ih se svrstava u skupinu posebno ranjivih skupina stanovništva, što potvrđuje i Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj (2014. - 2020.), dokument komplementaran Europskoj platformi za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti. U zaključku ove Strategije je zabrinjavajuća tvrdnja da unatoč kontinuiranom povećanju ulaganja Vlade Republike Hrvatske u procese uključivanja Roma, trajan i održiv učinak nije u potpunosti postignut.

U definiranju učinkovitije politike zaštite prava Roma neophodno je pomnije konzultirati najnoviji Okvir Europske unije za nacionalne strategije integracije Roma do 2020. godine kojim su obuhvaćena četiri najčešća područja diskriminacije: obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo i stanovanje. Za Hrvatsku je to od iznimnog značaja s obzirom da se u hrvatskom društvu kontinuirano bilježi iznimno visok stupanj netolerancije prema Romima. Iznenađuje da niti službena osuda politike rasne diskriminacije prema Romima koju je u odnosu na Hrvatsku potvrdio Europski sud za ljudska prava u slučaju Šečić protiv Hrvatske (2007.) nije znatnije utjecala na eliminaciju diskriminatorne percepcije Roma u hrvatskom društvu.

U zadnje vrijeme (i to  što je možda i paradoksalno nakon ulaska Hrvatske u EU) kao da jačaju tendencije koje bi reducirale manjinska prava u Hrvatskoj pa se ponekad navodi da su i (dvo)jezična prava, obrazovna prava nacionalnih manjina ili njihova prava na političko predstavljanje preekstenzivna. Imaju li te ocjene utemeljenja? Daje li Hrvatska, da se tako figurativno izrazimo, svojim manjinama previše (bar na legislativnom nivou) u odnosu na druge europske države? 

Ne razumijem i ne podržavam zahtjeve za redukcijom prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Nacionalne manjine dio su nacionalnog identiteta Republike Hrvatske i treba težiti očuvanju etničke raznolikosti. Ukidanje postojećih prava posebice je nužno promatrati iz konteksta recentne transformacije hrvatskog društva u homogeno.

Hrvatska je u nepuna tri desetljeća prešla iz kategorije etnički heterogene i multikulturalne države u kategoriju etnički homogenih država. Pratimo li, naime, popise stanovništva od 1991. preko popisa iz 2001. godine  do 2011. godine kada je bio zadnji popis, razvidno je da se udio nacionalnih manjina cijelo vrijeme smanjivao. Tako je 1991. godine udio većinskog hrvatskog stanovništva bio oko 78%, deset godina kasnije udio Hrvata popeo se na 89%, a 2011. godine ta je brojka prešla 90% čime je Hrvatska preskočila onaj prag koji ju je prije toga svrstavao u kategoriju etnički heterogenih država. Hrvatska jest multikulturalna i etnički raznolika jer na njenom području žive čak 22 nacionalne manjine, ali s obzirom na njihov mali udio u ukupnoj populaciji, svrstani smo u red etnički vrlo homogenih država.

Nacionalne manjine nisu nedavno doseljeni migranti koji po međunarodnom pravu ulaze u posve drugu pravnu kategoriju, već skupine koje su duboko ukorijenjene u hrvatsko društvo i koje u sebi nerijetko sadrže elemente autohtonosti. Dakle, to su etničke skupine koje dugi niz godina i kroz više generacija obitavaju na određenom prostoru, u pravilu najmanje kroz tri generacije i u razdoblju od barem jednog stoljeća. No, u Hrvatskoj postoje manjine koje tu obitavaju puno dulje od jednog stoljeća pa tako, primjerice, prvi pisani tragovi o prisustvu romske manjine datiraju još iz 14. stoljeća. Pripadnici takvih etničkih skupina u pravilu dijele sudbinu pripadnika većinskog hrvatskog naroda.

NEDOPUSTIVA REDUKCIJA MANJINSKIH PRAVA 
U knjizi navodite dva primjera vrlo kvalitetnih politika zaštite manjinskih prava i to zaštitu švedske jezične manjine u Finskoj i danske jezične manjine u  Njemačkoj. Mogu li ti primjeri i na koji način biti poučni i inspirativni i za Hrvatsku?

U knjizi sam ciljano izdvojila pozitivne primjere zaštite nacionalnih manjina kako bih pokazala da kvalitetna manjinska politika može eliminirati etničke netrpeljivosti i sukobe, i neko područje iz konfliktnog pretvoriti u mjesto harmoničnog suživota većinskog i manjinskog naroda. Kako posebnosti svakog višekulturnog društva onemogućuju formiranje jednog općeprimjenjivog modela zaštite manjina, pozitivni primjeri Schleswig-Holsteina i Ålandskih otoka s nekoliko stoljeća dugom tradicijom suživota dviju različitih etničkih skupina mogu poslužiti kao vrijedne smjernice u potrazi za budućim optimalnim rješenjima.

Uspjeh zaštite manjina na području Schleswig-Holsteina i Ålandskih otoka temelji se na priznanju prava na autonomiju, a izniman potencijal autonomije koju su priznale i uredile države koje počivaju na vladavini prava može biti izvor inspiracije u potrazi za načinima rješenja nekih drugih unutarnjih političkih i/ili etničkih sukoba. Za manjinu je takva autonomija osiguranje prava nužnih za očuvanje identiteta skupine, a državi jamči očuvanje suverenosti i teritorijalnog integriteta. Navedeni primjeri pokazali su kako teritorijalizacija manjinskih prava postaje svojevrsna norma u nekim zapadnoeuropskim državama pa nema razloga sumnjati da neki oblik autonomije ne bi bio poželjan i u drugim dijelovima Europe.   

Iz perspektive europskog sustava zaštite prava nacionalnih manjina mislite li da bi u hrvatskom sustavu njihove zaštite trebalo nešto mijenjati i što?

Hrvatski pravni propisi o zaštiti nacionalnih manjina komplementarni su onima na kojima počiva europski sustav zaštite nacionalnih manjina. Treba stoga poraditi na eliminiranju etničke netrpeljivosti i govora mržnje koji ograničavaju faktično ostvarivanje formalno-pravno dobro zajamčenih prava. Jedno od važnih prava koje pripada nacionalnim manjinama je i pravo na život u društvu u kojem je zabranjeno propagiranje rasne, nacionalne, etničke i vjerske mržnje, te govora mržnje, a upravo je to naproblematičniji dio punog ostvarivanja prava nekih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, prije svega romske i srpske.

Kao zaključna misao u prilog potrebe učinkovite i kontinuirane zaštite nacionalnih manjina neka posluži isječak iz preambule Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina koji naglašava da je 'Burna povijest Europe pokazala kako je zaštita nacionalnih manjina bitna za stabilnost, demokratsku sigurnost i mir na ovom kontinentu'.
 _____________
* Nives Mazur Kumrić docentica je međunarodnog prava. Od 2000. do 2013. predavala je na Katedri za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Bila je također i voditeljica poslijediplomskog specijalističkog interdisciplinarnog studija 'Regionalna suradnja i integriranje u Europsku uniju'. Od 2014. do 2016. godine znanstveno se usavršavala kao Marie Curie post-doktorandica na Katedri za međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Liegeu u Belgiji. Danas je aktivna kao znanstvena suradnica Centra za istraživanje etniciteta i migracija na Fakultetu društvenih znanosti u Liegeu te kao nositeljica kolegija i predavačica na poslijediplomskim studijima u Osijeku i Liegea.