Fokus ROMI.HR

U članku 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima navodi se kako svaki čovjek ima "pravo na životni standard koji osigurava zdravlje i blagostanje, kako vlastito tako zdravlje i blagostanje njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, smještaj, ljekarsku skrb i potrebne socijalne usluge". Ipak, gotovo 72 godine nakon, stotine tisuća ljudi širom Europe i dalje pate, unatoč tome što žive na najbogatijem kontinentu na planeti. Ovaj paradoks je toliko neuobičajen i neprirodan, da svako ideološko "objašnjenje"  povezano s nasljeđem 'etničkih posebnosti' ili 'kulturom' jednostavno nije održivo, a ujedno i razotkriva ksenofobiju koja je u biti takvih argumenata. 

No, da vidimo kako zapravo izgledaju podaci o društveno-ekonomskom položaju Roma. Agencija EU za temeljna prava sa sjedištem u Beču 2016. godine objavila je izvještaj koji sadrži najbitnije nalaze velikog istraživanja provedenog u devet država članica Europske unije: Bugarskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Portugalu i Španjolskoj.

Studija pokazuje kako sveukupno 80% ispitanih Roma i njihove djece živi od prihoda koji je ispod nacionalnog praga rizika od siromaštva. U Španjolskoj taj broj iznosi 98% od ukupnog broja ispitanika, u Grčkoj 96%, a u Hrvatskoj 93%. Gotovo cijela romska populacija obuhvaćena ovim istraživanjem živi od prihoda koji su ispod praga siromaštva nacionalnog dohotka.

Sedam posto ispitanih Roma živi u kućanstvima u kojima je barem jedna osoba u prethodnih mjesec dana redovito odlazila u krevet gladna. To doživljava 17% Roma u Hrvatskoj, 13% Roma u Grčkoj i 11% Roma u Mađarskoj. Svako treće romsko dijete u anketiranim zemljama živi u kućanstvu koje se najmanje jednom suočilo s glađu u prethodnom mjesecu.

Trećina ispitanih članova romskih domaćinstava, odnosno 34%, izjasnilo se kao "nezaposleno", s udjelom iznad 50% u sljedećim državama: Hrvatskoj 62%, Španjolskoj 57% i Bugarskoj 55%. U tom pogledu, postoji i značajna spolna razlika. Naime, od ukupnog broja Roma koji su se izjasnili kao "zaposleni", 34% čine Romi, dok svega 16% Romkinje.

Tokom istraživanja, u prosjeku svaki četvrti Rom u dobi od 16 godina ili stariji izjasnio se kao “zaposleni” ili “samozaposleni”.

Sličan pokazatelj za Rome u dobi od 16 do 24 godine pokazuje da udio Roma koji nisu zaposleni, ne pohađaju školu/fakultet ili imaju neki oblik stručnog usavršavanju kao svoje glavno zanjimanje u prosjeku čini 63%.

Udio romske djece koja pohađaju škole u kojima su svi učenici pripadnici romske nacionalnosti kreće se u rasponu od 27% u Bugarskoj do 3% u Španjolskoj. Udio djece koja pohađaju takve škole je ispod 10% u Češkoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. U Slovačkoj, Mađarskoj i Bugarskoj većina romske djece pohađaju škole u kojima su svi ili većina njihovih školskih kolega Romi.

Rezultati pokazuju da je u Španjolskoj, Portugalu i Slovačkoj između 95% i 98% Roma obuhvaćeno nacionalnim sustavom osnovnog zdravstvenog osiguranja ili dodatnim osiguranjem. Nasuprot tome, u Bugarskoj je to slučaj samo za 45% Roma, a u Rumunjskoj za 54%.

U Hrvatskoj 34% Roma živi u domovima koji nemaju vodu iz slavine, dok u Mađarskoj taj postotak iznosi 33%, a u Rumunjskoj 68%. Još veći postotak Roma živi u domovima koji nemaju toaleta, tuša ili kupaonice. Ta stopa kreće se u rasponu od 17% u Portugalu do 44% u Bugarskoj i 79% u Rumunjskoj.

U prosjeku 41% Roma iz devet anketiranih država članica EU se bar jednom u posljednjih pet godina osjećao diskriminaciju zbog svog romskog podrijetla u bar jednom području svakodnevnog života o kojima su ispitani u anketi, poput zapošljavanja, situacije na poslu, stanovanja, zdravstva i obrazovanja. Svaki četvrti Rom, točnije 26%, naglasio je kako se posljednji slučaj diskriminacije po osnovi nacionalne pripadnosti dogodio u prethodnih 12 mjeseci od vremena provođenja ispitivanja. U prosjeku samo 36% romskih ispitanika zna da postoji zakon koji zabranjuje diskriminaciju na temelju boje kože, nacionalne ili vjerske pripadnosti.

Ovaj sažeti izvještaj najbitnijih rezultata koji je napravila Agencija EU za temeljna prava, svjedoči o tome da značajan dio Roma u Europskoj uniji živi u ekstremnom siromaštvu, izložen diskriminaciji, marginaliziran je i nema adekvatan pristup odgovarajućem obrazovanju i osposobljavanju. Ova situacija nije ništa drugo nego sramotna, te nikakva rasistička objašnjenja, bila "etnička" ili "kulturna", ne mogu prikriti brutalnu političku nejednakost koju Romi u Europi doživljavaju.

