Sa stanovništvom procijenjenim na gotovo 12 milijuna ljudi koji žive u Europi i šest milijuna koji žive na teritoriju EU-a, romska manjina najveća je etnička manjina u Europi i prisutna je u svim državama članicama u Vijeću Europe. Prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj, romska manjina čini 0,4 % cijele populacije i peta je najveća nacionalna manjina. Gotovo se 17 000 ljudi izjašnjava kao Romi, što je, u usporedbi s rezultatima popisa stanovništva iz 2001. godine, povećanje od gotovo 45 %. Međutim, „stvarni broj Roma u Hrvatskoj, zapravo je mnogo veći; između 30 000 i 40 000 pripadnika manjine, po procjeni Vijeća Europe. Za nerazmjer brojki uglavnom je razlog činjenica da se dio ljudi ne identificira kao Romi ili žive u Hrvatskoj bez službeno reguliranog prebivališta ili statusa državljanina.“[1]

SVAKODNEVNA DISKRIMINACIJA

Usprkos njihovoj prisutnosti na teritoriju Hrvatske, položaj Roma ostaje veliki problem i često su žrtve različitih vrsta diskriminacije. Zapravo, „etnička diskriminacija najčešći je oblik diskriminacije; Srbi i Romi smatraju se etničkim manjinama koje se najviše diskriminira.

U većini slučajeva diskriminacija je neizravna, dok se radnje izravne diskriminacije rijetko prijavljuju zbog nedovoljnog znanja žrtava o njihovim pravima ili zbog nedostatka povjerenja u sustav.“[2]

Romska manjina u Europi suočava se sa „svakodnevnom diskriminacijom i rasnim uvredama, živi u teškom siromaštvu i isključuje je se iz normalnog života koji drugi ljudi uzimaju zdravo za gotovo, kao što su odlazak u školu, liječniku, prijavljivanje za posao ili posjedovanje dostojnog mjesta za stanovanje.“[3] U prošlosti se pokušalo provesti zakone čiji je cilj zaštita romske manjine, ali oni često nisu imali pravog utjecaja na mentalitet i danas se Romi još uvijek bore sa svakodnevnom diskriminacijom koju provode i pojedinci i administracija.

Vijeće Europe s godinama je postalo važan dionik na području zaštite Roma u Europi. Od 1969. godine usvojilo je više od 20 tekstova vezanih za pitanja koja se tiču Roma. Uz ovo treba spomenuti i rad Europskog suda za ljudska prava. Osnovan 1959., Europski sud za ljudska prava međunarodni je sud koji sudi prema prijavi pojedinaca ili države o navodnom kršenju ljudskih i političkih prava navedenih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Konvencija brani, naprimjer, mučenje i nehumano ili degradirajuće odnošenje ili kažnjavanje, arbitrarno ili nezakonito zatvaranje, ili diskriminaciju u uživanju prava i sloboda navedenih u Konvenciji.

U mnogim slučajevima, afirmativna sudska praksa Europskog suda za ljudska prava pozitivno je utjecala na zaštitu prava romske manjine.

U predmetu D. H. i drugi protiv Češke Republike sud je ustanovio da su „zbog svoje burne prošlosti i stalnog seljenja Romi postali posebna vrsta ranjive manjine koja je u nepovoljnom položaju te stoga trebaju posebnu zaštitu...“[4] Štoviše, u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine sud uvodi „opću zabranu diskriminacije“. Što se tiče Hrvatske, sud je presudio kršenje Konvencije u više slučajeva kao što su Šečić protiv Hrvatske iz 2007. godine, Beganović protiv Hrvatske iz 2009. godine ili Oršuš i drugi protiv Hrvatske iz 2010. godine.

OBVEZE DRŽAVE

Što se tiče jurisprudencije suda, države imaju negativne i pozitivne obveze. Negativna obveza jest obveza države da se ne upliće u prava pojedinaca, dok pozitivne obveze zahtijevaju od državnih vlasti da poduzmu „potrebne mjere kako bi štitile prava“[5] ili, detaljnije, da „prihvate razumne i odgovarajuće mjere za zaštitu prava pojedinaca“.[6] Drugim riječima, obveza je države da ne prekrši prava pojedinca i da učini nešto kako bi spriječila kršenje Konvencije. Od progresivne sudske prakse, pozitivna obveza može biti proceduralna. Uistinu, od slučaja McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, sud smatra da članci Konvencije impliciraju proceduralni aspekt pozitivne obveze. Zapravo je koncept proceduralne pozitivne obveze „omogućio sudu da ojača, a ponekad i proširi supstantivne zahtjeve europskog teksta“[7]. Naprimjer, članak 1. (Pravo na život) i članak 3. (Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kazni) implicira proceduralne pozitivne obveze, koje uključuju dužnost država da istraži smrti i navode o mučenjima ili ponižavajućem postupanju koje se navodno dogodilo u kršenju Konvencije. Istraga se mora provesti nezavisno, bez zadržavanja, savjesno, mora ustanoviti činjenice i mora biti dostupna javnosti i rođacima.

