U Njemačkoj, primjerice, Ustav propisuje čl. 20 (1): "Savezna Republika Njemačka je demokratska i socijalna savezna država". U tom smislu, zakonodavstvo je ustavno obvezno težiti "prihvatljivom balansu sukobljenih interesa i stvaranju prihvatljivih životnih uvjeta za sve." To se svakako može tumačiti na mnogo različitih načina, kao što su, dakle, propitivanje što su prihvatljivi uvjeti i kako to izgleda u stvarnosti. Ustav jamči samo nekoliko osnovnih socijalnih prava, međutim nekoliko članaka o temeljnim pravima zahtijeva od države društvenu akciju. Takav je recimo članak 1. koji kaže: „Iz obveze državne vlasti da poštuje i štiti ljudsko dostojanstvo, slijedi da država mora osigurati i osnovne materijalne egzistencijalne uvjete za svoje građane.“ Naravno, to otvara pitanje zašto to ne provode sve demokratske države u Europi svojim politikama. Jedan veliki činilac koji utiče na države Europe da odbace ili barem da ne šire ideju o osnivanju stambenog sektora koji se financira iz državnog proračuna, jeste trošak koji dolazi s ovom idejom. U tom smislu lako je reći da vrlo bogate države poput Njemačke mogu financirati takve subvencije, ali za mnoge države, posebno za zemlje istočne Europe poput Hrvatske, takve politike jednostavno nisu moguće.

Međutim, postoji ogromna zabluda o tome. Većina ljudi osnivanje stambenog sektora koji se financira iz državnog proračuna smatra prikladnim za bogate države, kojima financijski teret nije toliko bitan jer su njihovi prihodi daleko veći od njihovih troškova u tom pogledu. Ono što se na ovaj način zanemaruje je ogroman prihod koji država može dobiti kroz takve politike. Ako država može osigurati povoljno stambeno zbrinjavanje, to će svima donijeti dobit. Broj beskućnika i ljudi koji imaju ogromne dugove drastično će opasti. Uz to, najvjerojatnije će se smanjiti i stopa kriminala, pogotovo kada je riječ o pljačkama. Tako će se povećati opći osjećaj sigurnosti među stanovništvom. Osim toga, povećava se i kupovna moć stanovništva. Budući da će vlada primati ove prihode u obliku poreza, dobijeni novac od poreza će se  trošiti na obrazovanje, infrastrukturu ili mirovine, tako da svi imaju koristi od toga.

U Beču je vlada Austrije uložila mnogo novca u sektor socijalnog stanovanja i učinila ga jednim od glavnih prioriteta, i tako je prije gotovo stotinu godina. Godine 1923. austrijska vlada pokrenula je svoj program borbe protiv siromaštva i uspostavila djelotvoran sustav koji će omogućiti svima u Beču mjesto za život. Tada je to učinila kako bi se borila protiv porasta tuberkuloze u gradu, jer su se higijenski uvjeti pogoršali zbog nedostatka životnog prostora. Vlada je to učinila izgrađujući ogroman broj količine komunalnih stambenih zgrada, kako bi osigurala dovoljno prostora za stanare.

Ovaj program se nastavlja i do danas, zbog čega je danas oko četvrtine svih stanova u Beču i dalje u vlasništvu pripada Grada Beča. To rezultira nižim najamninama za Bečane, zbog činjenice da se gradska uprava smatra odgovornom u slučaju iznenadnog porasta cijena iznajmljivanja. U usporedbi s tim, privatno tržište je daleko manje odgovorno i transparentno, tako da privatnici mogu povećati rente i to opravdati nepotrebnim modernizacijama ili slično.

Beč, kao jedan od vodećih primjera funkcionalnog stambenog sustava u Europi, nikada nije popustio pritiscima privatizacije. S druge strane, Dresden je 2006. prodao sve komunalne stanove. Berlin, kaže Claus Michelsen, iz DIW-a, "kupuje stanove za mnogo novca, nakon što je  nepotrebno potrošio velike resurse u ranijim godinama". Grad Beč sada ima 220.000 stanova u 1.749 općinskih zgrada - što čini četvrtinu svih bečkih stanova. Gradska tvrtka "Wiener Wohnen" smatra se najvećim upraviteljem nekretninama u Europi, a u 2015. godini uložila je 394 milijuna eura u održavanje i obnovu društvenih zgrada. Svaki sedmi stan se nalazi u popularnim gradskim četvrtima, a značajan postotak stanova čak i u otmjenom prvom okrugu Beča, a svi su još uvijek u rukama Grada. Beč, kao savezni entitet Austrije, se financira, kao i sve ostale pokrajine, novcem svojih poreznih obveznika. Posljedica toga je da Grad Beč ima siguran i stabilan izvor prihoda.

To, naravno, vodi manjoj potrebi za primjenom kapitalističkih pristupa, koji će uvijek nastojati minimizirati troškove i maksimizirat profit, a brojevi idu u prilog ovom argumentu. Prosječni trošak za stan od 50 četvornih metara, koji je udaljen sedam minuta vožnje metroom od centra grada Beča koji subvencionira država je 400 eura mjesečno. Zelene površine, igralište i jezero za kupanje nalaze se odmah iza kuće. To znači da stanarina za jedan četvorni metar takvog stana iznosi manje od 10 eura mjesečno. Čak i u usporedbi s Njemačkom, to je izuzetno dobro, jer cijene stambenih objekata u gradovima poput Berlina, Münchena ili Hamburga prelaze 14 eura po četvornom metru mjesečno. Austrijsko Stoljeće nastojanja Beča i Austrije u ovom sektoru pokazuje rezultate više nego ikad.

U tom je pogledu je također vrlo važno osvrnuti se na sam sustav i podnošenje zahtjeva za stanove koje subvencionira država. U tom smislu, austrijska vlada daje jasne upute na svojim internetskim stranicama kako bi pomogla ljudima koji prolaze kroz ovaj proces. Prvo zanimljivo pitanje je, naravno, tko ima pravo dobiti dozvolu da živi u jednom od tih jeftinih stanova.

Naravno, nema svatko pravo na socijalno stanovanje. Stanovanje u državnim zgradama je rezervirano za ljude u potrebi, s malim prihodima ili bez njih. Osim toga, podnositelji zahtjeva moraju imati određenu minimalnu dob i moraju imati određeno vrijeme svog glavnog prebivališta u pojedinoj općini.

Također u pogledu državljanstva podnositelja zahtjeva postoje određeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni. Osim austrijskih državljana, svi građani Europske unije, kao i državljani Švicarske, stranci s dozvolom stalnog boravka, kao i izbjeglice imaju pravo podnijeti zahtjev. Sve dok se ne prekorači ukupan  iznos plaće od 44.210 Eura godišnje za jednu osobu odnosno 66.180 Eura za dvije osobe, a podnositelj zahtjeva dolazi iz jedne od navedenih regija, nema problema.

Zaključno, može se reći da je socijalno stanovanje općenito jedan od najvažnijih zadataka svake vlade. Ovaj sektor je neophodan za napredak i društvenu sigurnost u zemlji. Beč, odnosno Austrija, su uzori u tom pogledu. Grad Beč je potvrdio da su stalna ulaganja u sektor socijalnog stanovanja na duže vrijeme isplativa. Dokaz je da su ta ulaganja ono što najbolje štiti društvenu strukturu. Taj pristup što štiti građane od najamnina koje gutaju većinu njihovih prihoda. To osigurava da su ljudi u mogućnosti trošiti novac koji imaju na stvari koje trebaju i žele. I konačno, ovakav pristup socijalnom stanovanju osigurava napredak za veliki dio društva.