Nejednaki politički položaj Roma, odnosno situacija u kojoj Romi nikako ne utječu na donošenje odluka, je ono što stvarno omogućuje postojanje trenutne ekonomske situacije. Formalno, u mnogim europskim državama postoje mehanizmi za zastupanje Roma u institucijama. Međutim, nacionalne političke elite često „integriraju“ predstavnike Roma u svoje krugove, tako u praksi romske zajednice na kraju „predstavljaju“ ljudi koji ne žive s njima i ne znaju njihove probleme i patnje.

Zato ne treba razdvajati političku i ekonomsku integraciju. Nijedna kvota ni u jednoj instituciji ne može zamijeniti odgovarajuće uključivanje Roma u ekonomski život europskih društava. Takvo uključivanje je jedini način za istinitu zastupljenost Roma u poštenom i demokratskom odlučivanju.

The poor conditions many Roma across Europe live under are no secret for anyone. The severe material deprivation of whole communities is rather visible for the respective local authorities, governments, and the general public in a number of EU member states. This transparency of many Roma’s misery, however, doesn’t seem to motivate the political elites to tackle the structural problems which enable the current situation.

Article 25 of the Universal Declaration of Human Rights enshrines every individual’s “right to a standard of living adequate for the health and well-being of himself and of his family, including food, clothing, housing, and medical care and necessary social services”. And yet, nearly 72 years after the Declaration’s proclamation, hundreds of thousands of people across Europe suffer severe hardships in the wealthiest continent on the planet. This paradox is so uncanny that any ideological “explanations” linked with inherited “ethnic particularities” or “culture” simply lose ground and expose the underlying xenophobia grounded in such arguments.

But let’s see how the figures on Roma’s socio-economic situation actually look like. In 2016, the European Fundamental Rights Agency based in Vienna published a report summarizing the main findings of a large survey conducted in nine European Union member states – Bulgaria, Croatia, Czechia, Greece, Hungary, Romania, Slovakia, Portugal, and Spain.

The study shows that overall, 80% of the Roma surveyed and their children live with an income below the respective national at risk-of-poverty threshold. In Spain (98 %), Greece (96 %) and Croatia (93 %), almost the entire Roma population covered by the survey has incomes below the national income poverty threshold.

Seven per cent of the Roma surveyed live in households in which at least one person regularly went to bed hungry in the preceding month. This is experienced by 17% of Roma in Croatia, 13% of Roma in Greece and 11% of Roma in Hungary. Every third Roma child in the countries surveyed lives in a household that faced hunger at least once in the preceding month.

One third of the surveyed Roma household members (34%) declare themselves to be ‘unemployed’, with shares above 50% in Croatia (62%), Spain (57%) and Bulgaria (55%). In that regard, there is also a substantial gender gap: 34% of the surveyed Roma men indicate being ‘employed’ as their main activity, compared with only 16% of Roma women.

On average, only one in four Roma aged 16 years or older described their main activity as ‘employed’ or ‘self-employed’ at the time of the survey.

A similar indicator computed for Roma aged 16 to 24 years shows that the proportion of young Roma not in work or education or further training as their main activity is, on average, 63%.

The proportion of Roma children attending schools in which all schoolmates are Roma ranges from 27% in Bulgaria to 3 % in Spain. The share of children attending such schools is below 10% in the Czech Republic, Croatia, Hungary and Romania. In Slovakia, Hungary, and Bulgaria, the majority of Roma children attend schools in which all or most of their schoolmates are Roma.

The results show that 95% to 98% of Roma in Spain, Portugal and Slovakia are covered either by the national basic health insurance scheme or additional insurance. In contrast, only 45% of Roma in Bulgaria and 54 % of Roma in Romania indicated that this is the case.

Roma living in households without tap water inside the dwelling are 34% in Croatia, 33% in Hungary, and 68% in Romania. An even higher percentage of Roma live in households without a toilet and shower or bathroom inside their homes. This rate ranges from 17% in Portugal to 44% in Bulgaria and 79% in Romania.

On average, 41% of Roma in the nine EU Member States surveyed felt discriminated against because of their Roma background at least once in the past five years in at least one area of daily life asked about in the survey, such as looking for work, at work, housing, health and education. One in four Roma (26%) indicated that the last incident of discrimination based on their Roma background took place in the 12 months preceding the survey. On average, only 36% of Roma respondents know that there is a law prohibiting discrimination based on skin color, ethnic origin or religion.

This brief summary of the main findings gathered by the Fundamental Rights Agency testifies for the obvious reality – a significant share of the Roma in the European Union live under extreme poverty, suffer great discrimination and marginalization, and have little access to adequate education and training. This situation is nothing but scandalous and no racist explanations, be them “ethnic” or “cultural”, can mask the brutal political inequality that Roma in Europe experience.

The unequal political position of Roma, or in other words Roma’s lack of access to the decision-making, is what really enables the reproduction of the current economic situation. Formally, in many European counties there are mechanisms for Roma institutional representation. However, the national political elites often “integrate” Roma representatives into their circles and in practice Roma communities end up “represented” by people who do not live with them and do not know their problems and sufferings.

That is why political and economic integration should not be tackled apart. No quota for in any institution can substitute for the adequate inclusion of Roma in the economic life of the respective European societies. Such inclusion is the only way for an authentic Roma representation in a fair and democratic decision-making.