Kada je prije gotovo četrnaest godina, krajem 2002. godine Hrvatski sabor donio Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, politička participacija nacionalnih manjina dobila je poseban i specifičan sustav – vijeća i predstavnike. Sustav vijeća i predstavnika Republika Hrvatska je uspostavila s ciljem „unaprjeđivanja, očuvanja i zaštite položaja nacionalnih manjina u društvu“ kao i „sudjelovanja u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima“. Četrnaest godina bilo je više nego dovoljno da se vidi funkcionira li taj sustav.

Prvi izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina održani su 18. svibnja 2003. godine. Izbori bi se trebali provoditi kao i lokalni izbori treće nedjelje izborne godine, ali nakon prvih izbora ta je odredba pri donošenju odluka Vlade Republike Hrvatske ignorirana pa se čak dogodilo da su izbori 2011. godine održani usred ljeta (10. srpnja). Već četrnaest godina nemamo poseban zakon koji bi uredio sustav vijeća i predstavnika uključujući i njihove izbore. Izbori se provode po modelu koji većinu birača dovodi u situaciju da između više desetaka, pa ponekad i više od 100 kandidata bira svakog člana vijeća pojedinačno. Ideja je vjerojatno bila da se na što demokratskiji način bira svaki član svakog vijeća, ali kao i mnoge druge ideje, i ova je u praksi u najvećoj mjeri izmanipulirana i pretvorena u svoju suprotnost.

MANIPULIRANJE IZBORNIM MODELOM

Analiza rezultata izbora jasno pokazuje kako usprkos modelu u kojem birač zaokružuje pojedinačno svakoga kandidata u vrlo velikom broju slučajeva cijele ili gotovo cijele liste kandidata jedne udruge bivaju izabrane, pa često imamo vijeća u kojima nema ni jedne osobe koja je bila kandidirana na listi neke druge udruge osim one koja je pobijedila. Postiže se to masovnim dijeljenjem „šalabahtera” s pomoću kojih članovi i simpatizeri pojedine udruge zaokružuju sve kandidate pojedine udruge i tada relativni pobjednik dobiva sva mjesta u vijeću koje se bira. Vidljivo je kako se ove metode manipulacije izborima iz izbora u izbore sve više koriste, s pogubnim posljedicama po ideju da vijeća nacionalnih manjina odražavaju raznolikost manjinske zajednice. I tada imamo „jednostranačke parlamente”.

Rješenje je uvođenje modela izbornih lista prema kojemu bi s liste kandidata svake pojedine udruge ili grupe građana u vijeće ulazilo onoliko kandidata koliko je srazmjerno glasova dobila pojedina lista. No, otpor uvođenju ovog modela pružaju monopolisti koji manipulacijom sadašnjim modelom osiguraju većinsku, a često i potpunu kontrolu nad pojedinim vijećima.

Prosječni odaziv birača u postocima u općinama, gradovima i županijama na manjinskim izborima bio je 2003. godine 13,29 %, 2007. godine 10,55 %, 2011. godine 11,23 %, a 2015. godine 13,48 %. Riječ je o iznimno malom odazivu što iz ciklusa u ciklus izbora dovodi u pitanje legitimnost izabranih predstavničkih tijela i stoga vijeća i predstavnici teško dokazuju širinu svoga predstavničkog mandata.

Na zadnjim izborima provedenima 31. svibnja 2015. godine romska nacionalna manjina imala je pravo izbora 29 vijeća i 13 predstavnika u 42 jedinice samouprave. Romi su od 42 izabrali 34 vijeća i predstavnika, od čega 9 vijeća i 3 predstavnika na razini županije, 10 vijeća i 2 predstavnika na razini grada i 7 vijeća i 3 predstavnika na razini općine. Posebno zabrinjava da ni u četvrtome redovnom izbornom ciklusu pripadnici romske nacionalne manjine nisu kandidirali preko svojih udruga i grupa građana kandidate u 8 samouprava što čini gotovo petinu ukupnog broja općina, gradova i županija u kojima imaju pravo birati romska vijeća i predstavnike.

