Drugi svjetski rat za Sovjetski Savez započeo je 22. lipnja 1941. godine, kada je nacistička Njemačka pokrenula Operaciju Barbarossa – masovnu invaziju na SSSR. Napad je Sovjete zatekao nespremne, što je dovelo do velikog sukoba koji je trajao do 1945. godine. Romi, koji su živjeli raštrkani diljem različitih dijelova SSSR-a, osobito u područjima poput Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, našli su se usred tog kaosa. S ograničenim resursima, prilikama i složenim odnosom i s vlastima i s okupacijskim snagama, mnoge romske zajednice bile su usredotočene prvenstveno na preživljavanje, a ne na sudjelovanje u ratu.

Tijekom Drugog svjetskog rata Romi su se suočavali s vrlo stvarnom prijetnjom potpunog istrebljenja pod nacističkom okupacijom. Rat, osobito pod Hitlerovim režimom, predstavljao je egzistencijalnu prijetnju za romski narod, čiji je sam opstanak visio o koncu. Drugi svjetski rat označio je prekretnicu – sudjelovanje Roma u ratnim naporima više nije bilo samo pitanje lojalnosti, već pitanje samog opstanka.

U početku su nacisti namjeravali sterilizirati romsku populaciju kao dio šireg plana za eliminaciju skupina koje su smatrali „rasno inferiornima“. Cilj je bio spriječiti buduće generacije Roma, što bi dovelo do njihovog sporog i sustavnog istrebljenja kroz vrijeme. Međutim, taj se plan ubrzo pretvorio u nešto još okrutnije. Nacisti su na kraju odustali od sterilizacije u korist masovnog ubijanja, odlučivši Romima oduzeti život odmah – kao i Židovima, Slavenima, osobama s invaliditetom i drugim marginaliziranim skupinama. Taj zaokret označio je početak genocida nad Romima, poznatog kao Porajmos, tijekom kojega su tisuće i tisuće Roma ubijene u koncentracijskim logorima, na mjestima za istrebljenje i u masovnim egzekucijama diljem nacistički okupirane Europe.

Dok se prijetnja nacističkih zločina širila Europom, mnogi su Romi isprva bili skeptični prema mogućnosti takvih strahota koje će ih zadesiti. Budući da su već dugo marginalizirani i progonjeni, Romi su s razumljivom dozom opreza prihvaćali informacije koje su do njih dolazile – često ih smatrajući pretjeranima ili politički motiviranima. Njihov skepticizam bio je ukorijenjen u povijesti nepovjerenja prema vanjskim autoritetima, ali i u kulturnoj sklonosti fokusiranju na preživljavanje u sadašnjosti, umjesto brige za neizvjesnu budućnost.

Neki Romi također nisu bili snažno motivirani za sudjelovanje u ratu kao dio Crvene armije, jer su često bili izloženi lošem postupanju i diskriminaciji od strane svojih suboraca i vojnih vlasti. Taj otpor prema novačenju često je uzrokovao ozbiljne probleme za njih i njihove obitelji, budući da su vlasti brzo otkrivale pokušaje izbjegavanja služenja vojnog roka. Unatoč tome, većina Roma na kraju se ipak pridružila Crvenoj armiji, potaknuti osjećajem dužnosti i surovom stvarnošću egzistencijalne prijetnje koju su predstavljali nacisti. Ti su romski vojnici hrabro sudjelovali u borbi protiv njemačkih snaga, svjesni da o toj borbi ovisi ne samo njihov osobni opstanak, već i budućnost njihova naroda.

Procijeniti broj Roma koji su služili u Sovjetskoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata iznimno je teško, jer mnogi Romi prilikom novačenja nisu navodili svoju etničku pripadnost, a čak i ako jesu, vlasti su ih često registrirale kao Ruse ili pripadnike drugih naroda. Osim toga, velik broj Roma sudjelovao je u partizanskim pokretima otpora ili je radio u obrambenoj industriji, doprinoseći ratnim naporima na načine koji često nisu službeno zabilježeni. Unatoč tome, kao i svi drugi građani Sovjetskog Saveza, Romi su sudjelovali u ratu na sve načine koji su im bili dostupni.

Sjedeći Romi, koji su bili službeno registrirani i imali dokumente, obično su novačeni putem pošte i upućivani na bojište. Međutim, oni koji nisu bili registrirani i koji su živjeli u mobilnim, nomadskim zajednicama suočavali su se s drugačijim, osobnijim oblikom novačenja. Vojni službenici, s posebnim zapovijedima, posjećivali bi ta naselja i osobno birali muškarce za službu. To je često značilo da Romi iz tih zajednica nisu imali stvarnog izbora i da su slani na bojište bez ikakve prethodne obavijesti ili pripreme.

Marija Krylova, Romkinja koja je živjela u selu Aleksandrovka u Smolenskoj oblasti na zapadu Rusije, prisjeća se:

„Na rubu grada Dubna, kod skladišta ograđenog tamnim kamenim pločama, konvoj je zaustavio nizak kapetan s kapom zabačenom unazad. Mašući dokumentom koji je primio iz grada, a koji mu je nalagao da stražare iz logora rasporedi u posebnu intendantsku jedinicu i koristi ih za uklanjanje vojne opreme, objavio je:
'Svi muškarci između 23 i 36 godina smatraju se novačenima u vojsku. Žene, starci i djeca nastavljaju put. Nitko nema pravo zadržavati se na jednom mjestu.' – Udahnuo je. – 'Druževi, mobilizacija! Imate četvrt sata na raspolaganju. Možete se oprostiti od svojih obitelji.'“

Godine 1944. provedena je temeljita kontrola romskih naselja kako bi se pronažilo oružje i utvrdio broj muškaraca, žena i djece u zajednicama. Ova je operacija otkrila značajnu neravnotežu u broju muškaraca i žena, što je jasno ukazivalo na to da su romski muškarci u velikom broju novačeni i poslani u rat. Osjetan nedostatak muškaraca u naseljima bio je snažan dokaz odlučnosti Roma da obrane svoje obitelji i zajednice, čak i po cijenu vlastitog života.

Još jedan način na koji su Romi postajali vojnici bio je iz GULAG-a (prisilnih radnih logora). Iako osobe osuđene za teške zločine ili političke prijestupe nisu bile podložne novačenju, Romi su često bili zatvarani zbog manjih prekršaja, poput krađe konja ili džeparenja. Za razliku od drugih zatvorenika, među Romima je bilo vrlo malo onih koji su bili zatvoreni zbog nasilnih zločina poput ubojstva ili razbojstva. Kao rezultat toga, mnogi su romski vojnici novačeni izravno iz zatvora, gdje su se smatrali prikladnima za službu zbog svojih relativno lakših prekršaja. Ovo je naglašavalo jedinstven položaj Roma unutar kaznenog sustava i njihovo kasnije uključivanje u ratne napore.

Kao što vidimo, sudjelovanje Roma u Drugom svjetskom ratu bilo je za njih posebno značajno – nije se radilo samo o borbi za domovinu, nego i o borbi za vlastiti opstanak. Prijetnja genocida bila je stvarna, a nacisti su bili odlučni u namjeri da izbrišu romski narod zajedno s drugim “nepoželjnim” skupinama. Zbog toga su mnogi Romi dobrovoljno pristupili vojsci, vođeni dubokom potrebom da se obrane od istrebljenja, ali i željom da doprinesu širem otporu protiv fašizma.