U srednjem vijeku, određene romske zajednice ponekad su uživale zaštitu plemića ili gospodara, ali to je uglavnom ovisilo o lokalnim okolnostima i odnosu između romskih skupina i vlasti na vlasti. Važno je napomenuti da su odnosi između Roma i različitih društvenih kategorija društva često bili složeni i promjenjivi.

Određeni plemići ili gospodari mogli su vidjeti prednost u davanju zaštite romskim skupinama, osobito ako su bili putujući trgovci. Romi su često sudjelovali u putujućoj trgovini, razmjenjujući robu i usluge s lokalnim zajednicama. Štiteći ih, plemići su mogli imati koristi od gospodarske aktivnosti koju su generirali ti putujući trgovci, dok su istovremeno jačali vlastitu moć imajući saveznike među Romima.

Međutim, kao što je prethodno spomenuto, ti/ti odnosi nisu uvijek bili skladni, i napetosti su se mogle pojaviti između Roma i lokalnih vlasti unatoč pruženoj zaštiti. Nomadska priroda Roma i njihove kulturne razlike također su mogle izazvati nepovjerenje i sumnju među stanovništvom.

Teško je generalizirati o tim odnosima, jer su se znatno razlikovali od regije do regije i od razdoblja do razdoblja. U nekim slučajevima, romske skupine uživale su određeni stupanj zaštite, dok su u drugim bile suočene s progonima i diskriminacijom.

Prvo, na jugu Francuske, u regiji Provence i Languedoc, gdje je trgovina često cvjetala, neke romske zajednice mogle su imati koristi od zaštite lokalnih gospodara zbog svojih trgovačkih aktivnosti. Romi su ponekad sudjelovali u trgovini raznom robom, što je moglo biti povoljno za gospodare koji su željeli razvijati svoje lokalno gospodarstvo.

U više centraliziranim regijama poput Île-de-France (regija Pariza) i Champagne, gdje je monarhija imala jaču kontrolu, Romi su mogli biti podložni strožim politikama i pojačanom nadzoru. Kraljevske vlasti često su bile sumnjičave prema nomadskim skupinama koje se nisu uklapale u uspostavljene norme.

U Normandiji (Normandie) i Bretanji (Bretagne), odnosi između Roma i lokalnih vlasti mogli su biti pod utjecajem kulturnih i političkih specifičnosti tih regija. Neke romske zajednice možda su pronašle saveznike među lokalnim plemstvom, dok su se druge mogle suočiti s nepovjerenjem zbog svog statusa “putnika”.

Na kraju, u regiji Alsace i Lorraine (uz današnje njemačke granice), te su regije mogle imati složene odnose s Romima zbog svog geografskog položaja između Francuske i Svetog Rimskog Carstva. Lokalne vlasti mogle su biti pod utjecajem carskih i regionalnih politika.

Već 1666. godine, iz zabrinutosti zbog sprječavanja prekograničnog skitništva i nepovjerenja u njihovu upotrebu od strane određenih plemića posebno, Luj XIV. je naredio da svi muški Boemi budu uhićeni i poslani na galije – bez suđenja. 16 godina kasnije, u srpnju 1682., potvrdio je i pooštrio tu politiku: svi muški Boemi, u svim pokrajinama kraljevstva, osuđeni su na doživotne galije, njihove žene su obrijane, a njihova djeca zatvorena u prihvatilišta kako bi se “očistilo kraljevstvo” od “tog zlog sjemena”.

Što se tiče plemića koji su možda imali ideju dati im zaštitu, ili ih često zapošljavali kao pomoćne trupe: riskirali su oduzimanje svojih posjeda.

Ukratko, razdoblje koje je prethodilo Francuskoj revoluciji obilježeno je progonima, protjerivanjem i stalnom marginalizacijom romske zajednice u Francuskoj. Romi su se suočavali s neprekidnim izazovima zbog svog nomadskog načina života i prepoznatljivog kulturnog identiteta.