NETRANSPARENTNO POSLOVANJE

Temeljni dokument vijeća jest statut uz godišnji program rada, financijski plan i završni račun. Ustavni zakon nalaže da se oni objavljuju u službenom glasilu jedinice samouprave. U praksi su statuti vijeća u većem dijelu objavljeni, ali financijski planovi i završni računu nisu čak i ni u slučajevima kada se radi o vijećima koja jedinica samouprave financira godišnjim iznosima koji prelaze pola milijuna kuna. Vijeća i predstavnici najčešće nemaju ni svoje web stranice, a i u slučaju da ih imaju, na njima ne objavljuju navedene dokumente. Ova dominantna praksa gotovo u potpunosti onemogućava transparentnost rada i trošenja financijskih sredstava iz javnih izvora i čini se kako su nadležna tijela zaboravila na potrebu da se osigura transparentnost rada i poslovanja vijeća i predstavnika. Posebno to čudi u svjetlu činjenice kako je doneseno više novih zakona i pravilnika usmjerenih na povećanje transparentnosti u radu udruga.

Ni Registar neprofitnih organizacija koji vodi Ministarstvo financija ne prikuplja ni objavljuje podatke o financijskom poslovanju vijeća iako je riječ o neprofitnim pravnim osobama kako ih definira članak 25. Ustavnog zakona. Činjenica da ni nakon četrnaest godina nije uređeno pitanje pravne osobnosti predstavnika nacionalnih manjina može poslužiti kao lakmus-papir u kojoj se mjeri brine o funkcioniranju ovog sustava.

Standardi za financiranje vijeća nisu utvrđeni, većina samouprava ne osigurava minimalna sredstva za rad vijeća i predstavnika, a dio samouprava ne osigurava nikakva sredstva ili ih formalno osigurava u proračunu, ali ih ne dodjeljuje vijećima i predstavnicima.

SUKOBI OKO NAGRADA ČLANOVIMA VIJEĆA

Treba upozoriti i na činjenicu kako najveći broj vijeća i predstavnika romske nacionalne manjine ni nakon četrnaest godina nije dobio odgovarajući poslovni prostor od svoje samouprave u kojemu bi vijeće radilo i imalo svoje sjedište. Raširena je i praksa da pojedina vijeća sjedište i prostor za rad imaju u kući predsjednika vijeća. Takav sukob interesa tolerira se većem broju predsjednika vijeća godinama, a kao posljedicu, pored ostalog, ima očitu privatizaciju vijeća i flagrantan sukob interesa. Pokušajmo zamisliti da neki predsjednik županijske skupštine godinama sjednice održava u svojoj kući.

Rasprave o podjeli nagrada i naknada svojim članovima stvorilo je u zadnjih desetak godina brojne sukobe u vijećima. U uvjetima u kojima većina članova romskih vijeća čine osobe koje teško žive i najčešće su korisnici raznih oblika socijalne pomoći pitanje naknada i njihove podjele često je ona točka dnevnog reda o kojoj rasprava najduže traje. U praksi imamo otvorene sukobe i sudske tužbe nezadovoljnika raspodjelom, ali i bizarne primjere podjele sredstava naknade članovima vijeća bacanjem kocke i sl.

Da ovo pitanje ima posebnu težinu govore i podaci kako značajan dio vijeća veći ili najveći dio sredstava kojima raspolažu koriste upravo za naknade svojim članovima što otvara i pitanje smisla ovakva sustava vijeća ako ona dominantno postanu ili su postala sama sebi smisao postojanja i izvor prihoda svojih članova.

Ustavni zakon daje vijećima i predstavnicima minimalne ovlasti predlaganja općih akata i mjera za unapređenje položaja manjine, pravo „isticanja kandidata”, pravo da „budu obaviješteni” o pitanjima od interesa za manjinu koje raspravlja lokalno predstavničko tijelo i pravo „davanja mišljenja i prijedloga” na radijske i TV programe vezano za manjinska pitanja.

Kao što se može vidjeti, ni jedno od ovih „prava” zapravo ne daje mogućnosti vijećima i predstavnicima da značajnije utječu na zaštitu i unapređenje položaja pripadnika romske nacionalne manjine na svom području. Posebno je pitanje u kojoj mjeri su vijeća i predstavnici romske nacionalne manjine u četiri mandata koristili ova limitirana prava, kakve unutarnje kapacitete imaju da ih koriste i u kojoj mjeri su jedinice samouprave spremne uključiti vijeća i predstavnike u procese donošenja odluka.