Kod kršenja prava koja štiti Konvencija, a kojima je mogući temelj diskriminacija, država ima dužnost „preuzeti sve opravdane korake da razotkrije bilo kakve rasističke motive i ustanoviti jesu li u određenom slučaju ulogu odigrale etnička mržnja i predrasude“.[8]

Nedavni pravni slučajevi ukazali su na činjenicu da se većina slučajeva kršenja Konvencije temelji na kršenju proceduralne pozitivne obveze i, što ne čudi, mnogi Romi i dalje vide vlasti kao prijetnju.

I VLAST JE PRIJETNJA

Nedavni slučaj R .B. protiv Mađarske pruža nove dokaze o nedostatku učinkovitih radnji vlasti kad se trebaju nositi sa slučajevima diskriminacije Roma. Slučaj se odnosio na pritužbu gđe R. B. koja je romskog podrijela i bila je žrtva rasističkih uvreda i prijetnji sudionika antiromskog marša. Iako je gđa R. B. podnijela više kaznenih pritužbi policiji protiv počinitelja, navodeći prijestupe nasilja nad članovima etničkih grupa, maltretiranje i pokušaj nanošenja teških tjelesnih ozljeda, dokazi su pokazali da vlasti nisu istražile rasističko verbalno zlostavljanje. „Dalje se pozvala na članak 8. (Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života), prigovarajući da vlasti nisu primijenile odgovarajuće mjere, posebice one koje se odnose na kazneni zakon, protiv sudionika marša, kako bi je zaštitile od rasističkog zlostavljanja i da vlasti nisu istražile rasističko verbalno zlostavljanje.“[9] Sud je smatrao da je „način na koji je kazneni zakon primijenjen u ovom slučaju bio manjkav, a posljedica toga bila je nedovoljna istraga pritužbe gđe R. B. o rasistički motiviranom zlostavljanju“. Sud je zaključio da se ovdje radi o kršenju članka 8. Konvencije.

Ovaj slučaj, uz mnoge druge koji se bave diskriminacijom Roma, pokazuje da kršenje prava romske manjine dolazi s obiju strana. U jednu ruku, romska manjina još uvijek se bori s diskriminacijom, nasiljem i drugim prijetnjama koje dolaze od pojedinaca zbog njihove narodnosti, a u drugu ruku, suočavaju se s problemima s administracijom. Nedostatak povjerenja u javne vlasti mora biti naša glavna briga ako želimo poboljšati svakodnevni život Roma. Bez punog povjerenja u javne vlasti, Romi žrtve diskriminacije neće prijaviti bilo koji slučaj kršenja zakona i u tom će slučaju zakon o suzbijanju diskriminacije biti teško provesti.

 

[1] http://www.romadecade.org/cms/upload/file/9773_file4_cr_civil-society-monitoring-report_en-1.pdf

[2] FRANET National Focal Point Social Thematic Study The situation of Roma 2012., Hrvatski pravni centar.

[3] http://www.coe.int/en/web/portal/roma

[4] ESLJP, presuda od 13.11.2007., D. H. i drugi protiv Češke Republike, zahtjev br. 57325/00, § 182.

[5] ESLJP, presuda od 24. 8. 1994., Hokkanen protiv Finske, zahtjev br. 19823/92.

[6] ESLJP, presuda od 9. 12. 1994., López-Ostra protiv Španjolske, zahtjev br. 16798/90.

[7] Jean-François Akandji-Kombe, „Pozitivne obveze Europske konvencije o ljudskim pravima, vodič za implementaciju Europske konvencije o ljudskim pravima“, Priručnici o ljudskim pravima, br.7 (“Positive obligations under the European Convention on Human Rights, A guide to the implementation of the European Convention on Human Rights”, Human rights handbooks, No. 7“). Vijeće Europe, 2007.

[8] ESLJP, presuda od 14. 12. 2010., Mižigárová protiv Slovačke, zahtjev br. 74832/01.

[9] Izvješće za tisak o slučaju R. B. protiv Mađarske (zahtjev br. 64602/12) koje je izdao Registar suda, ESLJP 131 (2016) 12.4.2016.