REZULTATI ČETRNAEST GODINA RADA

Vijeća i predstavnici također imaju pravo upozoriti na akt samouprave protivan Ustavu, Ustavnom zakonu ili drugome posebnom zakonu o pravima manjina Ministarstvo uprave i Savjet za nacionalne manjine, ali, nažalost, romska vijeća i predstavnici u posljednjih četrnaest godina nisu ni jednom koristili ovo pravo. Uzroci idu od nepoznavanja ovlasti vijeća i predstavnika, preko oportuniteta do straha od posljedica po položaj vijeća unutar jedinice samouprave ako vijeće zatraži zaštitu prava romske nacionalne manjine. Vijeća i predstavnici imaju i prava inicirati nadzor nad provođenjem Ustavnog zakona na području svog djelovanja kao i pravo da posredstvom Savjeta za nacionalne manjine zatraže od Vlade RH da provede nadzor, ali ni ova prava vijeća ili predstavnici romske nacionalne manjine od uspostave sustava vijeća i predstavnika nisu nikada koristili.

Kao specifičan primjer u koliko se maloj mjeri romska vijeća i predstavnici koriste svojim pravima i dužnostima može poslužiti i činjenica da je od 42 samouprave u kojima bi trebalo donijeti lokalne akcijske planove (LAP) za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma, LAP-ovi su doneseni u samo četiri (4) samouprave, i to samo u jednom slučaju na prijedlog romskog vijeća ili predstavnika, a čak 30 vijeća i predstavnika djeluje već drugi mandat u samoupravama koje nisu donijele svoj LAP za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma.

Programske aktivnosti vijeća i predstavnika Ustavni zakon spominje, ali ne uređuje, pa je dugogodišnja praksa dovela do vrlo različitog viđenja pojedinih vijeća i predstavnika što jest, a što nije njihova programska aktivnost. Stalni su sukobi i nesporazumi između vijeća i predstavnika na jednoj strani i udruga na drugoj jer se mnoga vijeća ponašaju kao udruge i provode programske aktivnosti udruga. Zbrku dodatno povećava činjenica da su predsjednici vijeća najčešće i predsjednici udruga.

Među romskim vijećima česti su i sukobi nadležnosti pa smo svjedočili brojnim primjerima kada su županijska vijeća ignorirala činjenicu postojanja gradskih romskih vijeća na svom području i pokušavala, i još uvijek pokušavaju, prisvojiti i ovlasti gradskih vijeća tumačeći vrlo ekstenzivno svoj naziv županijskih vijeća.

Ustavni zakon predviđa mogućnost osnivanja i koordinacija vijeća uključujući i mogućnost osnivanja tzv. nacionalne koordinacije koju osniva većina ukupnog broja županijskih vijeća nacionalne manjine. Vijeća romske nacionalne manjine pokušala su u nekoliko navrata osnovati tzv. nacionalnu koordinaciju, ali je samo jedan pokušaj uspio do razine da se tzv. nacionalna koordinacija osnuje i registrira. Nažalost, ni u tom slučaju takva koordinacija nije profunkcionirala. Kako ističu osnivači, glavni problem s kojim su se susretali bilo je nejedinstvo vijeća, ali i zabrinutost zastupnika romske nacionalne manjine da bi im tzv. nacionalna koordinacija predstavljala konkurenciju u pravu predstavljanja romske nacionalne manjine.

Dosadašnji rezultati rada vijeća, predstavnika i koordinacija romske nacionalne manjine iznimno su skromni. Ni ono malo ovlasti i kapaciteta koje ta tijela imaju nisu iskorišteni. Taj sustav s više od 450 izabranih članova ni u četvrtom mandatu ne funkcionira kao jedna od ključnih sastavnica sustava političke participacije Roma u političkom i javnom životu.

Vrijeme je za otvaranje široke javne rasprave o cijelom sustavu i potrebi da se on značajno promijeni jer četrnaest godina izbjegavanja rasprave o promjenama moglo bi dovesti do stava i manjinskih birača, ali i tijela vlasti da cijeli sustav ne ispunjava svoje funkcije i da ga treba ukinuti u potpunosti. U stvarnosti, sustav vijeća i predstavnika izgleda kao čardak ni na nebu ni na zemlji.